Ko je jednom imao ozbiljne panicne napade duze vremena, ko je nekada bio prikovan u 4 zida, taj dobro zna kako je to!
Ja sam to imala u vreme kada nije ni postojala dijagnoza "panicni poremecaj", ja sam to zvala "panika" i u zivotu sam dosta stvari propustila zbog toga (ali mi je nagore bilo kada jedno vreme nisam imala nikakvo razumevanje okoline, a psihijatar mi samo da lek od koga mi bukvalno bude zlo, od koga nisam mogla glavu da dignem,a malo dete- nemirno i radoznalo je bilo uz mene).
Ipak, ja sam uspesno studirala i uspesno zavrsila (naravno, ucenje mi je islo dobro, ja volim da ucim, cak i sada ucim 2 jezika.... ali da odem sama do faxsa, e, to je bio uzas za mene).
Isla sam psihijatru i, na zalost, mogu reci da mi uopste nije pomogao.
Isla sam i drugom psihijatru, trecem.... jer sve ovo kod mene je trajalo gotovo 30-tak godina!
Ipak, ja sam zivela nekakvim normalnim zivotom - mozda sto sam zenskog roda, udata, sa muzem koji je pristojno zaradjivao, koji je celu platu uvek do dinara u kucu davao i koji je uvek voleo da sam mu pred okom.... ali se cak i danas pitam kako je sve ovo moj sin doziveo, kako je on na mene gledao: da li me je sazaljevao ili me se stideo, to je ono sto mene muci, a sto necu da ga pitam sada kada je odrastao covek....
Moj muz mi kaze da nemam sta sebi da zamerim, da sam bila izvrsna majka, da sin to visoko obrazovanje ima velikim delom i zahvaljujuci meni jer sam trazila rad i rad (tu sam jedino bila stroga), kao i to da je otisao sam u beli svet (uz nas blagoslov) u kome se lepo snasao i gde zivi pristojno....
.... sve je to mozda tako, ali to mene i dalje muci, the.....
I onda, pre nekih 10-tk godina, meni je naprosto sve dosadilo - dosadili su mi ti strahovi i nekako mi je postepeno pocelo da biva svejedno sta ce mi se dogoditi i svejedno dal` cu dobiti napad panike ili necu - i to je bio pocetak oporavka jer napadi su naprosto nestali.
Ipak, ja dobro znam da cuce iznad moje glave i da mogu uvek da se vrate, ali nekako me nije briga....
Danas ja pokusavam da nadoknadim sve ono sto sam propustila - putujem puno, izlazim stalno, svaki dan mi je ispunjen.... ali izvesna ogranicenja imam i dan danas.
To su sasvim banalna ogranicenja, ali mi u ovom trenutku kada negujem muza (koji ko zna kada ce prohodati) i ta ogranicenja bas smetaju, ali guram nekako.
Zato podrzavam svaki trud da postoji takva organizacija, steta sto nije postojala kada sam bila mladja....... jedino sto sam sumnjicava - znam kako neki organizovani pojedinci znaju da zloupotrebe osobe koje su same a imaju taj poremecaj, pa i na ovom sajtu ima vise pripadnika nekih sekti koji su pokusali da vrbuju ljude za koje procene da mogu da manipulisu njima (izmedju ostalog i zato je psihijatrija i zakljucana, to su prvo ljubazni, a posle vrlo agresivni ljudi!) i kako onda otici i javno reci "to sam ja, ta-i-ta sa ovog sajta" a da ne znam kome to govorim?
Ja imam razlog zasto sam nepoverljiva.............. i zao mi je sto necu otici,ali zelim uspeh u daljem radu svima u toj organizaciji....Solea, tebi poseban pozdrav saljem!
puno pozdrava svima,
danka