o medicinskom faxu u Bg-u
Dakle, uvek mi je delovalo pomalo otužno kada neko ko se smatra akademskim gradjaninom ne poznaje pravopis, ili pravi stilske greške. Takva vrsta nedostatka opšte kulture ne utiče, naravno, na nečije poznavanje/nepoznavanje onoga o čemu govori ili piše, ali ostavlja pomalo bljutav utisak. Dakle, studente- nije "izvinete", jer je to glagol izvinuti, već "izvinite", i nije "podatci", već podaci, zbog glasovne promene "ispadanje suglasnika"...
-
studentbgd
- Aktivan član
- Postovi: 633
- Pridružio se: Čet Mar 15, 2007 9:13 pm
.....
Ma sta mi napricaste. (evo tacka) Mene sto se tice. Treba sa svih medicinskih i stomatoloskoh fakulteta izbacite one idiote sa institutskih predmeta da ostave te predmete ali da dovedu prave doktore sa iskustvom koji ce znati, sta ljudima sutra treba za struku i da ih tome nauce. A ne da neki tamo genije koji u zivotu nije prisao pacijentu nesto kenja i pravi se pametan. Ko ovo pravo spisatelji ovde.
Uh, doktori, pomoc!
Ja sam zavrsila 3.god.gimnazije i od oktobra bi vec trebalo da pocnem da se spremam za prijemni za fax... Vec godinu dana hocu medicinu, ali jutros sam se ozbiljno zamislila... Treba mi pomoc od onih koji su zavrsili fax i rade vec neko vreme. Koliko imate slobodnog vremena? Imate li porodicu? Mnooogo volim medicinu, ali stvarno bih volela i kad bih imala i privatan zivot
Ja sam zavrsila 3.god.gimnazije i od oktobra bi vec trebalo da pocnem da se spremam za prijemni za fax... Vec godinu dana hocu medicinu, ali jutros sam se ozbiljno zamislila... Treba mi pomoc od onih koji su zavrsili fax i rade vec neko vreme. Koliko imate slobodnog vremena? Imate li porodicu? Mnooogo volim medicinu, ali stvarno bih volela i kad bih imala i privatan zivot
-
dr ivica
- Stalni član
- Postovi: 3798
- Pridružio se: Čet Jul 27, 2006 6:20 pm
- Lokacija: Pozarevac
- Kontakt:
Nije to bas tacno, pogledajte takozvanu "unutrasnjost", ja ne znam u Pozarevcu, Gradistu, Golupcu, Smedervu, Petrovcu, Zagubici, Zabaru, Svilajncu... - ni za jednog lekara koji je na Zavodu... Kako ko zavrsi, odmah de na staz, a potom odmah na prijemno, u hitnu, u Dom zdravlja ili u isturene seoske zdravstvene stanice... Zakljucak - ipak oni rade "u struci"... Ako gledate Beograd, situacija je drugacija, ali preterana aglomeracija ljudi uvek donosi probleme....
Primarijus dr med. Ivica Zdravkovic, specijalista opste medicine
NEAKTIVAN, osim za savete putem Facebooka.
NEAKTIVAN, osim za savete putem Facebooka.
-
dannina
- Aktivan član
- Postovi: 614
- Pridružio se: Uto Maj 22, 2007 11:16 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: beograd
Sa KK se tu potpuno slazem...
Doslo zadnje vreme da od prenatrpanosti glavnog grada ljudima koji su iz unutrasnjosti, oni koji su u Beogradu proveli ceo zivot, njihovi roditelji takodje, treba da odlaze u unutrasnjost zbog posla...
Iz istog razloga se ne placa staz NIKOM, a u unutrasnjosti se i te kako placa, ali nema kome, svi su u Beogradu, to je po meni diskriminacija Beogradjana...
Za sta moji roditelji daju novac za skolovanje, placaju porez, da bih ja isla negde i oslobodila mesto nekom koga vec ima, ali ga nece, samo meni i meni slicnima smetaju?
Doslo zadnje vreme da od prenatrpanosti glavnog grada ljudima koji su iz unutrasnjosti, oni koji su u Beogradu proveli ceo zivot, njihovi roditelji takodje, treba da odlaze u unutrasnjost zbog posla...
