Moderatori: moderato, admin, vlada99, Diabeta
Zanima me koliki ti je bio HbA1c u svim tim trudnoćama i naravano svaka čast kad si skupila hrabrosti roditi 3 djece, ja se nesto nikako ne mogu nakani da rodim drugoanmari napisao:Ja imam dijabetes već 28 godina sada mi je 32 godine,nemam nikakvih komplikacija većih,samo neproliferativnu retinopatiju.Imam troje djece,dva sina i kćer.Prvo sam rodila sa 22 godine,drugo sa 25,a treće prije 3 mjeseca.Trudnoću sam vodila u Zagrebu u klinici za dijabetes u Petrovoj,kod profesora Đelmiša,za kojeg mogu reći da je pravi specijalista za vođenje dijabetičkih trudnoća.
Niti u jednoj trudnoći nisam bila na inzulinskoj pumpi,jer nisam htjela biti stalno prikvačena na nešto,jako dobro sam funkcionirala bez nje,jer nije ni pumpa tako jednostavna za uporabu,ipak treba tu puno edukacije,jer šta će ti pumpa ako je pravilno ne koristiš......ja sam ipak za penove.
Također moram napomenuti da je samo zadnja trudnoća bila planirana,jer sam jako želila curicu i dobila ju,prva dva poroda vaginalna,sve prošlo u redu,drugi sin imao 4.600kg,a rodila ga za čas,s prvim sam se namučila a bio je težak 3 450kg,oba dva dugački 57.
Perfektno zdravi,samo sa laganim hipoglikemijama nakon rođenja.
Curicu sam rodila na carski rez jer sam morala zbog retinopatije(puno ljepše iskustvo sa vaginalnih poroda).
Isto bez komplikacija iako su šećeri malo divljali zadnja dva mjeseca,porodila sam se 20ak dana ranije i imala je 4060kg i 52 cm.Sunce moje slatko.....
Od inzulina sam koristila humalog i humulin N u prve dve trudnoće,a u zadnjoj umjesto humulina N,uzimala sam levemir.
Ja sam bila jako smirena u trudnoćama,kada bi na aparatiću vidjela 11 ili 12,to me nije uzbuđivalo dala bi si korekcijsku dozu i uživala......
Svim budućim slatkim mamama budite hrabre,održavajte šećere u granicama normale,vadite često hbA1C i uživajte u trudnoći.....
Ako netko ima kakva pitanja neka slobodno pita......
Djinapg napisao:Dijabetes, ili šećerna bolest, stanje je organizma pri kojemu je u krvi i u svim tekućinama povišena razina šećera. Šećer spada u skupinu hranjivih tvari pod imenom ugljikohidrati. Ima više vrsta šećera, ovisno o njihovoj kemijskoj građi. Šećer koji rabimo u svakodnevnoj prehrani je tzv. saharoza (od latinski sacharum = šećer). Sličan oblik šećera, nalazi se u krvi, naziva se glukoza ili krvni šećer. Zato kad govorimo šećer u krvi, mislimo na glukozu.
Šećer je jedan od triju sastojaka prehrane i sastojaka tijela. Osim šećera tu su još bjelančevine (proteini), i masti (lipidi). Krute dijelove organizma čine kosti, koje čini istaloženo vapno (kalcij). Sva su ostala "meka" tkiva bjelančevine, masti i ugljikohidrati. Osnovna struktura svih stanica su bjelančevine, povezane s mastima. Šećer čini manji dio gradiva stanica, ali je u mijeni tvari neobično važan. Naime, pri svim životnim procesima, npr. pri izgaranju kisika, stvara se i oslobađa energija. Energija se može osloboditi pri razgradnji bjelančevina i masti, ali najvažniji je krvni šećer ili glukoza. Glukoza kola posvuda krvlju. Povišenu razinu glukoze u krvi nazivamo hiperglikemija, a smanjenu razinu hipoglikemija. Ako je glukoze previše, ona se taloži u jetrima i mišićju kao glikogen i pojačano izlučuje bubrezima u mokraću, a pretvara se u masti. Ako je glukoze premalo, ne može se u stanicama koristiti kisik pa u tkivu nastaje manjak kisika, hipoksija. Ako se u tijelu razvije izraženija hipoglikemija, u moždanim stanicama nastane hipoksija što se očituje gubitkom svijesti.
Razinu šećera u krvi regulira hormon insulin. Insulin proizvodi trbušna žlijezda gušterača (pankreas). Lučenje insulina je neposredno regulirano razinom glukoze u krvi. Povišena razina glukoze je poticaj gušterači da luči insulin, a smanjena razina glukoze zaustavlja lučenje insulina. Zahvaljujući tom mehanizmu u normalnim okolnostima se u krvi (i svim tkivima) stalno održava razina glukoze ok oko 4,5 mola/L (80 mg/100mL krvi), odnosno u rasponu od 3,3-6,6 mmola/L (60-120 mg%). Spomenute vrijednosti se odnose na stanje natašte, na "prazan želudac". Naime, nakon svakog obroka povisuje se razina glukoze u krvi, u pravilu ne iznad 7,8 mmola odnosno 140 mg%, što se u zdrave osobe normalizira u roku od tri sata i manje. »im se u krvi smanjuje razina glukoze, ona se oslobađa iz glikogena u jetrima. Ako se razina glukoze poveća, poticaj je to za lučenje insulina, koji potiče izgaranje glukoze u tkivu te taloženje glukoze u jetrima, u obliku glikogena.
Šećerna bolest ili dijabetes melitus je stanje hiperglikemije, povišene razine šećera u krvi. Nastaje kad se u organizmu insulina nedovoljno proizvodi (tzv. dijabetes tipa 1) ili ako periferno tkivo (mišićje, potkožje i dr.) postaje neosjetljivo na djelovanje insulina (tzv. dijabetes tipa 2). Dijabetes tipa 1 se javlja u ranijoj životnoj dobi, nastaje zbog oštećenja Langerhansovih otočića gušteračče, koji stvaraju insulin. Postoji više razloga za nastanak oštećenja Langerhansovih otočića. Najčešće se radi o autoimunoj bolesti. Dijabetes tipa 2 nastaje obično u kasnijoj životnoj dobi. Kod tog oblika bolesti gušterača proizvodi dovoljno insulina, ali periferno tkivo ne reagira na normalnu razinu insulina. Obično je povezan s pretilošću osobe, dakle s postojanjem suvišnoga masnog tkiva.
