DIJAREJA – SIMPTOM RAZLIČITIH BOLESTI
Dijareja označava povećanje učestalosti pražnjenja creva kao i povećanje sadržaja tečnosti ili volumena crevnog sadržaja.
Smatra se da je prosečna težina stolice odraslog čoveka, koji se hrani na uobičajen način – mešovitom ishranom, oko 100 – 300 g/24h, u zavisnosti od količine neresorbujućih sastojaka hrane (uglavnom ugljenih hidrata). Može se reći da je dijareja prisutna kada je težina stolice >300 g / dnevno. Kod osoba koje unose hranu bogatu vlaknima celuloze (obično iz povrća) moguća je i veća dnevna težina stolice koja je normalna i nije tečna. Dijareja nastaje uglavnom kod povećanja količine vode u stolici (npr. kada je 60-90% težine stolice voda).
ETIOPATOGENEZA –
Dijareja može biti izazvana različitim etiološkim faktorima: infekcijom, lekovima, psihološkim uzrocima, inflamacijom i može biti postoperativna. Ovi različiti uzroci mogu izazvati dijareju preko 4 različita mehanizma:
1. povećanje osmotskog pritiska
2. povećanje sekrecije
3. inflamacija
4. smanjenje vremena apsorpcije.
→ Osmotska dijareja – nastaje kada se u crevima zadržavaju hidrosolubilni sastojci koji su neapsorbujući i tako za sebe vezuju vodu. Osmotska dijareja nastaje kod intolerancije na šećer, uključujući intoleranciju na laktozu, koju izaziva deficit laktaze, kao i kod upotrebe soli koji se slabo apsorbuju (npr. Mg-sulfat, Na-fosfat) kao laksansi ili antacidi.
Unošenje većih količina heksitola (npr. sorbitol, manitol) koji se koriste kao veštački zaslađivači, izaziva osmotsku dijareju kao rezultat njihove spore apsorpcije i stimulacije bržeg motiliteta tankog creva (poznata kao dijareja “dijetetske hrane” ili “žvakaćih guma”). Osmotsku dijareju može izazvati i unošenje nekih vrsta voća.
→ Sekretorna dijareja – nastaje kada tanko i debelo crevo sekretuje više elektrolita i vode nego što može da apsorbuje. Stimulatori sekrecije mogu biti: bakterijski toksini (npr. kod kolere), enteropatogeni virusi, žučne soli (npr. posle resekcije ileuma), neapsorbovana mast iz hrane (steatoreja), neki lekovi (npr. prostalgandini, kastor ulje) i peptidni hormoni (npr. vazoaktivni intestinalni peptid koji stvaraju tumori pankreasa). Mikroskopski kolitis (kolageni ili limfocitni kolitis) izaziva 5% sekretornih dijareja. Javlja se 10 puta češće kod žena, obično kod osoba ≥ 60 godina. Nauzeja, povraćanje, abdominalni bol, nadutost trbuha, kao i gubitak težine se mogu javiti, iako je dijareja obično prisutna bez drugih simptoma. Simptomi su često prolongirani. Loperamid se može koristiti za kontrolu simptoma, a histološke promene se mogu povući primenom prednizona ili sulfasalazina.
→ Eksudativna dijareja – nastaje kod nekoliko bolesti sluznice (npr. regionalni enteritis, ulcerativni kolitis, tuberkuloze, limfoma, maligniteta) koje dovode do inflamacije sluznice, pojave ulceracija ili tumefakcija. Rezultat ovih patoloških zbivanja je pojava plazme, serumskih proteina, krvi i sluzi u crevnom sadržaju i značajno povećanje količine tečnosti u stolici. Zahvaćenost rektalne sluznice patološkim procesom izaziva povećanje učestalosti stolica jer je promenjena rektalna sluznica osetljivija na distenziju crevnog lumena.
→ Smanjenje vremena apsorpcije – nastaje kada crevni sadržaj nije u kontaktu sa adekvatnom apsorptivnom površinom digestivnog trakta dovoljno vremena tako da isuviše vode ostaje u crevnom sadržaju. Faktori koji smanjuju vreme kontakta obuhvataju resekcije tankog ili debelog creva, resekcije želuca, piloroplastiku, vagotomiju, hirurški baj-pas intestinalnih segmenata i neke lekove (antacidi i laksansi koji sadrže soli Mg) ili humoralni agensi (npr. prostaglandini, serotonin) koji ubrzavaju prolaz crevnog sadržaja stimulacijom glatke muskulature u zidu creva.