Iz istog razloga se ne placa staz NIKOM, a u unutrasnjosti se i te kako placa, ali nema kome, svi su u Beogradu, to je po meni diskriminacija Beogradjana...
Za sta moji roditelji daju novac za skolovanje, placaju porez, da bih ja isla negde i oslobodila mesto nekom koga vec ima, ali ga nece, samo meni i meni slicnima smetaju?
E sad... Nemoj tako... Taj argument ne stoji ama bas uopste...
Prvo, ako je tacno da se u ovoj drzavi sve zavrsava preko veze, pa da li ce pre neko iz unutrasnjosti naci vezu za zaposlenje u Bg-u ili neko kome su roditelji odrasli u Bg-u?
Drugo, ako se cene trud i znanje, a ti mislis da vredis, onda sva ta konkurencija iz unutrasnjosti treba da ti bude izazov, tu su oni, tu si ti, pa nek najbolji pobedi...
U svakom slucaju, te price dosli divlji i oterali pitome, ne stoji.
Mislim da je sasvim normalno, da kao mlad lekar, dobijes posao u nekoj ambulanti na periferiji ili u hitnoj pomoci, pa onda ce vremenom neki stariji kolega otici u penziju, ostace upraznjeno mesto za specijalizaciju, onda tebe posalju na specijalizaciju, a neki mladji kolega dodje na tvoje mesto u toj nekoj ambulanti na periferiji.
Prvo, ako je tacno da se u ovoj drzavi sve zavrsava preko veze, pa da li ce pre neko iz unutrasnjosti naci vezu za zaposlenje u Bg-u ili neko kome su roditelji odrasli u Bg-u?
Drugo, ako se cene trud i znanje, a ti mislis da vredis, onda sva ta konkurencija iz unutrasnjosti treba da ti bude izazov, tu su oni, tu si ti, pa nek najbolji pobedi...
U svakom slucaju, te price dosli divlji i oterali pitome, ne stoji.
Mislim da je sasvim normalno, da kao mlad lekar, dobijes posao u nekoj ambulanti na periferiji ili u hitnoj pomoci, pa onda ce vremenom neki stariji kolega otici u penziju, ostace upraznjeno mesto za specijalizaciju, onda tebe posalju na specijalizaciju, a neki mladji kolega dodje na tvoje mesto u toj nekoj ambulanti na periferiji.
Kada god mi je na faxu tesko i kada pocne da me melje panika i stres ili kada se zapitam a sta ako zavrsim u nekoj ambulanti na padinama Sar planine, procitam ovo pismo sva muka bude kao rukom odnesena. Vredi procitati... Vredi ga i znati napamet, al ajd sad... podugacko je 
Ovo dole je pismo koje je italijanski lekar Paolo Mantegazzi napisao svom sinu kada mu je ovaj rekao da zeli da upise studije medicine:
“Sine dragi, ako volis ljudsku prirodu da bi pozelio da je proucavas i da joj se priblizis, ako se ne bojis smrada leseva, izjava o patnji i ako se ne gadis rana i cireva; dragi sine, ako ti nije tesko da nemas nikada ni trena potpune slobode, ako te ne ljuti ljudska neblagodarnost, ako se ne grozis bezobrazluka neznalica, ako se ne bojis pomisli da odgovornost za tudje patnje svaljujes na svoja ledja; sine moj, ako ti nije krivo sto te zovu samo onda kad te trebaju i sto te zaborave odmah poslije toga zbog odbojnosti koju tvoj poziv izaziva kod vecine… Ako ne prvo pitanje mozes mirno da odgovoris sa “Da", a na ostala, isto tako mirno sa “Ne", onda dobro - prikupi svoju hrabrost i studiraj medicinu.
Kao i za injzenjera, tako je isto i za poziv ljekara potrebna neka posebna sklonost pomocu koje on moze da savlada svaku prepreku. U svakom slucaju, ako se osjecas pozvanim da se bavis ljekarskim pozivom onda, prije nego se budes konacno opredijelio, nastoj da se sprijateljis sa jednim seoskim ljekarom, ali jos i s jednim u gradu koji svoj posao obavlja s nesto malo uspjeha. Tu dvojicu pitaj za savjet! Prirodno, oni ce ti iznjeti strahovitu sliku svoga poziva - karikaturu istine. Oduzmi od svega toga koliko je potrebno pa onda sam rasudjuj. Tvoja mladalacka masta i ljubav prema vjestini kojoj bi zelio da se posvetis, pruzice ti sasvim drugu predstavu o tome. Uporedi obje pa ih kroz stereoskop posmatraj zajedno, u isti mah. Slika koju ces tada dobiti bice ona prava koja te vodi u tvom rasudjivanju i koja ce te dovesti do odluke. Pa sta ce ti reci ta dva nezarobljena roba u medicini, kada ih upitas?
