*Andjelija i te Dramanine su bas jak lek.A zasto si ga pila?Ako je zbog mucnine u putu,to je isto psiholoski faktor.Kada sam i bila mala i sada nikada nisam povracala,a moje sestre su strasno imale muku u putu,ali sam zapazila da vec dok ne krenemo one su u ubedjenju da ce biti lose,pa im se stvarno tokom puta desi mucnina.Poznajem neke ljude koji isto tako piju te lekove,pa kad krenemo na put ponekad zaborave i ja im drzim paznju,tacnije pricamo i salimo se i put prodje,a ono nisu imali ni stomacnih problema i nisu popili Dramaninu.Drago mi je da ti je bilo bolje..Pisi sta se dalje desava.Videla sam ovde ono sto ste pisale o trudnoci,mislim da to nema nikakve veze.Ako vec imas taj problem sa srcem uz dobrog ginekologa i kardiloga nije problem da se u takvim stanjima odrzi trudnoca do kraja.Znaci mozes to da planiras,naravno ako zelis.
*Ontario,bas ti hvala za ovaj citat,nisam to stvarno citala do sada,mada imam dosta toga slicnog i kroz price i ovako.Zavisi kako neko gleda na ovo sto si napisala.Ja to razumem,pa mi je bas lepo.Mislim da se i ponasam u skladu sa time,to je vrlo vazno za mene.
Napisacu vam nesto sada o hipohondriji,ali u knjizevnom smislu,jedan citat:
"Strasna je sudbina uobrazenog bolesnika.To je covek koji umire na rate,a ne zivi ni onim delom zivota koji mu jos ostaje.
Mi znamo stotine slucajeva da su i teski bolesnici,uzeti,kljasti ljudi,osudjeni na nepomicnost,ili slepci,umeli da se izdignu nad svojom nevoljom,da nadju svoje mesto u zivotu,a cesto i da budu korisni,pa i da stvore dela od znacaja i vrednosti.Ali hipohonder je nesrecan i neplodan,tezak sebi i drugima.
U svakoj bolesti,covek jednim delom svoga bica ostaje na strani zivota i zdravlja,dok u hipohondriji,u tezim,ekstremnim slucajevima njenim,covek biva ceo prebacen na stranu bolesti.A posle,posle,sasvim je svejedno kako se zovu uobrazene bolesti od kojih on "boluje",kakve su i koliko ih je,jer on pati od one koja je izvor svih bolesti i za koju ne postoji nada i nema leka.Jer,on leci sve moguce svoje (uobrazene)bolesti,a samo ne onu od koje zaista boluje.Svaki bolesnik dok u njemu traje malo zivotne snage,tezi ka zdravlju,a hipohondorove misli i teznje krecu se u pravcu bolesti.
Malo koja bolest unakazi tako coveka iznutra i pomeri njegove odnose prema okoloini kao hipohondrija:ona ucini coveka samozivim,sebicnim i sujetnim, i do te mere sumnjicavim i nepoverljivim da postane nepodnosljiv okolini,a nesposoban da primi iciju pomoc,utehu ili saucesce.Takav covek ne oseca zivot,ne vidi svet,ne voli ljude i sav je usresredjen na svoje jadno telo i vezan za njega tucetom bolesti kojima ga sam zarazava,sam ga leci od njih i sam opet zarazava"
Drago mi je sto saucestvujem sa vama na ovoj temi"aritmija".
Zelim vam prijatan dan!
