Ivana, ne znam ništa o tvom trenutnom problemu...možda mala prehlada uradila svoje?
--------------------------------------------------------------------------------------
Meni bi bilo drago, ali samo obzirom na činjenicu da smo dete dobili donacijom, da eto kako- tako liči na jedno od nas dvoje...čist psihološki momenat...obzirom na način i put dolaženja na svet...imam potrebu da dete bar u prvi mah , eto, sliči na roditelje...na nas. Razumete? Ne znam šta bih sebi tu mogla zameriti?
To što zna nekoliko ljudi..Npr. zna čovek koji ovo finansira...Zna nekoliko naših prijatelja...Uopšte mi to ne predstavlja nikakvo opterećenje, svesno sam takvu odluku podelila sa drugima.
E, sada, reći jednog dana detetu?!! Izgraditi odnos poverenja, slobodne komunikacije između roditelja i deteta...naravno, vaspitanje i odgajanje...vreme će pokazati svoje...da li to može biti trauma.
Evo, ja sam to podelila sa inim ljudima, ali npr. nisam još uvek pravu moju nameru odlaska rekla svom ocu?!? Na odnosu između njega, kao oca, i mene, kao njegovoe ćerke, mislim da bi mi baš mogli pozavideti...Srećana sam zbog toga! Iako je u godinama. pitam ga i konsultujem se o svemu...privatno, profesionalno...Divim mu se.Ali se ne usuđujem da mu ovo poverim, mislim da ne bi odobrio! Prvo, da ne bi strahovao za mene, za moj život i zdravlje...ne želim da mu ni na koji način budem u mislima, kao strepnja...Želim da ga imam što duže, kao svog tatu! ....Prolazile su mi razne misli, kroz glavu poslednjih dana, nedelja...Mislim, ovo je forum, i rekosmo da nema foliranja...Hoću da kažem da me je nekoliko dana tako snažno držala fikcija/ umobolna/ da će meni uspeti u Avi, da će sve biti u redu, ali da ću izgubiti svog oca, tada. Nisam mogla danima da se oslobodim ovih groznih misli, koje ni mm nisam rekla...Nametale su mi se sa jednim morbidnim rezonom: na jednoj strani se rađa život, na drugoj zamire... ..... Ne mislim da sam ovim oftopicovala, smatram da su sve ovo ljudski strahovi...niti da sam istima sebe kvalifikovala u neke psihotične osobe, ali činjenica je da nije "redovno stanje" u mojoj glavi...Stoga ima kojekavih razmšljanja...ne mogu da od njih pobegnem...Samo mi preostaje da se prisetim zelenog talasa! Nema razloga da budem sumnjičava prema Avi, tako da opterećenje tog tipa nemam, samo želim da budem aktivni učesnik- nema zatvaranja oči, ni pred čim...a putovanjce će biti svakako avantura...Samo da malo još prezdravim...da osetim draž spremanja...priprema... i da te vize slupam, već jednom...a, moram reći, puštala, puštala da svi što se " razumeju" vode akciju, a potom sama, preuzela ...na svom terenu, toliko mogu...Očekujem da dobijem boravišnu vizu!


