Ne zna čovek dal da se smeje il da plače...
Doktor kuca u drvo, sestra otpušta bolesnika...
Svi se prave ludi, jer ima dovoljno zbunjenih...
Ni ovde gde sam ja (Moskva) nije najbolje, ali me boli što je kod nas tako...
Ja sam ležao u najobičnijoj bolnici u Moskvi sa savršeno običnim, najobičnijim bolesnicima.
Uslovi prilično loši, ali volje i želje da se pomogne napretek.
U toku dve nedelje posle operacije, doktor koji me operisao je dolazio svako jutro u pola osam da me pregeleda i vidi kako sam. Svakog trenutka je bio spremana da objasni ili odgovori na moja glupa pitanja. I to sve za bednu platu ...
Poslednjih dana, kad sam počeo malo bolje da spavam, došlo mi bilo da mu kažem da ne dolazi tako rano
Od početka su mi rekli da sitacija nije najsjajnija, a kad je stigao histopatološki nalaz, ja sam bio među prvima koji je saznao istinu... Kad su mi rekli su mi da je mojoj operaciji prisustvovao načelnik bolnice, pomislio sam da mi nema spasa i da sam slučaj za udžbenike. Na to su mi rekli da on prisutstvuje na 80% operacija u svojoj bolnici, čoveče...