U nekim zemljama ,zbog pokushaja ubijanja i mashte u detzi ,bili su kaznavani ljudi,koji rade u tim shlokama (uchitelji ili bilo koji prosvetni radnitzi ) A KOD NAS?
Evo malo o tom pokushaju da se ubije pre bih nazvala ja to (mastom)
POSTOJI LI DEDA MRAZ???/
Neka mučenica u Birmingemu u Engleskoj i još jedan njen sapatnik u Finskoj su podobijali otkaze od osnovnih škola u kojima su radili jer su učenicima nižih razreda na svojim predavanjima objašnjavali kako Deda mraz možda i ne postoji. “Deca su preživela ogroman stres i samo su o tome pričala po povratku kućama” te su zbog takvog stanja svoje dece roditelji neumoljivo istrajali u zahtevu da inkriminisani nastavnici budu udaljeni sa nastave..I to im je bilo malo, nego su i insistirali da se tim zlikovcima zauvek zabrani rad sa decom jer su “uništili magiju”. Školski odbori su ipak bili skloniji “kompromisu” i udaljeni nastavnici mogu svoje karijere nastaviti “negde daleko” u nekim drugim školama koje ne drže toliko do mitova i legendi. Sve u interesu da deca više ne doživljavaju stresove.
Dok se Evropa ne ustručava da i uskraćivanjem jednog od osnovnih ljudskih prava koje zagovara kao sveto, pravo na rad, sankcioniše svako nasrtanje na evropske opšte prihvaćene “magije “, pa i ono verbalno nasrtanje izrečeno kroz pedagoški rad sa decom u interesu njihovog normalnog usmeravanja u život, jer se nije radilo o deci predškolskog uzrasta već o osnovcima, Srbi se sa druge strane, da ne bi uvredili tu i takvu Evropu, odriču po sopstvenu istoriju i opstanak svog najbitnijeg, kosovskog mita, i to kroz usta prvog medju njima, Predsednika Republike, po kojem je “nezavisnost Kosova izvesna“. I ako EU misli da je opstanak Kosmeta u okviru Srbije ravno magiji, nije se uopšte uzbudila zbog našeg stresa nastalog zbog toga što nam se čak i preko našeg predsednika razbija uporno verovanje u takvu “magiju”, ali bi se vrlo uzbudila i EU bi imala vrlo protiv da smo se i mi nekim slučajem, poput engleskih i finskih roditelja, pobunili i našem predsedniku zbog izrečenog dali automatski otkaz, što smo i trebali. No, mi smo navikli na stresove i po porukama sa poslednjih evropskih sesija, planiraju da još dugi niz godina živimo sa njima.
Kada već pričamo o evropskim mitovima, legendama i magijama, mora se i kazati da u Evropi pravo postojanja ima samo jedna vrsta mitova i legendi - njihovi mitovi i legende, a kažem njihovi, jer nas silom svoje politike i oružja očigledno ne smatraju delom sebe. Mitovi, legende (o istorijskim činjenicama o dešavanjima od pre par stotina godina i da ne govorimo) ukoliko su oni, o užasa još i srpski, imaju se smatrati za bolesnu mitomaniju koja za rezultat uvek ima krvoproliće, genocid, masakre, nacionalizam, ksenofobiju, fašizam pa čak i rasizam. I najtupastija pričica iz neke bavarske zabiti, ukoliko neko dovede u pitanje njenu verodostojnost, brani će se svim raspoloživim sredstvima ali će se na drugoj strani, na spaljivanje i uništavanje istinske suštine evropskog hrišćanskog postojanja (čitaj srpske mitologije), kakvi su postupci šiptarskih terorista i fašista na Kosmetu prema Pravoslavnim bogomoljama i vernicima, gledati ravnodušno sa neke sigurne distance, ili još gore, sa neke bliske distance ali bez ikakvog činjenja poput pripadnika nemačkog dela KFORa i njihovih slovenofobičnih glavešina u Berlinu onog crnog 17. marta.
