Ugljesic:
sto se tice pitanja o depresiji - nisu sve depresije iste. I nije svako 'skenjano' stanje depresija. Svi su ljudi ponekad 'skenjani', tuzni, bezvoljni, iscrpljeni emotivno, sa niskim energetskim potencijalima. I ne zahteva svako takvo stanje niti lecenje, niti psihoterapijski rad: dovoljna je pomoc prijatelja, suncan dan, kod zena obicno pomogne kupovina neke prigodne sitnice (kazu da nema tog loseg raspolozenja koje ne moze da se resi novim cipelama!
), a kod muskaraca seks, ili pivo s prijateljima uz prenos utakmice.
No ima onih depresivnih stanja koja se ne mogu razresiti na ovaj nacin, kada je neraspolozenje toliko veliko i osecaj nemoci i beznadeznosti zahteva psihoterapijski rad. Takve depresije cesto nastaju usled hronicnog ili akutnog stresa, mnogo njih je izazvano nekom vrstom traume (smrtni slucajevi, duge iscrpljujuce bolesti clanova porodice o kojima se brine, gubitak posla, prekid veze ili losa veza, razvod braka itd). Takva stanja obicno nazivmo neformalno 'reaktivnom depresijom' ili depresivnom reakcijom. Tezi stepen ovakvih depresija izaziva veliko psihofizicko iscrpljenje zbog veoma niskog energetskog potencijala i zahteva ponekad primenu lekova koji se zovu antidepresivi i anksiolitici (o njima smo pricali prethodno) u nekom odredjenom vremenskom periodu kako bi se podigao nivo energije i osobi omogucilo da udje u jedno stabilnije stanje kada moze da psihoterapijski radio (psihoterapija je kontra uvrezenim idejama JAKO naporan i iscrpljujuci posao koji zahteva izuzetnu emotivnu, psiholosku i mentalnu spremnost i snagu). Cini mi se da bi tvoja tetka mogla biti u ovoj grupi.
I najzad, postoje i one depresije kada radi o klinickoj depresiji, tj. tj o sindromu koji obuhvata citav niz simptoma kao sto su potpuno odsustvo ili dramaticno snizenje svoih nagona (nagon za ishranom i seksom i socijalnom funkcionisanju i najzad nagon za samoodrzanjem, odnosno z azivotom). Takve osobe ne smao da su duboko potistene, vec su potpouno povucene u sebe, izolovane od spoljnje sredine, opsednute crnim mislima o besmislu zivota, obuzete samooptuzivanjem i dozivljajem sopstvene bezvrednosti, energetski ispraznjene i potpuno bezvoljne, sklone razmisljanju o okoncanju svog zivota, te je celo njihovo funkcionisanje duboko pogodjeno ovim stanjem koje apsolutno zahteva terapiju lekovima jer nema ni prostora ni vremena za psihoterapijski rad (osoba prosto nema nikakav energetski kapaciotet niti potencijal za to). U takvim slucajevima lekovi se daju u vecim dozama i na veoma dugacke vremenske periode, cesto se piju dozivotno sa povremenim pauzama, i ove depresije se cesto veoma tesko lece (neke se nikada ne izlece)....
Dakle, sve zavisi o cemu se zapravo radi kada se za nekog kaze da je depresivan. Netacno je sasvim da psiholozi i psihijatri (psiholozi zato sto ni ne mogu po prirodi njihovog posla) odmnah posezu za lekovima. Poseze se za lekovima onda kada postoji indikacija za to odnosno kada pacijent ima najveci benefit od takve terapije.
Dakle, citala si dobro - depresije se obicno obavezno lece lekovima, jer kada mi u profesiji kazemo depresija, onda mislimo na tze obilke reaktivnih depresija ili na klinicku depresiju, od kojih se oba oblika prakticno obavezno i uobicajeno lece lekovima. Psihoterapija je super stvar ali na zalost ne moze bas sve da resi, i ne moze da se primeni bas u svakom trenutku - pacijent mora biti sposoban za to. Pozdrav i sve najbolje.