Reci ce ti da je, prije nego je postao ljekar, morao kao student da uci anatomiju na hladnom mramornom stolu, na kojem isjeckani udovi i trula utroba izgledaju odvratno, a zatim da se bavi klinickim posmatranjem pri bolesnickoj postelji gdje se patnja sa bolom stapa u zalosno pobratimstvo. Reci ce ti da su ono vrijeme i rad, koji studenta medicine dovode do doktora, najduzi i najtezi. A onda, kada napokon dobijes toliko prizeljkivanu diplomu i mislis da si kao mladi Eusklap stigao u mirnu luku, tek tada nailaze visoke i opasne hridi koje sa svih strana prijete tvojoj maloj ladji. Scila i Harbida mladog pomorca pojavljuju se ovdje na slijedeci nacin: ili na selu dobijes odmah svoj tvrd i gorak hljeb, ili (to biva mnogo teze) jedan finiji, ali na burnom i groznicavom popristu nekog grada.
Ljekar na selu kaze da je slugin sluga i teski rob. Njegov prvi gospodar i tiranin je seoski kmet sa svim silnicima mjesnog odbora. Njegove gospodarice i tiranke su supruge kmetova i one mjesnih odbornika. Njegovi pokrovitelji apotekar i otmjeniji ljudi u selu kao i onaj posljednji seljak koji, kad pretovari zeludac obilnim obrokom gljiva ili krompira, ima pravo da ga i najhladnije januarske noci digne iz toplog kreveta ili da ga u toku najvece avgustovske zege goni preko pustog polja. Taj dugi, neprekidni rad u toku dana - reci ce ti - i neprijatna iznenadjenja nocu, pocinju s prvim danom mjeseca januara, a prestaju uoci nove godine. Najzad, obavjestice te da moras stalno da trpis ponizenja od strane bogatih, a zlostavljanja od sirotinje, tako da poslije naporne godine, ispunjene teskim radom, mozes jedva bez dugova da sastavis kraj s krajem.
Medjutim, gradski ljekari pricace ti kako su u toku prvih godina svoga rada morali da pojedu ono malo nasljedstva sto su imali, a da ne zarade niti parce hljeba za rucak. Zatim dolazi neka mala titula u bolnici, za koju se plata dobija tek onda kada se prije toga nekoliko godina radilo besplatno. Dalje, mnoge posjete kod rodjaka, prijatelja i poznanika placene samo jednim “hvala” i, poput pauka u mrezi, dugo, nijemo i nepomicno cekanje u radnji apotekara da se pojavi prva musterija. Najzad zaradis koju paru od nekog sumnjivog klijenta koji te je iz velike nuzde pozvao. Slusa te s nepovjerenjem, posto te je natjerao da trcis s jednog na drugi kraj grada i da potrosis pola toga novca na prevoz. Na kraju dolazi naporna staza, puna trnja, gdje te malo pomalo jedna musterija preporucuje kao pouzdanog i skromnog ljekara. Vratar, koga si besplatno lijecio od neke bolesti, preporuci te svojoj gazdarici, a ova te najprije isproba na svom kuharu ili pralji. I, ako ti najzad na takav nacin podje za rukom da u nekom dijelu grada upredes konce skromne i pouzdane prakse onda dolazi kakav tvoj kolega koji te, sa bratskom ljubavlju bliznjega, u nekom neuspjelom slucaju lijecenja okrivi za neznanje ili izmisli kakvu klevetu, po kojoj ispadnes i smijesan i opasan, tada gubis plod tvog dugogodisnjeg napora.
