Poštovani prijatelji, posetioci sajta, i administratore sajta, nadam se da će se moja tema zadržati ovde, jer mislim da je nama, koji smo izgubili voljene osobe potreban kutak za nas... Ne bih želela da na temi PRIJATELJI demorališemo ljude koji se još uvek bore, jer i ja sama sam se nadala i verovala do poslednjeg dana. Ne bih volela sadašnje borce da gušim svojom tugom, jer ima dana kada se teško nosim sa svim, i kada bi mi prijalo da napišem šta mi leži na duši...a ko će to bolje razumeti od nekog ko to isto proživljava?
12. marta mi je umro otac. Pisala sam ranije, na temi PRIJATELJI kako je sve teklo, pa da se ne ponavljam. Suština je da nekako još uvek ne verujem da je sve istina, naročito što još kod mame u stanu, nekako sve diše u duhu njega. Bolestan je ležao u mojoj devojačkoj sobi, pa, kada uđem u nju, samo me preseče u grudima, vidim neke njegove stvari, ponadam se da je on "tamo negde", i da se vraća ubrzo... Fali mi poslednji zagrljaj, poljubac. Umro je u bolnici. Bio je preslab poslednji put kada smo ga videli, toliko je bio slab da sam se plašila da ga jako zagrlim, misleći da ću ga povrediti, nadala sam se još jednom susretu da to mogu da uradim. Umesto toga, zvali su nas iz bolnice da nam jave...sutradan ujutru... Sreća pa je došao tatin najstariji brat, pošto mu obojica braće žive u Kanadi (najstariji je došao sa namerom da ga vidi - prekasno je stigao), pa je pomogao mami da pregura taj prvi dan, oko umrlice i pripreme tela, transporta za Beograd ( mi živimo u Subotici, a moji roditelji su proveli celu mladost u Beogradu, i ja sam rođena tamo, "slučajno" smo završili u Subotici ), pošto je u Beogradu obavljena kremacija, a urnu smo položili u Subotici, da tata bude blizu nas. I tako su dani prolazili u nekom čekanju, prvo da se desi kremacija, pa nedelju dana posle toga, polaganje urne, pa onda 40 dana...ali, i pored toga, još uvek je nestvarno. Čak iako smo znali šta će se desiti, užasno boli, fizički boli ta praznina. Još uvek u glavi nosim slike iz njegovog poslednjeg perioda života, sanjam ga svake noći, kako je živ i zdrav, ponekad ga sanjam i bolesnog, i u snu razmišljam šta bi još mogla da mu dam, koji preparat, da mu produžim život... Interesantno je kako mi, koji živimo sa obolelim očajnički želimo da im produžimo život, a zapravo, ko zna koliko se muče. I da li je taj produžetak života, i naše nastojanje u tome, uopšte u njihovom interesu? Tužno je i strašno. Moj otac se mučio samo par dana, i dobro je pa je uglavnom spavao... Plačem uveče, kada moja beba, sin od 9 meseci konačno, zaspi. Duša me boli što nema dedu, koji ga je toliko čekao. A dočekao je samo da se rodi, da počne da sedi, par zubića...i to je sve.
Moj predlog je da na ovoj temi podelimo tugu zbog gubitka, neka ova tema bude mesto gde možete da se oslobodite tog osećaja, neka vam ovde bude lakše... Svaki dan je nekako drugačiji, a opet ta strašna činjenica lebdi iznad nas.. Dva i po meseca posle, još uvek je sveže...praznina u meni kao da je veća sada...ili sam je sada svesnija, ne znam..
Pišite... Pozdrav.
|