Dijabetes je pogibeljna bolest. Neposredno može ugroziti život bolesnika, razvojem vrlo izražene hiperglikemije ili hipoglikemije. Dugoročno hipoglikemija proizvodi promjene u sitnim krvnim žilicama, potiče razvoj arterioskleroze, što se očituje posebice u srčanom mišićju, u mozgu i na perifernim krvnim žilama. Zato se u dijabetičara mnogo učestaliji srčani infarkti, moždani udari i periferne smetnje cirkulacije, npr. gangrena nogu.
Liječenje tih dvaju oblika bolesti je različito. Kod tipa 1 treba davati insulin, uz odgovarajuću dijetu koja ne sadrži mnogo koncentriranog šećera (slatkiši, čokolada, drugi ugljikohidrati). Kod tipa 2 šećerne bolesti u pravilu je dovoljna dijeta, a daju se i lijekovi na usta za sniženje razine glukoze. Kod tog oblika (tipa 2) bolesti vrlo je važno odstraniti popratne pojave, kao npr. prekomjernu težinu. Dijabetičari s prekomjernom težinom mogu mršavljenjem postići normalnu podnošljivost ugljikohidrata.
Trudnoća je stanje kode disponira za razvoj dijabetesa. U trudnoći se mijenja podnošljivost ugljikohidrata, tzv. tolerancija glukoze. Naime, posteljica proizvodi hormone, koji se suprostavljaju djelovanju insulina pa periferno tkivo postaje otpornije na insulin. Zbog toga se u dijabetičarki, koje od šećerne bolesti boluju od ranije i koje već primaju insulin, povećava potreba za insulinom: njima je potrebno povećati količinu insulina, otprilike za jednu četvrtinu do trećinu već davane doze. U trudnica u kojih postoji dispozicija za razvoj dijabetesa, a prethodno su bile zdrave, javlja se potreba za davanjem insulina jer proizvodnja insulina njihove gušterače prestaje biti dovoljnom.
Poremećena mijena šećera u trudnoći nije u svih bolesnica podjednaka. Normalna regulacija šećera znači da se razina glukoze u krvi ujutro i tijekom dana (prehrane) kreće između 3,3 i 6,6 mmola (između 60 i 120 mg%). U zdrave trudnice će glikemija i nakon opterećenja glukozom biti manja od 7,8 mmola (140 mg%). Ako su vrijednosti iznad toga, govori se o dijabetesu. Razlikuje se dva stupnja bolesti: 1) Dijabetes u trudnoći i 2) Poremećena tolerancija glukoze (intolerancija glukoze) u trudnoći.
Dijabetes je teži oblik poremećene ravnoteže šećera. Za neku bolesnicu se kaže da ima dijabetes, ako je njena jutarnja glikemija (razina glukoze u krvi) iznad 8 mmola (145 mg%) ili ako je nakon opterećenja pokusnim obrokom dva sata nakon uzimanja glukoze njena koncentracija iznad 11 mmola (200 mg%). Taj dijabetes može biti od prije trudnoće ili se po prvi puta pojaviti u trudnoći. Ako je dijabetes postojao ranije, onda se naziva dijabetes u trudnoći. Ako se pojavi u trudnoći, naziva se dijabetes trudnoće ili gestacijski dijabetes. Takav, gestacijski dijabetes, nakon prestanka trudnoće nestaje.
Ako je jutarnja glukoza normalna (manja od 7,9 mmola), a dvosatna vrijednost glukoze nakon opterećenja je između 7,88 i 11 mmola, to se stanje naziva intolerancija glukoze. U zdravih trudnica jutarnja glukoza je manja od 6,7 mmola i dvosatna vrijednost nakon opterećenja je manja od 7,8 mmola.
Dijabetes u trudnoći, gestacijski dijabetes i intolerancija glukoze su oblici šećerne bolesti u trudnoći. Njihove posljedice za majku i dijete mogu biti pogubne, a pogibeljnije su komplikacije pravoga dijabetesa. Temeljni mehanizam kojim se bolest pogoršava i koji uzrokuje komplikacije, ako se dijabetes nedovoljno liječi, je povišena razina glukoze u krvi. Glukoza je kod pravoga dijabetesa više manje stalno povišena. Kod intolerancije glukoze je glukoza povišena po dva do tri sata nakon svakoga obroka, što je onda šest i više sati dnevno. Glukoza iz krvi majke prelazi kroz posteljicu u plod i obrnuto, dok insulin ne može prijeći placentarnu membranu. Povišena glukoza u pojačanoj mjeri prodire kroz posteljicu u plod, u njemu također proizvodi hiperglikemiju, koja je opet podražaj za pojačano lučenje insulina ploda. Veća ponuda povišene glukoze i pojačano lučenje insulina potiču u djeteta pojačani rast fetalnih stanica, pa se rađa veliko dijete s brojnim komplikacijama. Budući da postoje razlike komplikacija kod pravoga dijabetesa i intolerancije glukoze, posebno ćemo govoriti o dijabetesu trudnoće i o intoleranciji glukoze.
M– Dijabetes trudnoće
Dijabetes trudnoće je stanje šećerne bolesti u trudnoći. Pritom jutarnje vrijednosti glukoze u krvi ili one tijekom dana su iznad 7,8 mmola na litru. Najvećma se radi o ženama, koje su od dijabetesa bolovale i liječile se od prije trudnoće. U manjem broju njih (oko 10%) se dijabetes po prvi puta pojavi tijekom trudnoće. Učestalost o insulinu ovisnog dijabetesa nije, nasreću, velika, iznosi oko 1-2 na 1000 nebiranih trudnica. Takav oblik šećerne bolesti povezan je s brojnim komplikacijama, koje postoje od prije trudnoće i koje se tijekom trudnoće mogu pogoršati. To su infekcije mokraćnog sustava i promjene na krvnim žilama. Više od majke je ugrožen njen plod.
Majčinske komplikacije
Infekcije mokraćnog sustava. Dijabetičarke i izvan trudnoće oko tri do četiri puta češće imaju infekciju mokraćnog sustava, tzv. signifikantnu bakteriuriju, tj. u 1 ml mokraće više od 100.000 klica. U trudnoći fiziološki nastaje zastoj mokraće, koji pogoduje razvoju bakteriurije. Zato u nedovoljno liječenih dijabetičarki se u nekoliko postotaka njih razvije akutna upala bubrega (akutni pijelonefritis). To je stanje s visokom temperaturom, učestalim mokrenjem, pečenjem pri mokrenju, bolovima u području slabina. Visoka vrućica vrlo brzo dekompenzira šećernu bolest pa trudnica može upasti u dijabetičnu acidozu i komu. Zato se u svake trudnice dijabetičarke rutinski uzima mokraća na urinokulturu. U slučaju nalaza bakterija u mokraći provodi se dugotrajna terapija. Tako liječene trudnice neće oboljeti od akutnog pijelonefritisa.