Pricace ti isto tako, o ponasanju jednog prijatelja koji ti se sklanja s puta cim te izdaleka vidi zato sto ti je duzan za neko dugo i uspjelo lijecenje bolesnika u svojoj kuci. Pricace ti dalje, o bestidnim i bezobzirnim zahtjevima klijenata, sudova, vlade i uopste svih koji te smatraju metom koja se smije preturati i gaziti, a da ne govorimo o stalnoj opasnosti kojoj je izlozen od raznih zaraznih bolesti, nemirnom zivotu punom briga i umaora, bez spokojnih trenutaka za odmor i razmisljanje. Sine moj dragi, ove slike ne pokazuju potpunu istinu vec samo jedan njen dio. Ti moras o njima da razmisljas i da ih stavis na vagu odmjeravajuci sjaj i bijedu medicine. Sjeti se onoga sto je jedan profesor na Univezitetu u Paviji, prastajuci se na kraju skolske godine od svojih studenata, rekao “Znajte da se i u vasem pozivu provode veoma lose oni koji su u zivotu u posljednjim redovima. Pa ni u parteru samom, uporedjujuci zivot s pozoristem, nije bas sjajno! Nastojte, dakle, svim silama da kroz zivot dospijete u loze prvog i drugog reda, jer se tek na tim mjestima zivot moze lakse da podnese!”
No, taj profesor koji je shvatio na vrijeme da kroz zivot treba da dospije do prvih mjesta, zaista je pretjerao u poruci svojim studentima. Ima mnogo seoskih ljekara, a dosta i gradskih, koji sretno zive iako nisu slavni ljudi. Svi ih ipak vole i postuju. Osrednje su bogati i zadovoljni svojim bogastvom. Brzo zaborave nezahvalnost, dok se uvijek sjecaju prijateljskih priznanja. Oni tjese bolesnike svojom dobrom prirodom. @Ivot ispunjavaju radom. Uvijek imaju izvanredan apetit i dobro spavaju. Smiju se sitnim uvredama i znaju sve sto se u okolini dogadja. Imaju razumjevanja prema ljudskim slabostima jer ih dobro poznaju. Oni vole ljude jer u vecini prevladava dobro nad zlim. Iznad svega u sebi imaju tvrdo uvjerenje da su drustveno korisni, da vrse ispravno svoju duznost i da spadaju medju najbolje gradjane. Cesto lijece svoje bolesnike i onda kada dobro znaju da ih ne mogu izlijeciti, tjese ih, bodre i ublazavaju njihove bolove. Nikada ne prelaze praga neke kuce ili palace a da nisu korisni. Koji, pak, drugi covjek to isto moze da kaze o sebi?
Ti, sine moj, ako budes odabrao ljekarski poziv, dospjet ces bez sumnje u loze prvog i drugog reda kao sto je onaj profesor savjetovao svoje studente. Onda ces se ne samo dobro, nego i izvanredno osjecati. Dobar ljekar je jedan od najsrecnijih ljudi na svijetu. “On poznaje dobro i zlo", kao sto rece Goete u svom “Faustu". On poznaje zlo da bi ga suzbijao, a dobro da bi ga svakom poklonio. Dobar ljekar poznaje ljude u sustini, iznutra i spolja. To sluzi i njegovom i tudjem dobru. On je neprijateljbola koga svuda suzbija i lijeci. Kako se tek osjeca sretnim kad je jednu suzu suzbio i zamjenio je osmjehom. Kad stupa u kucu bolesnika, ocekuju ga s nestrpljenjem, primaju s odusevljenjem i postovanjem. Pozdravljaju ga s osmjehom i blagoslovom. Onaj ko pati, njegov je prijatelj i brat. Njegova porodica je cijelo covjecanstvo koje pati. On trpi za sve koji pate. On radi, znoji se i trpi. Cak i umire za sve one koji se muce i pate.
Niko nije veci od dobrog i mudrog ljekara. Niko nije snazniji od njega. Niko ne moze da ga zamjeni i niko da se s njim izjednaci. Pred njim se u bolu priklanaju sve velicine jer nista ne izjednacuje ljude tako kao bol. Bogatas, ministar i kralj kucaju na njegova vrata s istim nestrpljenjem i s istim odusevljenjem kada ih bol spopadne. Drugi covjek moze da da zlato, pocast i uzivanje, ali samo ljekar moze dati zdravlje koje je sto puta vrijednije od zlata, pocasti ili uzitka. I bogatas, ministar i kralj, postavsi pod mukama bolova svi medju sobom jednaki, dolaze ponizno kod ljekara. Sa sklopljenim rukama i drhtavim glasom mole od njegove nauke da im da zivota pa makar to bilo jos i samo jedan dan ili sat. U takvom trenutku vidi ljekar sve ljudske slabosti, svu ljudsku bijedu i jad pred sobom. Mora onda da osjeti milosrdje i sazaljenje ali, u isto vrijeme, opravdan ponos jer je on taj koji dijeli utjehu i osjeca se gospodarem nad zivotom i smrcu. Pa kako da u takvom trenu ne zaboravi i oprosti sva samovlasca silnika, nepravdu neblagodarenih, zavist slabica i uopce sve ljudske niske poroke i zablude.