Uz, po svakodnevnom delovanju neskriven, ali političkim rečnikom zamaskiran animozitet prema Slovenima i Slovenopravoslavnosti (Grci su ipak Pravoslavni Heleni ), na postojanje Deda mraza osetljivoj Evropi se posle njenog mirnog posmatranja i u velikoj meri duhovnog i političkog mentorisanja postupaka uništavanja istočne hrišćanske baštine u njenom ataru, može pripisati i sindrom ciljane slovenskohriščanske destruktivnosti i to ne u toliko interesu zaštite sopstvenog poimanja Zapadnog Hrišćanstva u svim njegovim formama kao nadreligije, jer za to u odnosima sa Pravoslavljem nije nikada bilo potrebe,, već više u smislu bespogovornog prihvatanja devijantnog anglo-američkog shvatanja Hrišćanstva kao neophodnog i najbitnijeg merkentiškog dela dnevno političkog delovanja, uvijenog u formu tzv neokonzervativizma. Mnogo pametnih ljudi danas ne vidi mnogo razlika izmedju neonacizma nekada i američko-britanskog neokonzervativizma danas, s’ time što prvi nema pravo gradjanstva a drugi ima. Oba u svojoj biti imaju kao cilj nasilno ovladavanje resursima drugih država i naroda, smatrajući te narode i države na razno razne načine nižim i nepodobnim, preneseno u sadašnji istorijski trenutak i rečnik “nedemokratskim i otpadničkim”.
Oba na ovim prostorima imaju iste saveznike i onda i sada - Ustaše, Handžarustaše, crnogorske Ustaše, Baliste i Hortijevce, koji danas deluju pod novim imenima, Domovinski branitelji, CPC, Mudžahedini, OVK i “64 županije”. Srbi su se i danas, kao nekada za vreme neonacista, zbog svog geografskog položaja, slovenohrišćanstva i aspiracije da poput ostalih naroda iz bivše Jugoslavije izgrade svoju državu na prostorima koje su u Jugoslaviju i uneli, našli na udaru neokonzervativne politike, kao vladajuće u Americi, Britaniji, Nemačkoj i Holandiji a samim tim i pod udar njihovog oružja i ekonomske blokade.
Evropljani i Amerikanci smatraju da njihova deca bez pogovora moraju da uživaju u magiji Deda mraza, jer je to jedan od najbitnijih i najdelotvornijih načina uvodjenja sopstvene dece u osnove shvatanja svog hrišćanskog i nacionalnog identiteta ali ne smatraju da bi i srpska deca na Kosmetu, takodje Hrišćanska, inače stalno na nišanu islamofašista, narkodilera i ogradjena žicom i pod budnim okom Zapadnih vojnika da svojom slučajnom i u trenutku nesmotrenom slobodom kretanja ne ugroze instalirani fašistički poredak, takodje trebala da imaju svoju magiju o Deda mrazu i drugim mitološkim likovima koji su personifikacija istinski slobodnog i rasterećenog detinjstva. Za razliku od dece u pomenutim engleskim i finskim školama čije je pravo na magiju imao ko i kako da zaštiti, srpsku decu i njihovo samo fizičko postojanje na Kosmetu odavno nema ko više ni fizički da zaštiti a kamoli da brani i odbrani njihove magije i maštarije. Ona, srpska deca, nakon decenijskog ograničavanja prava na život i slobodu, jedina u Evropi, sa pravom i sebi i drugima mogu da postave pitanje: postoji li zaista Deda mraz ?
A kod NAS?
Trebalo bi postaviti pitanja ?Da li dete smemo pustiti u shkolu ,pri tom da ne strepimo , DA LI CE JOJ "drugarice "iz razreda ischupati OCHNU PROTEZU ?I da li imamo pravo da znamo ko je odgovoran za to i slichna takva maltretiranja?