Promjene na krvnim žilama. Dijabetes nije samo bolest gušterače i mijene šećera, već i krvnih žila. Brojna istraživanja su pokazala da istodobno s pojavom dijabetesa počinju i promjene na sitnim krvnim žilama, tzv. dijabetična mikroangiopatija. Te su promjene progresivne. Stijenka krvnih žila se zadebljava, prestaje biti "elastična". Posljedica toga je povišeni krvni tlak, ali i promjena u brojnim organima, npr. u bubrezima i na očnoj pozadini. Na očnoj pozadini (retini, mrežnici oka) stvaraju se karakteristične promjene, tzv. dijabetička retinopatija. U neliječenih ili nedovoljno liječenih dijabetičarki se tijekom trudnoće retinopatija može pogoršati.
Bubrezi mogu biti zahvaćeni bolešću (dijabetička nefropatija). Skloniji su infekciji, a i lučenju nekih tvari, koje povisuju krvni tlak, pa je u dijabetičara znatno češća hipertenzija. Tijekom trudnoće, posebice ako je dijabetes nedovoljno liječen, hipertenzija se pogorša. Ne samo pogorša, već se razvija u teško stanje, tzv. preeklampsiju, pri kojoj dolazi do izlučivanja bjelančevina u mokraći i razvoju edema. Preeklampsija može preći u eklampsiju, stanje grčeva, koje je po život pogibeljna komplikacija. Kod hipertenzije odnosno preeklampsije je i plod ugoržen.
Najčešća i najvažnija poremetnja je povišeni šećer u krvi. Rečeno je da je kod tipa 1 šećerne bolesti u osnovi nedovoljna proizvodnja insulina iz gušterače. U zdravih osoba nakon svakog obroka hrana iz crijeva prelazi u krvotok, povisuje se razina glukoze u krvi. Gušterača odmah reagira produkcijom insulina, koji smanjuje povišenu glukozu krvi, potiče korištenje glukoze u svim stanicama i tako uspostavlja normalnu glikemiju. Kod dijabetičara gušterača je nesposobna da luči dovoljno insulina. Ostaje povišena razina glukoze u krvi, a osim toga se nedovoljno koristi u tkivima. Zbog nemogućnosti korištenja glukoze počinje razgradnja masti, pri čemu se stvara povišena količina kiselina, organizam se "zakiseljuje", nastaje tzv. acidoza.
Da bi se izbjegla hiperglikemija i acidoza, bolesnicima od šećerne bolesti se daju preparati insulina. Današnja terapija se sastoji u davanju osnove, tzv. bazalne doze dugodjelujućeg insulina i osim toga još nekoliko manjih doza kratkodjelujućeg insulina. Dugodjelujući insulin je takav koji se iz injicirane smjese polako oslobađa, obično kroz 12-18 sati. Na taj način ujutro oko 7 sati dat insulin se polako oslobađa sve do kasno uvečer. Taj insulin zadovoljava osnovne metaboličke potrebe organizma. Manje doze kratkodjelujućeg insulina se daju pri svakom obroku te se taj insulin suprostavlja pojavi glukoze u krvi neposredno nakon obroka.
Ovakvom terapijom može se postići, kod discipliniranog bolesnika, normalna razina glukoze tijekom 24 sata. Uspješnost terapije se nadzire određivanjem glukoze u krvi. Ne samo jutarnje glukoze, jer taj nalaz može biti potpuno nereprezentativan. Naime, bolesnik može imati, zahvaljujući davanju insulina, normalnu jutarnju glikemiju, a tijekom dana se glukoza u krvi može višestruko povisiti. Zato se uspješnost terapije provjerava određivanjem tzv. "profila" glukoze: glukoza u krvi se određuje više puta na dan, obično svaka tri sata, dakle 8 puta dnevno. Dobije se više vrijednosti, koje pokazuju dnevno kolebanje. Stečena su iskustva koja pokazuju da tako uspješno liječeni pacijenti potpuno normalno žive, ne razvijaju se ili se neznatno razvijaju komplikacije šećerne bolesti, u prvom redu krvožilne komplikacije.
Uspješnost regulacije dijabetesa unazad duljeg vremena, nekoliko tjedana, očitava se određivanjem tzv. glikoziliranog hemoglobina, poznatog pod kraticom HbA1c. Hemoglobin je bjelančevinasta krvna boja i nalazi se u crvenim krvnim tjelešcima (eritrocitima), služi za prijenos kisika. HbA1c ne može prenositi kisik. On se stvara i u zdravih ljudi, ali u manjoj količini, čini oko 3% cjelokupne krvne boje. Kod loše reguliranog dijabetesa se koncentracija HbA1c penje na 10%, 15% i više, znak je prethodne loše regulacije bolesti.
Neučenom se može činiti da su suvremena terapija (davanje više injekcija dnevno) i dijagnostika (uzimanje mnogo uzoraka krvi za analizu) komplicirane i teške za pacijenta. To nije tako. Suvremena industrija je proizvela posebne insulinske štrcaljke, s tankom jedva vidljivom iglom i njen je ubod gotovo bezbolan. Za uzimanje krvi postoje također vrlo fine automatske lancete. Suvremeni aparati, koji su veličine malog tranzistora ili mobitela, omogućuju pacijentu u vlastitom domu određivanje glukoze u krvi.
U trudnoći se povećava potreba za insulinom, za oko 15-30% potrebe od prije trudnoće. Mnoge dijabetičarke nažalost počinju trudnoću nepripremljene, s lošom regulacijom bolesti pa se razviju komplikacije dijabetesa i trudnoće. Koje su to komplikacije i kako ih se liječi?