Ovo dole je pismo koje je italijanski lekar Paolo Mantegazzi napisao svom sinu kada mu je ovaj rekao da zeli da upise studije medicine:
“Sine dragi, ako volis ljudsku prirodu da bi pozelio da je proucavas i da joj se priblizis, ako se ne bojis smrada leseva, izjava o patnji i ako se ne gadis rana i cireva; dragi sine, ako ti nije tesko da nemas nikada ni trena potpune slobode, ako te ne ljuti ljudska neblagodarnost, ako se ne grozis bezobrazluka neznalica, ako se ne bojis pomisli da odgovornost za tudje patnje svaljujes na svoja ledja; sine moj, ako ti nije krivo sto te zovu samo onda kad te trebaju i sto te zaborave odmah poslije toga zbog odbojnosti koju tvoj poziv izaziva kod vecine… Ako ne prvo pitanje mozes mirno da odgovoris sa “Da", a na ostala, isto tako mirno sa “Ne", onda dobro - prikupi svoju hrabrost i studiraj medicinu.
Kao i za injzenjera, tako je isto i za poziv ljekara potrebna neka posebna sklonost pomocu koje on moze da savlada svaku prepreku. U svakom slucaju, ako se osjecas pozvanim da se bavis ljekarskim pozivom onda, prije nego se budes konacno opredijelio, nastoj da se sprijateljis sa jednim seoskim ljekarom, ali jos i s jednim u gradu koji svoj posao obavlja s nesto malo uspjeha. Tu dvojicu pitaj za savjet! Prirodno, oni ce ti iznjeti strahovitu sliku svoga poziva - karikaturu istine. Oduzmi od svega toga koliko je potrebno pa onda sam rasudjuj. Tvoja mladalacka masta i ljubav prema vjestini kojoj bi zelio da se posvetis, pruzice ti sasvim drugu predstavu o tome. Uporedi obje pa ih kroz stereoskop posmatraj zajedno, u isti mah. Slika koju ces tada dobiti bice ona prava koja te vodi u tvom rasudjivanju i koja ce te dovesti do odluke. Pa sta ce ti reci ta dva nezarobljena roba u medicini, kada ih upitas?
Reci ce ti da je, prije nego je postao ljekar, morao kao student da uci anatomiju na hladnom mramornom stolu, na kojem isjeckani udovi i trula utroba izgledaju odvratno, a zatim da se bavi klinickim posmatranjem pri bolesnickoj postelji gdje se patnja sa bolom stapa u zalosno pobratimstvo. Reci ce ti da su ono vrijeme i rad, koji studenta medicine dovode do doktora, najduzi i najtezi. A onda, kada napokon dobijes toliko prizeljkivanu diplomu i mislis da si kao mladi Eusklap stigao u mirnu luku, tek tada nailaze visoke i opasne hridi koje sa svih strana prijete tvojoj maloj ladji. Scila i Harbida mladog pomorca pojavljuju se ovdje na slijedeci nacin: ili na selu dobijes odmah svoj tvrd i gorak hljeb, ili (to biva mnogo teze) jedan finiji, ali na burnom i groznicavom popristu nekog grada.
Ljekar na selu kaze da je slugin sluga i teski rob. Njegov prvi gospodar i tiranin je seoski kmet sa svim silnicima mjesnog odbora. Njegove gospodarice i tiranke su supruge kmetova i one mjesnih odbornika. Njegovi pokrovitelji apotekar i otmjeniji ljudi u selu kao i onaj posljednji seljak koji, kad pretovari zeludac obilnim obrokom gljiva ili krompira, ima pravo da ga i najhladnije januarske noci digne iz toplog kreveta ili da ga u toku najvece avgustovske zege goni preko pustog polja. Taj dugi, neprekidni rad u toku dana - reci ce ti - i neprijatna iznenadjenja nocu, pocinju s prvim danom mjeseca januara, a prestaju uoci nove godine. Najzad, obavjestice te da moras stalno da trpis ponizenja od strane bogatih, a zlostavljanja od sirotinje, tako da poslije naporne godine, ispunjene teskim radom, mozes jedva bez dugova da sastavis kraj s krajem.
