Kao prvo moram da vam odam tajnu: čim upalim komp pratim pretežno dve stvari ali iskreno to je naša tema prijatelji i moj tekući račun koji je u minusu i sve je VEĆI I VEĆI...
U celoj našoj priči važno je da smo nastavili dalje, tj. dete krenulo u školu - redovna nastava, ima problema ali to smatram da nije strašno za razliku od njegovog života. Samo da dobijemo što više na vremenu, pa za pet godina možda i pronađu lek za naše patnje.
Važno je boriti se svim silama i obijati i kucati na sva vrata. Prava vrata jer mi je i tu muka od alter ponuđača čiji proizvodi ubijaju tumor 100%, i o njihovim cenama ‚("ako se učlanite možete dobiti za tričavih 500e, inače je u prodaji 1000e").To me jedino izluđuje, da li mi izgledamo kao lepak da nam se takvi ljudi lepe na svakom koraku.
Uh, skrenuh sa teme,..
Bilo je više puta kada sam poklekla, samo nisam dozvoljavala da to oseti dete. Kada legne da spava e tek onda mogu da vrištim od muke, ali pre toga nikako.
Kada smo se vratili sa operacije njegove reči mislim da neću zaboraviti nikada: "Mama ja tek sada znam da je mene bolela stalno glava."-" A sada me više ne boli."
Ko zna koliko i od kada je imao glavobolje i bolove a da mi nijednom nije rekao, nego se jednostavno saživeo sa tim i smatrao da je to normalno.
Evo ga dečko sada trči, igra fudbal, piše desnom rukom ( iako je koristi kao pomoćnu), počeo je da jede čvrstu hranu - više je ne pasiramo ali mora da vodi računa da je dobro sažvaće.
Hoću da vam kažem da NE GUBIM NADU i da to isto želim i vama. I nije mi teško da razgovaram o tome jer ce i mnogi ljudi saznati kakvi ih usputni problemi čekaju. Jedno je kako preživeti 4 meseca bolovanja preko socijalnog.
Zlatiborac možeš biti negativan ali nikad pred majkom jer to ona oseća.
Nisam dozvoljavala a i sad ne dozvoljavam da iko uzdiše, plače, hukće cokće,... pored deteta. Hoću da ima makar malo lepog detinjstva, da ne pamti samo bolnice, operacije, banje, bele mantile.
Imam i vas Prijatelje, i u jednom trenutku ste mi svi mnogo značili.