Garfield, uopšte niste dosadni, baš naprotiv.......ja zaboravim da dišem i onda kako ovde pročitam kada me Vi ili Gagi podsetite, tako se momentalno opustim. Jedem i spavam. U stvari,sada mi se život samo na to i svodi. I da, i na vitamine. Xanax pijem po 1/4 svaki dan, par sati nakon što se probudim.Garfield napisao:Majo, to je sve sasvim normalno - potpuno je ocekivano da se bas tako osecate. Nije ni sumanuto ni histericno ni haoticno. Samo ocekivano i normalno. Budite dobri prema sebi. Radujte se zivotu. Smejte se, plačite, bespogovorno postujte svoje telo i svoja osećanja, tražite bespogovorno poštovanje svoje zrelosti, godina, života i samostalnosti od Vašeg oca i svih drugih ljudi u Vasem zivotu. Vi ste se prekalili i iskovali kroz svoju bitku, i niko vise nema prava na svetu belom da Vam kaze sta i kako, gde i kada da činite: brinite o sebi i svojim potrebama, spavjte, jedite (znam da sam dosadna ali - ne zaboravite d adisete i da se opustate). Nije na odmet da pijete po 1/4 Xanaxa, čisto da Vas spusti sa adrenalina a i dok se ne javite Vašem terapeutu (ja sam bas dosadna, zar ne, ali sta cete - stvorenje navike sam, priznajem, imam profesionalnu deformaciju, slobodno kazite da ne smaram kad bas preteram!).
I trazite pomoc ako i kad Vam je potrebna. A i ja sam tu ako jos nesto mogu da ucinim, sta god.
Tweety: nema na čemu. Žao mi je sto ste kroz svoju tugu i svoj gubitak morali da prodjete sami. Niko ne treba da bude sam. I za Vas isto vazi, ako nesto mogu da pomognem - tu sam. Topli pozdrav
Zadese me tahikardije, vrtoglavice, opšta malaksalost.....
I na groblju mi je pozlilo u kapeli, bila sam skroz ok i onda mi je odjednom sve požutelo pred očima, užasnu sam slabost osetila, pa tahikardiju i tu sam, na licu mesta, popila još 1/4 Xanaxa jedno 3-4 sata nakon prve četvrtine koju sam popila čim sam se probudila. Sećam se da ste mi ranije pričali da pravim pauzu od 6 sati, ali ovo mi je bilo preko potrebno.
Kod doktorke idem u četvrtak, zakazala sam termin. Znam da sada moram jedino i isključivo o sebi da brinem i da se oporavljam, kao grana sam suva i premorena.
U pravu ste kada pišete ovo o zrelosti i odgovornosti. Svesna sam i sama toga da sam se sada iskalila, ali sa druge strane osećam strah od TOLIKE odgovornosti. Jel to ok?

Znam da to nije primereno mojim godinama i znam da sam tu "školu" odavno trebala proći, ali eto, sve do sada, ja sam bila štićena od strane majke bukvalno od svega. Verovatno nisam ni svesna šta sve ta odgovornost sa sobom nosi i tek će da me šamara, ali nadam se da ću se unormaliti i ja.........jednog dana......

Prvo što će da me strefi (još uvek nije, ali u najskorije vreme hoće) je egzistencija. Nikada do sada u životu ja nisam radila zato što MORAM, a sada ću se vrlo brzo suočiti sa tim. U stvari, vidim po sebi da sam već počela da razmišljam u tom pravcu (bože gospode osećam se kao debil, kao dete kreten kad o ovome pričam, ali jesam bila totalno spokojna uvek po tom pitanju iako se rada ne plašim, ali iskreno sam uživala u plandovanju i neradu



Ja sam ranije zbog odlaska na more bila u stanju i otkaz da dam.

Baš se čudno osećam u sopstvenoj koži. Misli mi idu u ispravnom pravcu, a to u stvari nisam ja i onda mi je nekako čudno da prihvatim samu sebe, ako me razumete.....
