Dragi prijatelji,
ovih dana mi je bas nesto tesko. Sutra je tacno 3 meseca kako nema tate. Rasplacem se na najmanju sitnicu, i kad ima veze sa njim, i kada nema...
Mitabekrija, sanjam oca cesto, nije mi do sada bilo tesko, ali sada bas udara...Mama i dalje ne zeli da joj pricam o tome, a ja vise ni nemam potrebu...gledam ovo dete kako raste, i cesto zamisljam sta bi deda rekao da moze da ga vidi...
"Moras da budes jaka", "Zivot ide dalje" "Misli na dete", cesto to cujem, uglavnom od ljudi koji nisu pretrpeli gubitak...ja sve to znam, i uglavnom i guram napred jer sam takva, ali dozvoljavam sebi beg u samu sebe, i suocavanje sa realnoscu. Imala sam posebnu vezu sa ocem, valjda kao i svaka cerka sa tatom, ipak su cerke tatine, i bas dusa boli...
Mitabekrija,
da ti kazem jos jednom koliko ti se divim sto si se iscupala iz toga...zaista, siroti i njegovi roditelji, i verujem da je majci najteze, imala sam koleginicu kojoj su ubili sina kada je imao 17 godina, ona je radila sa mnom u obdanistu. To je bilo strasno. Posle 5 dana od sahrane, ona se vratila na posao, izdrzala je 5 dana i otisla. Preselila se u drugi grad. Odlazi redovno u crkvu, i za divno cudo, ponovo radi u obdanistu...a kako joj je, samo ona zna. Nisam joj nikada rekla koliko mi je zao sto joj se to desilo, cak je nisam ni zagrlila, bila je u teskom stanju, i nije zelela nikoga da vidi...A i sta sam mogla da joj kazem...
Sve vas grlim,
pisemo se... :*