Mnogo vam hvala, moje dame!!
Kad se pomene penzija, uvek se setim svoje pokojne babe (Bog da joj dusu prosti!), koja je primala SVOJU (znaci, ne nasledjenu) penziju - 42 godine!!!
Tacnije, baba je bila po logorima tokom rata (i u Jasenovcu, izmedju ostalog), posle rata radila jos sedam godina, konstatovali joj Parkinsonovu bolest (tresle joj se ruke), pa je poslali u penziju!
I, baba je krckala penziju, u sreci, zdravlju&veselju, jos preko 40 godina (ruke su joj se i dalje tresle, ali nista drugo joj nije falilo, bila je lucidna i zdrava do poslednjeg dana).
A onda je jedno vece razmestila sebi krevet, legla i - nije se probudila...slog, rekao je patolog.
No to nije tema - tema je penzija i, ako sam unuka svoje babe, racunam da cu makar trideset godina da primam penziju a, ko zna, mozda pregazim babinu kilometrazu i upisem se kao novi porodicni rekorder,