Komplikacije djeteta
Komplikacije od strane djeteta su brojne, još brojnije nego one u majke. Temelj za nastanak komplikacija je povišen krvni šećer majke. Glukoza iz krvi majke prelazi u plod u pojačanoj mjeri, u gušterači ploda proizvodi pojačano lučenje insulina. Povišena razina djetetova insulina potiče pojačano ugrađivanje glukoze, masti i bjelančevina u tkivo ploda, drugim riječima nastaje pojačani rast ploda. Kod nedovoljno reguliranog dijabetesa majke redovito su novorođenčad iznad 4,5 kg, ne rijetko 5 kg i više, sve do oko 6 kg. Ta djeca predstavljaju mehaničku smetnju pri rađanju, ali su metabolički bolesna s brojnim komplikacijama. Komplikacije djece nedovoljno liječenih trudnica sa šećernom bolesti su sljedeće:
Tabela
Plod:
Novorođenče:
Hiperglikemija i pojačani rast
Hipoksija i acidoza
Hidramnion
Prerani porod
Mane razvoja
Veliko dijete i hipoglikemija
Hipoksija i acidoza
Pojačana žutica
Smetnje disanja
Mane razvoja
Pojačani rast djeteta. Dok je dijete u maternici, s oko 26 tjedana trudnoće počinje pojačani rast jer je to vrijeme kad gušterača ploda počinje reagirati na povišenu razinu glukoze. Koncentracija glukoze u krvi ploda ovisi o koncentraciji u krvi majke. Što je viša razina majčine glukoze, to je viša i u ploda. Ako se u majke razvije hipoglikemija, npr. zbog prevelike doze insulina, glukoza će početi teći iz ploda u majku. Dijete je obično veliko, sliči osobama s Cushingovom bolesti pa se naziva "kušingoidno dijete". U trenutku poroda ono ima visoku razinu glukoze u krvi, ali i gušterača djeteta nastavlja pojačano proizvoditi insulin. Budući da trenutkom rođenja prestaje pojaččani dotok glukoze od majke, u roku od 15-20 minuta se iscrpe zalihe glukoze djeteta pa nastaje hipoglikemija djeteta. Zbog hipoglikemije, posebice mozga, javljaju se moždani simptomi: drhtanje, nemir, bljedilo pa sve do općih konvulzija (grčeva).
Hipoksija i acidoza. Zbog nedovoljnog korištenja glukoze i zbog popratnih promjena u posteljici, nedovoljan je prijelaz kisika, dijete u maternici živi s manjkom kisika, u hipoksemiji. Posljedica hipoksemije je pojava kiselina u krvi te zakiseljenje krvi, acidoza. Pri blažoj acidozi dijete se rađa deprimirano, snižena Apgar indeksa. Pri uznapredovaloj acidozi vitalne funkcije novorođenčeta, tj. disanje i krvotok mogu biti toliko poremećeni da dijete umire.
Hidramnion znači prekomjerno nakupljanje plodove vode. Iz još nepotpuno razjašnjenih razloga, a očito povišena razina šećera ima presudnu ulogu, stvara se povećana količina plodove vode. Plodove vode je u zdravog terminskog djeteta oko 800 mL. Kod trudnica s nereguliranim dijabetesom je količina povećana, a može doseći nekoliko litara. Povećana količina plodove vode dovodi do prerastegnutosti maternice, što potiče prerani porod i druge komplikacije koje pritom nastaju (ispadanje pupkovine, prerano ljuštenje posteljice i dr.).
Mane razvoja djeteta su posebni problemi dijabetične trudnoće. Mane razvoja se u zdravih turdnica susreću u oko 1-2% djece. Kod loše regulirane dijabetičke trudnoće mane razvitka se penju i do 15%. Najčešće su srčane mane, ali i drugih organa. Mane razvoja dovode do smrti novorođenčeta ili su promjene organa takve da su nespojive s kasnijim normalnim životom djeteta. Uzrok povećanog broja mana razvoja nije nasljedni, već u nereguliranoj šećernoj bolesti u doba zanošenja odnosno prvih nekoliko tjedana razvoja jajašca. Pokusima na eksperimentalnim životinjama i analizom dijabetičkih trudnoća je nađeno da broj mana razvoja neposredno ovisi o razini povišene glukoze majčine krvi. Zato je danas preduvjet za uspješan razvoj trudnoće u žena koje od prije trudnoće boluju od dijabetesa, prekoncepcijska regulacija bolesti. To znači da žena koja boluje od dijabetesa mora prije zanošenja optimalno regulirati svoju bolest.
Pojačana žutica. Novorođenačka žutica je česta pojava u novorođenčadi. I u zdravoga djeteta se nakon rođenja razgrađuju crvena krvna tjelešca, pri čemu se stvara žučna boja bilirubin. Manje od 5% zdrave novorođenčadi ima nešto višu razinu bilirubina te se pojavi uočljivija žutica. U novorođenčadi dijabetične majke nedovoljno su razvijeni encimi jetara, koji razgrađuju žučnu boju, pa je učestalost žutice nekoliko puta veća. Novorođenačka žutica se liječi obasjavanjem ultravioletnim svjetlom (fotolampama), a izuzetno rijetko se mora obaviti izmjena krvi djeteta (eksangvinotransfuzija).
Poremetnje disanja. Dok je dijete u maternici nema potrebe disanja jer kisik prima od majke preko posteljice. Disanje počinje tek nakon rođenja, što je djetetu osnovni preduvjet da preživi. U plućima zdrave djece se tijekom trudnoće stvara posebna tvar, tzv. surfaktant, koja olakšava širenje pluća. U nedonošene djece često nema dovoljno surfaktanta pa ona češće imaju smetnje disanja. U djece dijabetičkih majki, čini se, usporeno je u plućima stvaranje surfaktanta pa oko 3% njih oboli od respiracijskog distrea. To je posebice izraženo ako dijabetičarka rodi prerano.
Sve navedene komplikacije pogoršavaju prognozu dijabetičke trudnoće za majku i dijete. Mortalitet žena u nebiranoj populaciji trudnica danas, u uvjetima razvijene perinatalne zaštite, manji je od 10 na 100.000 trudnoća, odnosno manji od 0,1 na 1000 trudnoća. U dijabetičkih trudnica je nekoć, prije uvođenja insulina u terapiju mortalitet bio vrlo visok, malo je bilo dijabetičarki koje su preživljavale trudnoću. Međutim, zbog raznih komplikacija, ponajviše zbog nastale acidoze, pijelonefritisa i eklampsije/preeklampsije, mortalitet majki dijabetičarki je i danas oko 3-5 na 1000 trudnoća. Opći perinatalni mortalitet djece u nadziranih trudnoća danas je manji od 10 na 1000, a u dijabetičkim trudnoćama je oko tri puta veći, iznosi oko 30 na 1000.
