Hvala vam

sto ste tu,koja rec utehe...ali nevredi nije moralo biti ovako.
Da smo bar bili losi,losi roditelji,svi su nas znali kao jednu sloznu i lepu porodicu ..Tuzno,ja i dalje neverujem. Kazem cerkici on je nasa zvezda,trazi da se vrati,pita sta je poneo gore na nebo od odela...A ja je lazem kazem docice on,samo da nadje lek..Mozda gresim,al treba prvo ja da shvatim.Kako reci detetu kad ,mozda zvuci ludo,ja neverujem.
Kako sam samo postizala sve i posao,vrtic,nega oko njega....a sad nemogu da se mrdnem.Nemam snage smejati se njenim salama,pa mi lakse otici u sobu i biti sama.
Gledala sam kako odlazi,a mislila sam samo malo da ga sto oni kazu isciste od slajma i vraticemo se kuci.Gledas sve i ne prihvatas!!!Valjda kad nekog volis,ne vidis kraj.Meni deluje iznenada..Znam koliko se mucio i koliko je tesko stanje bilo a opet iznenada!
Mislim da najteze tek dolazi..Samo odem na groblje i brze se vracam kuci,da ne sretnem nekoga ko ce me pitati.Plasim se zaspati,jer sve mislim docice a ja spavam.Mozda ludo al tako je.
Kada smo ga ispracali,nijednog prolaznika sve pusto samo duga kolona iza nas.Ceo grad je dosao se oprostiti sa njim.
Budite mi pozdravljeni,cuvajte svoje najmilije...