Hteo sam nesto da napisem ovde ali sam se dugo dvoumio...
Ipak prelomio sam,pa se nadam da cete me razumeti.
Naime otac mi je umro 7.11. i u startu mi je to bilo nekako ocekivano iako smo se borili maksimalno u zadnje dve godine.
Otisao je tiho ,ugusio ga je slajm i voda iz pluca. Pokusao sam da mu masiram grudi i da mu dam vestacko disanje,ali mi nije poslo za rukom da ga povratim...
Da zanemarim okolnosti u kojima se nalazim(nemam posao,majka mi je isto bolesna,dugovi do grla,krediti,racuni-ali tako je to kad se borite sa bolescu),okolnosti su takve kakve jesu- primetio sam nesto kod sebe sto polako pocinje da me izludjuje.
Moj otac mi sve vise i vise nedostaje. Ma da ne pomislite da sam lud ili debil,imam skoro pedeset godina,nisam ni plakao na njegovoj sahrani,niti umem niti mogu da se tako emocionalno otvorim,ali jednostavno toliko mi nedostaje da sve vise osecam neki strah u sebi. Kao da gubim volju da nastavim dalje,a moram dalje,svestan sam toga. Imam majku koja je bolesna i koja je senilna,slabo govori,potreban sam joj,a ja se gubim kao balavac.
Ne znam zasto sam ovo napisao,ali zadnjih par dana se jako lose osecam. Da li je to u meni sad tek sazrela ta realnost da mog oca vise nema? Da li mi se tek sad javlja taj sok ili stres? Ne znam,samo imam potrebu ovo nekome da kazem,a nisam imao kome osim ovom sajtu. Ma koliko god to iracionalno izgledalo.
Ne znam ni da li ce mi sada biti lakse. Ponekad mi dodje da se izvristim iz sveg glasa.
I stvarno se trudim da budem jak. I bio sam jak do pre par dana kada me je sve ovo nekako sustiglo.
Oprostite ako sam nekoga ovim uznemirio,ali stvarno nemam kome da se obratim. Razgovarao sam sa lekarom,oni mi daju bensedine. Nisam uveren da je to resenje.
Nadam se da ce me proci,ali ponekad mi je taj nedostatak oca strasno bolan,gotovo opipljiv bol koji ,cini mi se,preti da me obuzme.
Oprostite ,molim Vas,ali ako se neko ikada osecao slicno molio bih da mi kaze sta da radim...