Medjutim, gradski ljekari pricace ti kako su u toku prvih godina svoga rada morali da pojedu ono malo nasljedstva sto su imali, a da ne zarade niti parce hljeba za rucak. Zatim dolazi neka mala titula u bolnici, za koju se plata dobija tek onda kada se prije toga nekoliko godina radilo besplatno. Dalje, mnoge posjete kod rodjaka, prijatelja i poznanika placene samo jednim “hvala” i, poput pauka u mrezi, dugo, nijemo i nepomicno cekanje u radnji apotekara da se pojavi prva musterija. Najzad zaradis koju paru od nekog sumnjivog klijenta koji te je iz velike nuzde pozvao. Slusa te s nepovjerenjem, posto te je natjerao da trcis s jednog na drugi kraj grada i da potrosis pola toga novca na prevoz. Na kraju dolazi naporna staza, puna trnja, gdje te malo pomalo jedna musterija preporucuje kao pouzdanog i skromnog ljekara. Vratar, koga si besplatno lijecio od neke bolesti, preporuci te svojoj gazdarici, a ova te najprije isproba na svom kuharu ili pralji. I, ako ti najzad na takav nacin podje za rukom da u nekom dijelu grada upredes konce skromne i pouzdane prakse onda dolazi kakav tvoj kolega koji te, sa bratskom ljubavlju bliznjega, u nekom neuspjelom slucaju lijecenja okrivi za neznanje ili izmisli kakvu klevetu, po kojoj ispadnes i smijesan i opasan, tada gubis plod tvog dugogodisnjeg napora.
Pricace ti isto tako, o ponasanju jednog prijatelja koji ti se sklanja s puta cim te izdaleka vidi zato sto ti je duzan za neko dugo i uspjelo lijecenje bolesnika u svojoj kuci. Pricace ti dalje, o bestidnim i bezobzirnim zahtjevima klijenata, sudova, vlade i uopste svih koji te smatraju metom koja se smije preturati i gaziti, a da ne govorimo o stalnoj opasnosti kojoj je izlozen od raznih zaraznih bolesti, nemirnom zivotu punom briga i umaora, bez spokojnih trenutaka za odmor i razmisljanje. Sine moj dragi, ove slike ne pokazuju potpunu istinu vec samo jedan njen dio. Ti moras o njima da razmisljas i da ih stavis na vagu odmjeravajuci sjaj i bijedu medicine. Sjeti se onoga sto je jedan profesor na Univezitetu u Paviji, prastajuci se na kraju skolske godine od svojih studenata, rekao “Znajte da se i u vasem pozivu provode veoma lose oni koji su u zivotu u posljednjim redovima. Pa ni u parteru samom, uporedjujuci zivot s pozoristem, nije bas sjajno! Nastojte, dakle, svim silama da kroz zivot dospijete u loze prvog i drugog reda, jer se tek na tim mjestima zivot moze lakse da podnese!”
No, taj profesor koji je shvatio na vrijeme da kroz zivot treba da dospije do prvih mjesta, zaista je pretjerao u poruci svojim studentima. Ima mnogo seoskih ljekara, a dosta i gradskih, koji sretno zive iako nisu slavni ljudi. Svi ih ipak vole i postuju. Osrednje su bogati i zadovoljni svojim bogastvom. Brzo zaborave nezahvalnost, dok se uvijek sjecaju prijateljskih priznanja. Oni tjese bolesnike svojom dobrom prirodom. @Ivot ispunjavaju radom. Uvijek imaju izvanredan apetit i dobro spavaju. Smiju se sitnim uvredama i znaju sve sto se u okolini dogadja. Imaju razumjevanja prema ljudskim slabostima jer ih dobro poznaju. Oni vole ljude jer u vecini prevladava dobro nad zlim. Iznad svega u sebi imaju tvrdo uvjerenje da su drustveno korisni, da vrse ispravno svoju duznost i da spadaju medju najbolje gradjane. Cesto lijece svoje bolesnike i onda kada dobro znaju da ih ne mogu izlijeciti, tjese ih, bodre i ublazavaju njihove bolove. Nikada ne prelaze praga neke kuce ili palace a da nisu korisni. Koji, pak, drugi covjek to isto moze da kaze o sebi?