Komplikacije i liječenje dijabetičke trudnice
U pravilu se trudna dijabetičarka prima na odjel u samom početku trudnoće, čim se trudnoća ustanovi. Najbolje je primitak na odjel u velikim regionalnim rodilištima, gdje mora postojati ekipa stručnjaka, koji će trudnoću i šećernu bolest nadzirati. Ekipu čine ginekolog-porodničar, dijabetolog i pedijatar-neonatolog. Trudnicama sa šećernom bolesti se ustanovi količina insulina i raspored davanja insulina, kojom će se u 24-satnom profilu glukoze postići normoglikemija. Rutinski se uzima mokraća za mikrobiološki pregled, u njoj traže i minimalne količineć bjelančevina, obavlja pregled očne pozadine, opetovano mjeri krvni tlak. Ako se na�e bakteriurija (u oko 25% trudnica dijabetičarki) provodi se oko desetdnevna terapija antibioticima, prema mikrobiološkom nalazu antibiograma mokraće. Nakon toga i još dva do tri puta tijekom trudnoće se ponavlja urinokultura. Neki liječnici nakon kure antibiotika profilaktički daju dulje vremena (mjesec, dva i više) uroantiseptike, nitrofuranske preparate.
Nakon stabilizacije dijabetesa trudnica se otpušta kući. Nastavlja kod kuće istom terapijom, uz redovitu kontrolu. Dok je zdravoj trudnici dovoljno 8-10 pregleda tijekom trudnoće, broj kontrolnih vizita u trudne dijabetičarke je dvostruko veći. Kontrola se provodi svaka dva tjedna. Prije kontrolnog pregleda trudnica sama kod kuće izvadi krv za 24-satni profil glukoze te se na temelju nalaza mijenja doza insulina. Naime, jednom, pri prvom boravku postignuta regulacija bolesti se često mijenja pa treba mijenjati količinu datog insulina. Ako se pri kontrolama ustanovi pojava komplikacija, trudnica se ponovno prima na odjel. U Zagrebu postoji centar za dijabetes u trudnoći u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici, koji usko surađuje s Klinikom za dijabetes "Vuk Vrhovac". Trudnice iz Zagreba i bliže okoline (srednja i sjeverozapadna Hrvatska) leže u Petrovoj, a ambulantno se kontroliraju u Klinici za dijabetes. Slična suradnja postoji u drugim regionalnim centrima, u Osijeku, Rijeci i Splitu.
Trudnica se, ako nema komplikacija, ponovno na odjel prima s 34-38 tjedana trudnoće, ovisno o uspješnosti liječenja i mjestu boravka. Pri ponovnom prijemu se nadzire majka i plod te planira porod.
Nadzor djeteta u maternici se obavlja kliničkim, ultrazvučnim i kardiotokografskim pretragama. Već se kliničkim pregledom može prosuditi rast djeteta, njegov položaj u maternici (uzdužni, glavicom, zatkom i dr.), je li ono normalne ili prekomjerne težine. Ultrazvučni pregled se u tih trudnica ne obavlja tri puta u trudnoći, nego mnogo češće. Ultrazvučni pregled se posebice usmjerava glede dvaju pokazatelja: jedan je rast djeteta, a drugi mane razvoja. Suvremeni ultrazvučni aparati imaju u sebi ugrađen računalni sustav, koji na temelju uobičajenih mjerenja opsega glavice, trbuha i duljine natkoljenice, automatski daje podatak o težini djeteta. U djeteta uobičajene težine (oko 3500 grama) je velika točnost procjene, ona iznosi +-50-100 grama. U ogromnog djeteta su pogreške prosudbe težine nažalost znatno veće. Kardiotokografski nadzor djeteta danas je općenito rutinska metoda nadzora stanja opskrbe kisikom djeteta u maternici. U slučaju hipoksemije se naime karakteristično mijenja kardiotokografski zabilježena krivulja kucajeva čedinjeg srca (K»S). U dijabetičkim trudnoćama se, na koncu trudnoće, svakodnevno bilježe K»S, a ako postoji bilo kakva sumnja, i više puta dnevno. Naime, u naizgled normalnoj dijabetičkoj trudnoći, premda rijetko, može plod bez ikakva uočljiva razloga naglo umrijeti. Rutinskim CTG nadzorom se takva iznenađenja mogu pravodobno otkriti. Za prosudbu fetalne cirkulacije se koristi ultrazvučno doplersko mjerenje protoka fetalne krvi. Promjene protoka, posebice u središnjoj moždanoj arteriji fetalnoga mozga, upućuju na moguću hipoksiju ploda.
Spomenutim metodama treba još dodati amnioskopiju i amniocentezu. Amnioskopija je promatranje plodove vode uvođenjem 12-20 mm široke cijevi kroz rodnicu i vrat maternice. Tim se načinom može ustanoviti lučenje mekonija (stolice fetusa) u plodovu vodu, što je znak prijeteće asfiksije. Na samom kraju trudnoće amnioskopija omogućuje i prosudbu zrelosti djeteta za izvanmaternični život. Amniocenteza je metoda kojom se plodova voda dobije ubadanjem iglom kroz trbušnu stijenku majke i stijenku maternice. Meotda je u vještim rukama bezopasna. Biokemijskom analjzom plodove vode se može dobiti podatak o postojanju surfaktanta, što porodničaru olakšava odluku o eventualnom ranijem dovršenju trudnoće.
Porod dijabetičke trudnice
Porod trudnice koja boluje od dijabetesa ovisnog o insulinu može se obaviti carskim rezom ili vaginalnim putem. Porod se uvijek unaprijed planira, kako bi započčeo u idealnim uvjetima odnosno s potpuno stabilnim metabolizmom. To je u većini trudnoća moguće jer su one i onako ranije primljene na odjel. Porod se obično planira s 39 tjedana, osim ako se ranije ukažu znaci ugroženosti djeteta. Nikako se ne smije dozvoliti prekoračenje termina poroda, dakle poslije 40. tjedna trudnoće.
