Draga moja Andelija,srce moje znas i sama da se ne mogu naljutiti na tebe,burno reagujem jer sam takvog karaktera,nadam se da si me do sada upoznala
Pa ti si moj prijatelj mozes da mi kazes sta hoces i da me pitas sta hoces,mozes da me kritikujes i hvalis jer znam da je to za moje dobro
Vidi:kada sam izlazila iz bolnice rekli su mi da sam bila u depresiji godinama,da sam upala u zacaran krug i da nikada vise ne pomislim na tako nesto.Rekli su mi da se zahvalim lekaru koji je bio na dezurstvu tu noc jer mi je on spasio zivot.
Posle samo 2 nedelje,udala sam se i sve je prestalo,posle toga sam rodila sina,pa cerku i sve je nestalo.Imala sam u nasoj zemlji mnogo prijatelja i imala sam sa kim da se ispricam i nisam imala depresiju.Imala sam i moje roditelje koji su ziveli jako blizu mene pa sam ih vidala svaki dan.U infuziji u bolnici sam dobijala samo nesto da mi regulisu tlak,ali ne LEKOVE ZA SMIRENJE.Odlicno sam se osecala i onda 1996 sam iz cista mira dobila verovatno manji slom zivaca,otisla u hitnu i dobila koktel,apaurin,bensedin i jos nesto.Znaci samo jednu inekciju.To vece sam sav posao zavrsila i sela da zapalim cigaru,divno letnje vece.Najednom sam se pocela tresti i nisam mogla smiriti noge niti ruke,citavo telo se treslo.Bila sam sa mojom cerkom sama kod kuce ona je tada imala par meseci i spavala je.Pokusala sam doci do komsinice i pala,onda sam puzala do njenih vrata.Skocili su i nasli auto,odvezli u hitnu,lekar me gleda,ja njemu potpuno svesno kazem:pa covece zasto se tresem,hoces li mi pomoci,smiri mi noge,sta mi je.....nista nije pricao rece sestri donesi i daj joj inekciju.Ja sam posle nje kod kuce zaspala,secam sa da je bilo puno ljudi u mojoj kuci,videla sam sina,muza,moje roditelje i slatko sam zaspala.Sledece jutro rekla sam muzu da nam skuva kafu,odlicno sam se osecala.Uzela sam solju u ruku i pocela ponovo da se tresem,pocelo je sve kao noc prije.Brzo je zvao komsiju i odvezao me u jednu privatnu neuropsihijatrijsku kliniku.Dala mi je neke uvozne tablete od 25 mg i rekla da ih pijem 3 puta na dan,popila sam pred njom prvu i rekla mi je da hoce da me vidi u 6 sati navece.Osecala sam hladno po licu,moja me je majka pokusavala probuditi i jedva je uspela,bila je jako uplasena.Znaci uspela me probuditi pred sam odlazak kod lekara.Ustala sam naspavana,raspolozena i otisla da je vidim.Kada me je videla pitala me jesam li lepo spavala,uh....kako da ne kao top....
Nisam znala da je rekla muzu i mom pokojnom ocu da cuvaju decu i da mi treba odmor,da moram stalno spavati narednih 10 dana.Muz je morao na posao,ja nisam mogla piti te tablete i biti sama sa decom.Nekada sam znala samo popiti pola i jedva sam gledala na oci.Prekinula sam na svoju ruku.....
Dolaskom u Kanadu 1998 godine,pocinje mi se vracati depresija.Posle upoznajem prijatelje,zavrsavam skoli,radim i sve ide dobro.Gubim oca 2005 godine,upadam u tesku depresiju u kojoj sam se nekada nalazila.Ne mirim se sa cinjenisom da je otisao,mislim na proslost,boli dusa,boli srce.Imace jako osecajna i privrzena svojima,to mi jos teze pada.Vidim da niko tu bol ne razume,ustvari razume ali svako je podnosti drugacije.
Moj je otac mene propremao pismima jer je znao sta ce biti jednog dana kada ode sa ovoga sveta.Nisam to shvatala jer sam mislila da ce ziveti vecno.
Boli me i sada,mislim na njega svaki dan,jedan deo mene je otisao sa njim.Pokusavam da se osecam bolje,krenula sam sa lekovima.Ima puno toga ne doreceno,ja krivim sebe za mnoge stvari u mladosti i to otezava moje stanje.Smatram da sam kriva bila za sve,smatram kada sam pod stresom da sam to zasluzila,smatram da me Bog kaznjava i kajem se zbog svega.Krivica me proganja....vratila bih vreme kada bih mogla,promenila mnoge stvari,rekla mu izvini ali njega je zamlje pokrila i ne cuje nista.Sve bih promenila da mogu ali za to je kasno.Znam da bi bio ljut na mene da vidi,a mozda i vidi koliko patim ali moje srce ne moze drugacije.
Jos malo 5 godina kako je otisao ja jos uvek ne mogu da shvatim da nemam vise tatu.Pisala sam pismu sveceniku jer me griza saveti pojede iznutra,krivica me proganja.Bila sa, dete i svi ljudi grese,znam da to ne bih trebala ali ne mogu komandovati srcu.Znam da treba da se ispovedam za prosli greh,to je samo moja nemarnost.
Nadam se da ces posle ovoga pisma videti deo moga zivota
Zbog cega sam digla ruku na sebe,ne mogu ti reci jer je to proslost,jedno mogu reci<osecala sam se da me niko ne voli,da me niko ne treba i da ne trebam ziveti jer me svi mrze,da me NIKO NE RAZUME!
Nisam razmisljala koliko sam ranila svoju majku,bio mi je jedan cilja da sklopim oci jer nisam vise mogla da trpim,patila sam jako.Ne bih da nastavim,nadam se da mi ne zameras

Probala sam da ti napisem razlog zasto sam to napravila ali sam izbrisala tu recenicu,jednostavno ne mogu.....
Nikada vise nisam pomislila tako nesto napraviti jer imam za koga da zivim,imam svoju decu.Tada sam bila mlada i nisam imala decu.Nisam videla niti imala smisao zivota,a prave osobe u momentu kada sam to odlucilo nije bilo pored mene.Roditelji mi nisu bili kuci,a sve prijateljice su se spremale za izlazak.To je bio momenat,ja sam to odlucila posle podne,napisala oprostajno pismo znajuci da kada to uradim u pola 8 uvece,do pola 10 sam mrtva.
Posle sam nazvala jednu prijateljicu i po mom glasu je znala da nesto nije uredu,Ja sam prestala osecati svoje noge i svoje telo.Ona mi je spasila zivot,na "prevaru"posto nisam znala niti bila svesna gde idemo.Znam da su me krupne muske ruke zgrabila,odvele kod lekara,pamtim njegove reci sto je rekao prvoj pomoci ako ne stignes u bolnicu za 15 minuta,ona je gotova.Zasto jer sam mu rekla da sam to napravila u pola 8 uvece.Moja draga skolaska prijateljica mi je spasila zivot,posao je Gospod dragi,poslao mi andela.Ja sam govorila mojim drugaricama godinama da cu nesto napraviti ali mi nisu verovale.
To mi je jedino bilo u glavi,samo nacin da vise ne patim i da me srce ne boli.U mometu kada sam to uradila,u tom trenu koji je kratak,niko nije bio pored mene.To je jedan trenutak slabosti koje mnoge kosta zivota,ali na srecu mene nije.
Ljubim te puno duso i sve vas dragi moji prijatelji!
