Opa super puno pozitivne energije, to je dobro, ma šta dobro super
Danas je kod mene napokon progrijalo sunce. Juće je bilo takvo nevrijeme, olujni udari vjetra.
I znate šta sam primjetio?
Što je gore vrijeme to se bolje osječam. Valjda meteoropata teški!
Ali čim je promjenjivo, ono čitav dan sunce oblačno, tad tek osjetim kako mi to smeta, ne toliko kao prije
Ovo je bolje od bilo kakve grupne terapije koje organizuju psiholozi.
Tačno osjetiš da nisi zombi kako sam mislio u početku.
Pogledao sam sajt DR Ivice, super je odma se podsjetim kad sam ja nekad davno bio zaljubljen u borilačke vještine, i sam sam trenirao tekwon doo.
Davno bilo sad se spominjalo.
Pošto je DR Ivica ispričao vic, ja bih dodao jednu malu pričicu koju sam pročitao iz knjige Lindeova metoda.
Dva kaluđera hodaju putem. Jedan hoda se velikim ozbiljnim tonom na licu, dok drugi jednostavno hoda korak po korak. Dolaze do male reke. Jedna mlada devojka im se približi. Ona ih pozdravi, oni nju pozdrave. Onda im se ona obrati: "Dobra Gospodo, ne mogu sama preći preko potoka, da li bi jedan od vas mogao da me prenese?" Prvi kaluđer odmahnu glavom i reče "NE!". On se drži pravila: kaluđerima nije dozvoljeno da dotaknu žene. Drugi kaluđer se sagnu dole tako da se žena mogla popeti na njegova ramena. Onda svo troje pređoše preko reke, i kaluđeri se onda raziđoše od devojke.
Kaluđeri nastavljaju svojim putem. Prvi je veoma ljut i uznemiren. Drugi sasvim mirno korača. Kada više nije mogao da izdrži, prvi kaluđer upita drugog: "KAKO SI SAMO MOGAO??? Znaš koja su pravila o nama i ženama!" Drugi kaluđer se zaustavi pa mu reče: "Prijatelju moj, ja sam onu devojku ostavio tamo još kad smo prešli potok. Zašto je ti još uvek nosiš na ramenima.
E to treba postići, ali kako još nemogu toliko da istreniram mozak da radi na ovom principu.
Ima još jedna ona mi je omiljena.
Učenik i Zen master sede za stolom i piju čaj. Zen učitelj pita učenika šta može da mu kaže o Zenu. Učenik počinje da prevrće po svojim sveskama, beleškama, knjigama. Dok učenik priča, Zen učitelj mu sipa čaj u šoljicu. Zen učitelj ne prestaje da mu sipa kada je šolja puna, već nastavlja da sipa dok se čaj preliva izvan šolje. "Zašto nastavljate da sipate čaj kad mi se šolja napuni do vrha?", zapita učenik. Zen učitelj odgovara, "Kako mogu da te naučim bilo šta o Zenu ako prvo ne isprazniš svoju šolju!"
I još samo jedna neću da davim.
Ovo je stara indijanska legenda:
Bog stvori zemlju i sve na njoj.Pogleda ljude što su se namnožili, i vidje da im mora sakriti suštinu života. (Jer nema čovjeka i sad koji se nije zapitao zašto živimo život)
E sad razmišljao je gdje da je sakrije a da ljudi nesaznaju suštinu?
Pitao je orla gdje da je sakrijem. On odgovori na najvišoj planini, tamo je neće nikada naći.Bog se zamisli, i reće ne, doće vrijeme kad ljudi budu kao od šale osvajati planinske vrhove.
Zatim pita lososa. A losos mu odgovori, na najveću dubinu u okean, neće je nikad naći.Ne i tamo će je pronaći odgovori Bog, jer će doći vrijeme kad će ljudi moći doprijeti i do tih nevjerovatnih dubina.
Uz to se umješa mala krtica i reće.Bože, suštinu života sakrij na najskrovitije mjesto što postoji, u njima samim, tamo nikad je neće pronaći, niti je tražiti.
Bog reće tako će i biti.
Ovo mi je omiljena. Malo smorih