Danas se, pretežno u interesu djeteta, oko 15% svih trudnoća dovršava carskim rezom. Dijabetična trudnoća je visoko ugrožena trudnoća, pa je zato i broj dovršenih carskim rezom visok, oko 50%, a i više. Carski rez se obično planira prije nego počnu trudovi. To je u slučajevima kada je dijete veliko, ako je dijete u položaju zatkom, ako je krvni tlak povišen odnosno ako se razvila preeklampsija (povišeni krvni tlak, bjelančevine u mokraći, edemi), ako je prosudba porodničara da će porod trajati dulje npr. ako je vrat maternice potpuno zatvoren, ako je prethodna trudnoća već bila dovršena carskim rezom i dr.
Trudnica bude ranije pregledana od anesteziologa. Uvečer prije operacije se obavi brijanje dlaka na stidnici te isprazni crijevo klistirom. Za vrijeme anestezije želudac mora biti prazan pa trudnica na dan operacije ne smije jesti, a mora primiti insulin. Zato se rano ujutro daje kratkodjelujući insulin i započne trajna intravenozna infuzija glukoze, da se spriječi pad šećera u krvi. U tim se okolnostima obavi operacija, porodi dijete i sašije rezna rana maternice i trbušna stijenka.
Nakon operacije se provodi pojačani nadzor rodilje. Trajno prima infuziju glukoze, a male doze insulina onog kratkodjelujućeg se daju svaka tri sata. Svaka tri sata se određuje glukoza u krvi i prema dobivenim vrijednostima se odlučuje koliko insulina treba dati, odnosno usporava ili ubrzava infuzija glukoze. Rodilja, sada već babinjača, pod takvim režimom je na dan operacije. Istim se režimom nastavlja i sutradan, sve dok ne prorade crijeva. Kad crijeva prorade, obično drugog dana operacije, prelazi se na prehranu i nastavlja davanje insulina. Obično se potreba za insulinom neposredno nakon poroda smanjuje pa se i doza insulina smanjuje. Potiče se rano ustajanje kao profilaksa tromoboze i embolije. Antibiotici se preventivno daju prema potrebi.
Ako nema indikacije za elektivni (izborni, prije započetih trudova) carski rez, planira se vaginalni porod. To je tzv. indukcija poroda. Vaginalni se porod planira ako se očekuje njegov brzi tijek i završetak, ne dulji od oko šest sati. To će biti češće u žena koje su ranije rodile. Priprema je ista kao u žena koje će biti podvrgnute carskom rezu. Ujutro se prima u rađaonicu, ne jede, jer uvijek postoji mogućnost naknadne odluke za carski rez. Postavlja se trajna infuzija glukoze. Insulin se daje kao kratkodjelujući preparat, svaka tri sata manje količine, uz istodobnu kontrolu šećera u krvi, u razmacima od svakog sata. Trudovi se potiču trajnom infuzijom oksitocina i prokidanjem vodenjaka. Bezuvjetno je potreban trajni CTG nadzor trudova i stanja ploda. Daju se sredstva za obezboljavanje trudova, a ni epiduralna anestezija nije kontraindicirana. U završnom činu rađanja se obično učini epiziotomija (urez međice), koju se nakon rođenja posteljice sašije. Još nekoliko sati po porodu babinjača ostaje pod pojačanim nadzorom, počinje jesti, a insulin se, uz čestu kontrolu šećera u krvi, daje pri svakome obroku. Sutradan po porodu daje se uobičajena kombinacija dugodjelujućeg i kratkodjelujućeg insulina. Ukupna doza je obično manja nego tijekom zadnjih tjedana trudnoće, približno odgovara onoj od prije trudnoće.
Dijete pri porodu, bez obzira je li rođeno carskim rezom ili vaginalnim putem, preuzima iskusni pedijatar-neonatolog, koji obavlja uobičajenu reanimaciju djeteta, tj. aspiraciju dišnih puteva. Dijete se, zbog mogućih komplikacija, posebice zbog mogućnosti hipoglikemije, smješta u jedinicu intenzivne neonatalne skrbi. U tom odjelu se prati njegovo stanje, nadzire šećer u krvi, ako treba daje se glukoza na bočicu. »im to dozvoljava stanje majke, dijete se daje na prsa i započinje dojenjem. Dojenje djeteta se provodi uobičajeno, kao u svake babinjače.
Liječenje dijabetesa u trudnoći je vrlo složeno, zahtijeva usku suradnju ekipe ginekologa-porodničara, interniste-dijabetologa, pedijatra-neonatologa, anesteziologa. Ekipa mora imati dovoljno iskustva, koje se ne može steći pojedinačnim slučajevima. Dijabetes je sve češća bolest u razvijenome svijetu, u Hrvatskoj sada već prelazi 3% pučanstva. Međutim, nasreću, bolest se u žena najčešće javlja nakon završenog reproduktivnog razdoblja života. Mali je broj mladih dijabetičarki, koje ćće zanijeti, takvij je 1-2 od 1000 trudnica. U Hrvatskoj to znači oko 60 godišnje. U brojnim malim rodilištima, s oko 500-1000 poroda godišnje, takva se trudnica susreće jedanput u dvije do tri godine, a i rjeđe. Zato se te trudnice koncentriraju u velikim regionalnim kliničkim rodilištima, u kojima postoje kompletne ekipe, koje imaju dovoljno iskustva za nadzor i liječenje tih trudnoća.
Prekoncepcijska regulacija dijabetesa
Mane razvoja djece žena s nedovoljno reguliranom šećernom bolešću su česte, penju se, uključujući sitne neznačajne anomalije, do 10% i čak 15%. Brojnim istraživanjima je dokazano da mane nisu uzrokovane nasljednim čimbenicima, već lošom regulacijom bolesti u vrijeme začeća. U eksperimentu na štakoricama je nađena direktna korelacija razine šećera u krvi eksperimentalnih životinja i broja mana razvoja. Podjednaka su iskustva u ljudskoj medicini. Tako npr. u Klinici za ženske bolesti i porode u Zagrebu u Petrovoj ulici, retrogradnom analizom 259 trudnoća je ustanovljeno da je u trudnoććama s lošom regulacijom bolesti bilo 14% mana razvoja, a u trudnoćama s boljom regulacijom 6%. Ti su podatci ponukali liječnike na tzv. prekoncepcijsku (prije trudnoće) regulaciju šećerne bolesti. Drugim riječima to znači da žena koja boluje od primarnog dijabetesa, kojeg liječi insulinom, treba planirano zanijeti. Prije zanošenja treba, na temelju profila glukoze i promjene insulinske doze, postići normalnu razinu šećera u krvi. U takvih trudnica, kako su pokazala klinička istraživanja, može se pojavnost mana razvoja svesti na uobičajenih 1-2%.