Ti, sine moj, ako budes odabrao ljekarski poziv, dospjet ces bez sumnje u loze prvog i drugog reda kao sto je onaj profesor savjetovao svoje studente. Onda ces se ne samo dobro, nego i izvanredno osjecati. Dobar ljekar je jedan od najsrecnijih ljudi na svijetu. “On poznaje dobro i zlo", kao sto rece Goete u svom “Faustu". On poznaje zlo da bi ga suzbijao, a dobro da bi ga svakom poklonio. Dobar ljekar poznaje ljude u sustini, iznutra i spolja. To sluzi i njegovom i tudjem dobru. On je neprijateljbola koga svuda suzbija i lijeci. Kako se tek osjeca sretnim kad je jednu suzu suzbio i zamjenio je osmjehom. Kad stupa u kucu bolesnika, ocekuju ga s nestrpljenjem, primaju s odusevljenjem i postovanjem. Pozdravljaju ga s osmjehom i blagoslovom. Onaj ko pati, njegov je prijatelj i brat. Njegova porodica je cijelo covjecanstvo koje pati. On trpi za sve koji pate. On radi, znoji se i trpi. Cak i umire za sve one koji se muce i pate.
Niko nije veci od dobrog i mudrog ljekara. Niko nije snazniji od njega. Niko ne moze da ga zamjeni i niko da se s njim izjednaci. Pred njim se u bolu priklanaju sve velicine jer nista ne izjednacuje ljude tako kao bol. Bogatas, ministar i kralj kucaju na njegova vrata s istim nestrpljenjem i s istim odusevljenjem kada ih bol spopadne. Drugi covjek moze da da zlato, pocast i uzivanje, ali samo ljekar moze dati zdravlje koje je sto puta vrijednije od zlata, pocasti ili uzitka. I bogatas, ministar i kralj, postavsi pod mukama bolova svi medju sobom jednaki, dolaze ponizno kod ljekara. Sa sklopljenim rukama i drhtavim glasom mole od njegove nauke da im da zivota pa makar to bilo jos i samo jedan dan ili sat. U takvom trenutku vidi ljekar sve ljudske slabosti, svu ljudsku bijedu i jad pred sobom. Mora onda da osjeti milosrdje i sazaljenje ali, u isto vrijeme, opravdan ponos jer je on taj koji dijeli utjehu i osjeca se gospodarem nad zivotom i smrcu. Pa kako da u takvom trenu ne zaboravi i oprosti sva samovlasca silnika, nepravdu neblagodarenih, zavist slabica i uopce sve ljudske niske poroke i zablude.
Dobar i svjestan ljekar bere usred bolova i bolesti najljepsi i najmirisniji cvijet u basti zivota. Nesvjesni osmjeh djeteta, njeznost zene, rukovanje zahvalnosti, postovanje naroda a i zlato bogatih njemu pripada. On moze i smije s punim sakama da zagrabi iz bogataskih sanduka kako bi dao i onima koji nemaju. Njegov rad je dao zivot i on ima pravo da ocjeni sam vrijednost svoga rada. On mora od bogatih da trazi ono sto je prinudjen da u radu i novcu da siromasnima. Da se mnogi ljekari nisu spustili do bijednih zavisnosti o tvrdicluku gomile, ne bi misljenje o njihovom pozivu kod naroda tako nisko palo. Narod smatra da je bez vrijednosti ono sto se placa malo ili nista. Kada advokat i injzenjer i svi ostali, veliki i mali radnici ljudskog drustva sami ocjenjuju vrijednost svog rada, zasto onda da samo ljekar treba da je zadovoljan dobrom voljom i milostinjom svih i svakoga?
