evo me opet!
na lekovima sam skoro nedelju dana i za sada se promenilo samo to sto ne placem vise. i dalje cutim i trudim se da sto vise vremena provodim sama, a na moju veliku srecu imam podrsku supruga koji me razume pa me ne opterecuje pricom.
obzirom da sam malo citala o depresiji, cisto da se uputim u to sto me je snaslo, to se navodi kao bolest, a najvise me izludjuju ljudi sa strane koji mi uporno ispiraju mozak pricama tipa; to si umislila, najlakse je da cutis i pravis se bleseva...joooooj, a to me ubija! pa ko voli da bude neraspolozen i sam? a nikako ne znam kako da im objasnim, tj nemam snage da se raspravljam i ubedjujem, da to nije moja zelja da budem ovakva.
jedino kome sam se skroz "otvorila" je psihijatar, a po malo mi je krivo sto ne mogu (uopste i ne znam iz kog razloga ) i svom suprugu ili majci, imam osecaj da bi mi bilo jos lakse, ali jednostavno nikako ne mogu da izustim i pocnem da pricam o tome...
sta mogu jos da ucinim da bih se osecala bolje? jer ovi lekovi koliko mi pomazu, toliko i odmazu...samo mi se spava i spavala bih 24 sata bez prestanka...a imam jaku zelju da to promenim, samo nemam snage