Pri prekoncepcijskoj regulaciji šećerne bolesti istražuju se i liječe i drugi nepovoljni čimbenici za buduću trudnoću: krvni tlak infekcija mokraće, druge bolesti bubrega, promjene na mrežnici oka. Prekoncepcijskom regulacijom šećerne bolesti te posebnim nadzorom trudnoće i poroda u žena s primarnim insulinom ovisnim dijabetesom, može se postići perinatalni mortalitet od oko 10 na 1000 rođenih, što je tek nešto više od nebirane trudničke populacije.
M– Gestacijski dijabetes i intolerancija glukoze
Gestacijski dijabetes je onaj koji se po prvi puta pojavljuje u trudnoći, a očekuje se da će nakon trudnoće nestati. Kriterij za dijagnozu je kao u primarnom dijabetesu: vrijednosti jutarnje i glukoze nakon obroka iznad 7,8 mmola/L (140 mg%). Postupak s tim trudnicama je podjednak kao s onima koje boluju od primarnog dijabetesa. Povoljna je razlika u tome što te trudnice obično nemaju komplikacije koje su česte u žena s primarnim dijabetesom: kronična upala bubrega, povišeni krvni tlak, promjene na mrežnici očiju.
Intolerancija glukoze (poremećena tolerancija glukoze) je blaži oblik gestacijskog dijabetesa. Jutarnja glukoza je normalna. Dijagnoza se postavlja na temelju testa opterećenja glukozom, tzv. oGTT (oral Glucose Toleraance Test). Pacijentici se natašte odredi glukoza u krvi, daje otopina sa 75 grama glukoze i potom nakon pola sata, jedan sat i nakon dva sata određuje glukoza u krvi. Za dijagnozu je presudna vrijednost nakon dva sata. Ako je ta vrijednost manja od 8 mmola/L, kaže se da je tolerancija normalna. Ako je dvosatna vrijednost glukoze između 8 i 11 mmola, stanje se zove intolerancijom.
Učestalost intolerancije glukoze u trudnoći je oko 2-3% svih trudnica. Ima zemlaja, izvan Europe, gdje je intolerancija znatno češća, i do 15%. To su zemlje u kojima je i učestalost dijabetesa velika. Kojim trudnicama treba istražiti toleranciju glukoze? Poželjno je oGTT učiniti svakoj trudnici, ali nije nužno. Probir je međutim nuždan u trudnica u kojih se na temelju iskustva zna da se dijabetes češće pojavljuje. To su:
* Trudnice s dijabetesom u obitelji
* Trudnice s nekim poremetnjama ranijih ili sadašnje trudnoće
- Ranije rađanje djeteta velike težine
- Mrtvorođeno dijete
- Dijete s manama razvoja
- Spontani pobačaji
- Prerani porodi
- Hidramnion
* Trudnice s prekomjernim prirastom težine u trudnoći
* Trudnice u kojih se ustanovi prekomjerni rast djeteta
* Trudnice koje su ranije, prije trudnoće, imale intoleranciju glukoze
Komplikacije u trudnica s intolerancijom su poput onih s primarnim dijabetesom, ali manje izražene, a ovisne su o vrsti poremećene trudnoće. Osnovna komplikacija je, kao i u primarnom dijabetesu, hiperglikemija i pojačani rast djeteta u maternici. Naime, u trudnica s primarnim dijabetesom, ako nije optimalno reguliran, postoji više manje trajno povišenje šećera u krvi, posljedica toga je trajni prekomjerni dotok glukoze u plod. U trudnica s intolerancijom glukoze je povišena razina u krvi samo oko dva do tri sata nakon obroka. Ako se uzme da trudnica tri puta dnevno obilnije jede, to znači da je povišena razina glukoze krvi oko 6-10 sati dnevno. Zato je i prijelaz šeććera od majke u plod kraće vrijeme, a ne gotovo 24 sata, kao u loše reguliranom primarnom dijabetesu. Prekomjerni rast djeteta će biti manje izražen. Djeca tih trudnica su obično oko 4,5 kg, premda ima slučajeva s neumjerenim rastom djeteta, od oko 5 kg pa i više.
Novorođenče trudnica s intolerancijom glukoze podložno je istim komplikacijama kao i novorođenče trudnice s primarnim dijabetesom, ali - obično - u manjoj mjeri. Razlika je u manama razvitka, koje u trudnica s intolerancijom glukoze nisu češće nego u nebiranoj populaciji. To je zbog toga jer u fazi zanošenja u njih još nema hiperglikemije.
Postupak u trudnica s intolerancijom glukoze
To su trudnice s rizičnom ili ugroženom trudnoćom pa se nadzor obavlja u skladu s osnovnim poremećajem trudnoće. Postupak glede regulacije šećera je blaži, nego u trudnica s primarnim dijabetesom.
Glede regulacije šećera osnovno je izbjeći hiperglikemiju, povišenje šećera u krvi nakon obroka. To se postiže dijetom. Trudnici se propisuje dijeta od oko 1800 kalorija dnevno. (vidi Prehrana u trudnoći, BEBE broj 130, veljača 2003.). Tih 1800 kalorija trebaju činiti bjelančevine, 1 gram na kg tjelesne težine, što je oko 60 grama s kalorijskom vrijednošću od oko 250 kalorija. Ostatak od 1550 kalorija valja namiriti jednom trećinom u mastima, a dvije trećine ugljikohidratima (kruh, tjestenina, krumpir). Nikako ne dolaze u obzir koncentrirani šećeri, kao slatkiši, čokolada, marmelada.
Većini trudnica s intolerancijom glukoze je za regulaciju šećera u krvi dovoljna dijeta. U manjem broju, u oko petine do četvrtine, unatoč dijeti nastaje povišenje šećera nakon obroka. Zato se trudnici nakon započete dijete učini 24-satni profil glukoze. Ako se unatoč dijeti ustanove pivišene vrijednosti (više od 8 mmola) krvne glukoze, postoji potreba za davanjem insulina. U tih trudnica ne treba intenzivna insulinska terapija. Obično se ujutro daje smjesa manje količine (oko 16-20 jedinica) dugodjelujućeg insulina i 8-12 jedinica kratkodjelujućeg insulina. Ta količina insulina je dovoljna za dnevnu regulaciju glikemije.