Na polju osjecanja, nijedan drugi poziv ne pruza uzvisenijeg uzivanja, ponosnije pobjede i dubljeg zadovoljstva. Isto tako, ljekaru su dodjeljene i najvise radosti misljenja. Ljekar poznaje covjeka bolje no ijedan drugi poznavalac prirode. Njemu pripadaju sve koristi koje poticu iz toga. Pred njim je siroko, neobradjeno polje koje on treba da obradjuje. Moci ce svoje ime da zapise i tamo gdje su urezana imena besmrtnika, tamo gdje se ne izbrise nista od onog sto je zapisano. Kao sto je ljudski organizam najsavrsenija od poznatih masina, tako je isto i najmanje ispitan. Stotine i hiljade tajni cekaju svoga pronalazaca, stotine i hiljade nepoznatih zemalja cekaju na svog Kolumba. Koliko tek organa cije radnje ne poznajemo, koliko tek radnji ciji mehanizam ne razumijemo, koliko tek neizljecivih bolesti cekaju na svoga otkrivaca!
Ljekar moze da spase zivot i djetetu koje jos nije rodjeno. On je u stanju da jedno slabo i bolesljivo dijete pretvori u dugovjecnog covjeka. Moze utopljenika da povrati u zivot ili da zaustavi krv sto siklja iz zila i prijeti i zivot sa sobom odnese. Takodje moze savijenog da ispravi, mutavom govor da povrati, slijepom da povrati svjetlost dana, kao i da povrati jos skupocjeniju svjetlost, svjetlost uma onome ko ju je izgubio. U stanju je da ropac samrtnika pretvori u blazeni osmjeh srecnog covjeka. Moze gnjev i ljutnju da usutka i da zadrzi ruku samoubici. Moze da produzi zivot covjeka i da cijelom narodu produzi vijek za milione sati. Malaricnu baru ljekar moze da pretvori u plodnu i bogatu njivu. To, i jos mnogo cega dobrog i uzvisenog, moze ljekar da ostvari. Pa zar da ne bude ponosan ovom svojom snagom, zar da se ne raduje sto vlada tolikim silama?
Ali, sine moj dragi, sjeti se rijeci onog profesora iz Pavije ‘Kad postanes ljekar nemoj kroz zivot da sjedis u parteru a jos manje na galeriji!’.”
Na polju osjecanja, nijedan drugi poziv ne pruza uzvisenijeg uzivanja, ponosnije pobjede i dubljeg zadovoljstva. Isto tako, ljekaru su dodjeljene i najvise radosti misljenja. Ljekar poznaje covjeka bolje no ijedan drugi poznavalac prirode. Njemu pripadaju sve koristi koje poticu iz toga. Pred njim je siroko, neobradjeno polje koje on treba da obradjuje. Moci ce svoje ime da zapise i tamo gdje su urezana imena besmrtnika, tamo gdje se ne izbrise nista od onog sto je zapisano. Kao sto je ljudski organizam najsavrsenija od poznatih masina, tako je isto i najmanje ispitan. Stotine i hiljade tajni cekaju svoga pronalazaca, stotine i hiljade nepoznatih zemalja cekaju na svog Kolumba. Koliko tek organa cije radnje ne poznajemo, koliko tek radnji ciji mehanizam ne razumijemo, koliko tek neizljecivih bolesti cekaju na svoga otkrivaca!
Ljekar moze da spase zivot i djetetu koje jos nije rodjeno. On je u stanju da jedno slabo i bolesljivo dijete pretvori u dugovjecnog covjeka. Moze utopljenika da povrati u zivot ili da zaustavi krv sto siklja iz zila i prijeti i zivot sa sobom odnese. Takodje moze savijenog da ispravi, mutavom govor da povrati, slijepom da povrati svjetlost dana, kao i da povrati jos skupocjeniju svjetlost, svjetlost uma onome ko ju je izgubio. U stanju je da ropac samrtnika pretvori u blazeni osmjeh srecnog covjeka. Moze gnjev i ljutnju da usutka i da zadrzi ruku samoubici. Moze da produzi zivot covjeka i da cijelom narodu produzi vijek za milione sati. Malaricnu baru ljekar moze da pretvori u plodnu i bogatu njivu. To, i jos mnogo cega dobrog i uzvisenog, moze ljekar da ostvari. Pa zar da ne bude ponosan ovom svojom snagom, zar da se ne raduje sto vlada tolikim silama?
Ali, sine moj dragi, sjeti se rijeci onog profesora iz Pavije ‘Kad postanes ljekar nemoj kroz zivot da sjedis u parteru a jos manje na galeriji!’.”