B.M.V., ja sam dobila dijagnozu u 32. godine, ima tome tacno godinu dana. Mogu da ti kazem da sam svoju situaciju dozivela identicno kao sto je ti opisujes. I ako nemam medicinsko obrazovanje, informisala sam se na sve dostupne nacine. Internet, strucna literatura (naravno da deo sa interleukinima i i HLA ne pretendujem da razumem
), a i dragi doktor mi je pomogao da se suocim time sto mi je pokazao moj snimak. Hocu da kazem da sam savrseno bila svesna svega onoga cega si i ti kao student medicine. Pa, moja koza je u pitanju.
Jako, jako tesko sam ovo dozivela. Nisam imala nikakav parametar kako da prihvatim situaciju. Krenula sam da vidim sta je uzrok mojih dugogodisnjih tegoba pod uverenjem da ce nalazenje uzroka dovesti do lecenja i kraja problema. Slomilo me je saznanje o NEIZLECIVOSTI. Nemam nacin da opisem svoja osecanja. Perspektiva tempirane bombe u organizmu, neizvesnost, lekovi za stalno, moguca ispoljavanja na drugim organima, rizici ... Cinjenica da nikada vise u zivotu necu biti mirna kada me zaboli stomak, i necu znati da li je uzrok ova bolest, ili nesto sasvim trece...
Na spolja - negiranje moje situacije od najblize okoline (podrska jedino od moje ljjubavi). Umanjivanje i dokazivanje da mi nije nista
. Potpun nedostatak razumevanja i izostanak bilo kakvog prilagodjavanja roditelja, rodbine. Posebno izostanak bilo kakve ljudskosti, saveta, pomoci ili razumevanja od strane lekara u rodbini (na dan dijagnoze tetka sa doktoratom medicine zove moju majku da joj prica neku anegdotu pa se zajedno smeju). Mnogo, mnogo nebuloznih izjava koje su me dovodile i dovode me do besa. Od lekara - neresavanje drugih mojih zdravstvenih problema zbog Kronove bolesti. Odbijanje od nutricioniste. Nemogucnost da nadjem psiholosku pomoc u drzavnim ustanovama. Konkretno, nudili su mi samo lekove, i ako sam izricito rekla da ih ne zelim, nikakav savet, ni rec ljudska ili profesionalna... Cim ima vise od jednog zdravstvenog problema, lekari kao da vise ne funkcionisu. Opsta praksa ne zeli da preuzme odgovornost da mi prepise obicne antibiotske injekcije kada mi trebaju... Problemi sa dobijanjem uputa, npr gastro mi zakaze danas za sutra, a opsta praksa nece da me primi da bih dobila uput. Osecala sam se razlicita od ostalih, od zdravih i nisam zelela susrete sa prijateljima. Takodje, nisam znala kako da se postavim, kome da kazem. Jedno vreme sam se osecala toliko zigosano da sam imala potrebu da to kazem svima, naravno nisam to i cinila, ali negde nepotrebno i jesam...
Ono u sta sam bila sigurna je da mi trebaju otvorene oci, suocavanje. Znaci, ne da me neko umiri antidepresivima, pa da prespavam...jer to ne moze da se prespava, nije izvan nas. Nego bas da se suocim, ali, nisam imala predstavu kako to da uradim. A da pri tom ne bude bezanje, zaborav, nego bas, bas SUOCAVANJE.
Sta da ti kazem...Bojis se, onda vidis da pored tebe ima i drugih. I na njihovom primeru shvatis - da se sa tim zivi. Skoluje, voli, radi... Hrabro, uspesno...To nije kraj. To nije prezivljavanje, to je ZIVOT.
Sta je dijagnoza - ona nije trenutak od kada je bolest nastala. Zasto bi onda bila trenutak ocaja. Ona je samo pomogla da saznamo to sto smo vec imali, ali ga nismo ovako tragicno dozivljavali. Kada znamo, mozemo da preduzmemo sve dostupno sto nam moze pomoci. Dobiti dijagnozu je dobro, a ne lose. Bolest je neprijatelj koji je vec bio sa nama, a sada kada mu znamo ime, mozemo uspesnije da se sa njim nosimo.
Takodje, pristup koji je meni dobar je sledeci. Cinjenica je da u zivotu nema nikakve sigurnosti, ni za koga na svetu. Ni za cvetic, ni za planetu, ni za coveka...Bilo kome moze svake sekunde da se desi bilo sta, smrtni smo i osetljivi. Medjutim, ljudi cesto zive nesvesni ove cinjenice. Ona je jednostavna, strasna, ali je istina. Razlika izmedju osobe koja dobije hronicnu dijagnozu, i osobe koja je zdrava je ta sto smo mi prisiljeni da toj cinjenici pogledamo direktno u lice. Nama je istina o prolaznosti i nesigurnosti egzistencije gurnuta u oci. Naravno, neces svakog trenutka svog buduceg zivota biti toga ovako jako svesna. Ali, u pocetku saznanja za bolest hoces, i to boli, ali, veruj, nema razlike izmedju tebe i ostalih ljudi, ni drugi nemaju nikakvu garanciju kako ce im biti. Niti ti imas presudu da ce ti obavezno biti jako lose. Borices se da ne bude tako.
Eto, ja sam prvo bila ludha, uspanicena, dezojrentisana, na izvestan nacin autodestruktivna. Sledeci koracic je bio mali odmak od svega i odlazak na Fest. Sedela sam po bioskopima i osecala se razno-razno. Kapak mi je podrhtavao, plakalo mi se na mestima koja nisu za plakanje...Pomoglo je da se odmaknem. Razgovarala sam i sa jednom privatnom psihoterapeutkinjom, samo jedan put, ali mi je pomogla da saberem fokus, da suzim svoje misli na najkonkretnije. I sada se toga rado secam. Pomoc mog dragog, njegova upornost da me izvuce, da me zastiti i bude uz mene je posebno znacila.
Da ti pomenem da su kod mene u isto vreme dijagnostikovali i insulin rezistenciju, bukvalno iste nedelje. Prica sa lecenjem ir je stala zbog Kronove bolesti, a neizvesnost ostala. Takodje, par meseci od dijagnoza me je fizijatar uvukao u pricu oko sumnje na multipleksklerozu i ko zna sta jos - jer su mi se na pregledu tresle ruke. A onda je svaki lekar kod koga sam oko toga isla sirio pretpostavke i slao me dalje i dalje. Ne mogu da kazem nista lepo o vecini njih, uvukli su me u nesto jezivo, dok sam psiholoski bila najranjivija. Na jedinu stvar za koju sam zelela odgovor - da li mi je potrebno lecenje insulin rezistencije, da li je zaista imam, i da li ce to imati bez lecenja posledice po moju mogucnost da budem majka, nisam dobila odgovor. Zato su me gurali u druge besmislene stvari. Zaista ogroman pritisak i strah, strah. Kada sam shvatila kuda to vodi, sama sam rekla dosta. Ne pisem ovo da bih ti dokazala da mi je bilo gore nego tebi, nego da bih ti pokazala da svakako mogu da razumem kako se osecas. I da ce ti biti neophodna pauza od lekara, pretraga i lekarskih tema u jednom momentu (ne racunajuci tvoje ispite
).
Ne mogu da kazem da se kockice sloze preko noci, niti da su se sada slozile do kraja. Ali, posle godinu dana, posle povremenih neprijatnih vracanja strahova oko zdravlja kada mi se nesto dogodi... negde se u sebi mirim. Lakse je, i nemam vise potrebu da o sebi mislim - ja sam ta i ta i imam kronovu bolest.