Najbolji pokazatelj uspješnosti terapije i dijetalne prehrane je prirast težine u trudnoći. Trudnica s intolerancijom glukoze ne smije tijekom trudnoće dobiti više od 12 kg, što znači tjedno oko 400 grama, računajući od 12. tjedna trudnoće do njena kraja. Svakodnevno vaganje trudnice najbolji je regulator njene prehrane i - usput - prehrane njena djeteta.
Nadzor trudnoće se obavlja u kućnim uvjetima, osim ako ne postoji neki razlog za boravak u bolnici (prijeteći prerani porod, povišeni krvni tlak i dr.). Trudnica mora dolaziti na češće kontole, svaka 2-3 tjedna, a na samome kraju svaki tjedan. Tijekom trudnoće se nekoliko puta ponavlja 24-satni profil glukoze. Obavlja se i veći broj pregleda ultrazvukom. Ako se trudnoća primjereno razvija, odlučuje se za porod s navršenih 39 tjedana.
Porod. Trudnice koje žive u mjestu u kojem postoji bolničko rodilište, mogu se ambulantno naručiti za porod. Trudnice koje primaju insulin se u pravilu naruče u bolnicu nekoliko dana ranije, procjenjuje se položaj i veličina djeteta, mogućnost normalna vaginalnog poroda. U većine trudnica se obavlja vaginalni porod, osim ako postoji popratna indikacija za carski rez. Ujutro se trudnica smjesti u rađaonicu. Nakon obavljene toalete potiču se trudovi infuzijom oksitocina, nakon toga se prokine vodenjak. Porod se vodi kao u svake ugrožene trudnoće. Stanje djeteta i trudovi se trajno nadziru CTG-om. Pri rođenju djeteta je potrebna nazočnost pedijatra-neonatologa.
Nakon poroda dijete se hrani na prsima, majčinim mlijekom. Djeca tih ispravno liječenih majki su u pravilu zdrava i ne treba im posebno liječenje. U babinjača koje su primale insulin ponavlja se 24-satni profil glukoze i na temelju nalaza prosuđuje je li joj dalje potrebno liječenje insulinom. U pravilu je profil glukoze nakon poroda normalan, a i oGTT (test opterećenja glukozom) se normalizira. Kad se babinjača otpusti kući, preporučuje se ginekološka kontrola nakon 6 tjedana.
Æene s intolerancijom glukoze nakon poroda spadaju pod kontrolu dijabetologa. Naime, zna se da su one u kasnijem životu sklone razvoju dijabetesa tipa 2. Pojava dijabetesa ovisna je o godinama života i - prvenstveno - o stanju uhranjenosti. Te su žene naime genetski predisponirane za razvoj dijabetesa. Ispravnom prehranom se pojava dijabetesa može izbjeći ili odgoditi za kasnije godine života.
Nadzor i liječenje trudnoća s primarnim dijabetesom spada u posebne centre u velikim bolnicama, u kojima rade ginekolozi-pordničari, pedijatri-neonatolozi i dijabetolozi s posebnim znanjem i iskustvom iz područja i poremećene trudnoće i dijabetesa. Trudnice s intolerancijom glukoze, osim ako im je bila potrebna terapija insulinom, može nadzirati i poroditi svaki ginekološko-porodnički odjel, u kojem postoji neonatološka pedijatrijska služba. Perinatalni mortalitet, tj. mrtvorođenost i umiranje djece nakon rođenja je - pri dobro vođenim trudnoćama s intolerancijom glukoze - izjednačen s mortalitetom djece u nebiranoj perinatalnoj populaciji, koji je danas 5-10 na 1000 rođenih.
)i narucila me za tri nedelje na redovnu kontrolu,koja mi je zapravo i poslednja do porodjaja.
Pozzzz! 
Posle te čeka sasvim drugi život 
Ne bih da te prepadam ali moj bebac je za nedelju dana dobio 650 gr. inače sam ja i prije trudnoće imala dijabet i mislim da rijetko mogu da pogriješe u tom mjerenjuAjlO napisao:
Dakle pre 2,5 nedelje beba je bila teska oko 1,5 kilogram,dve nedelje kasnije beba je cak dobila jedan ceo kilogram,sto znaci da sada ima ok 2,5 kilograma.
Moje pitanje glasi,koliko uospte treba verovati tom nacinu merenja bebe,da li mogu pogresiti?Mislim,brine me to s obzirom da mi je ostalo jos oko 8 nedelja d porodjaja da beba dobija 500g nedeljno?
.
AjlO napisao:Djinapg,jesi li ti sada trudna ili je to vec iza tebe???Posto je tvoja beba ipak dobijala vise,pa da uporedim,mozda da se malo i utesim. To je vec evo dvije godine iza mene, moja beba je u 36 nedelji dobila toliku kilažu
Brinem se zato sto je zaista svakoga puta druga lekarka,i kod ove poslednje sto sam bila nije ni imala pojma da imam trudnicki secer,vec joj je to napomenula asistentkinja koja je sedela preko puta nje
'Ladno je htela da mi uradi jedan bris za koji uopste nije vreme,to se radi na sasvim redovnoj kontroli,joj ma ne znam,mozda ipak previse preterujem,daj boze da je tako.
Inace,uzivancija otpada,jer imam jednu zvrkicu od 2,5 godine koja mi uopste neda mira
Zato mi je i frka,jer je u prvoj sve proteklo tako glatko(sem porodjaja,naravno),al opet ni jedna trudnoca nije ista.
Al se raspisah ja...
Uzas!!!! Posle tako provedenih 48 sati sam bukvalno pozvala svoju doktorku, inace vrlo uglednu profesorku na Fakultetu, da im objasni sta i kako. Tek nakon toga je postalo podnosljivo. Eto, to je bio moj jedini realan problem a sto se tice ostalog kao i sve ostale porodilje:)
, tesku 3050 g, samo nekoliko dana pre termina.Porodjaj protekao ok, posto sam popila ricinus i dan pre zakazane indukcije pukao mi vodenjak.... Trudnoca ok,seceri odlicni, ali sam bila jako depresivna i zabrinuta oko svega, da ne zelim ni da se setim. Posle porodjaja sve je ok i mirnija sam nego ikada.Sada dojim i mazim malog andjela lepog.jedino mi ova ishrana dojilje ne odgovara, posto ne unosim nista od namirnica koje su mi bile okosnica ishrane u zimskom periodu, kupus, karfiol, prokelj, brokoli, citrusi, mahunarke,zbog bebe, ali ona je sad vec velika devojka, pa cu malo da obogatim i ja svoju ishranu.