→ Malapsorpcija – izaziva dijareju osmotskim i sekretornim mehanizmom. Mehanizam je osmotski kada je hrana bogata neapsorbujućim hidrosolubilnim sastojcima male molekulske težine. Lipidi nisu osmotski aktivni ali neki (masne kiseline, žučne soli) se ponašaju kao stimulatori sekrecije i izazivaju sekretornu dijareju. Kod generalizovane malapsorpcije (npr. netropski spru) malapsorpcija masti izaziva povećanje sekrecije u kolonu, a malapsoprcija ugljenih-hidrata izaziva osmotsku dijareju.
Dijareja vezana za malapsorpciju može se razviti kada je transport crevnog sadržaja produžen i dolazi do razmnožavanja crevnih bakterija u tankom crevu. Faktori koji povećavaju vreme transporta crevnog sadržaja i omogućavaju razvoj bakterija su strikture segmenata creva, zatim promene na crevima kod sklerodermije kao i postoperativne promene na crevima.
→ Paradoksalna dijareja – nastaje oko stvrdnutih fekalnih masa kod dece i mentalno retardiranih bolesnika.
KOMPLIKACIJE –
Tokom dijareje može doći do gubitka tečnosti sa pojavom dehidratacije, elektrolitnog disbalansa, čak i vaskularnog kolapsa. Kolaps se može naglo razviti kod dece ili starih, zatim kod mentalno retardiranih ili onih sa vrlo teškom dijarejom kakva je npr. kod kolere. Gubitak bikarbonata može izazvati metaboličku acidozu. Serumske koncentracije Na variraju zavisno od sastava dijarealne tečnosti koji je vezan za sastav plazme. Hipokalemija se može javiti kod teške ili hronične dijareje ili ako se u stolici nalazi veća količina sluzi. Hipomagnezemija posle produžene dijareje može uzrokovati pojavu tetanije.
DIJAGNOZA –
Uzimanje anamnestičkih podataka treba da obuhvati okolnosti pojave i početka dijareje, uključujući i informacije o nedavnim putovanjima, unetoj hrani, poreklu vode za piće, kao i korišćenim lekovima; potrebni su i podaci o trajanju i težini dijareje, postojanju abdominalnog bola i povraćanja, pojavi krvi u stolici kao i promeni boje, učestalosti crevnih grčeva i pokreta, konzistenciji stolice, pojavi steatoreje (masna ili uljana stolica sa neprijatnim mirisom), postojanje promene telesne mase i apetita, kao i pojava lažnih napona i poziva na stolicu.
U pregledu bolesnika je važno odrediti laboratorijske vrednosti elektrolita. Kompletan klinički pregled je neophodan sa posebnim osvrtom na pregled abdomena i rektalni tuše. Kod bolesnika sa prolongiranom ili teškom dijarejom potrebno je uraditi i rektoskopiju, a eventualno i sigmoidoskopiju sa biopsijom rektalne sluznice radi patohistološkog pregleda i utvrđivanja kolitisa (infektivnog, ulcerativnog ili kolagenog).
Mikro- i makroskopski pregled stolice može biti koristan. Potrebno je odrediti konzistenciju stolice, zapreminu, prisustvo krvi u stolici (očigledno ili okultno), prisustvo sluzi, masti ili gnoja. Mikroskopski pregled treba da obuhvati ispitivanje prisustva leukocita (ukazuje na ulceracije ili bakterijsku infekciju), neapsorbovane masti, vlakna mesa, prisustvo parazita (npr. amebijaza, đardijaza). pH stolice je normalno > 6.0 i smanjen je zbog bakterijske fermentacije neapsorbovanih ugljenih hidrata i proteina u kolonu. Alkalizacija stolice može nastati zbog upotrebe laksativa. Kod vrlo voluminozne stolice mogu se meriti elektroliti kako bi se odredilo da li je dijareja osmotska ili sekretorna.
Generalno posmatrano, kod bolesti tankog creva stolice su voluminozne i vodenaste ili masne. Kod bolesti kolona stolice su učestale, nekada malog volumena sa mogućom pojavom krvi, mukusa i abdominalnim bolovima. Kod bolesti rektalne sluznice rektum je osetljiviji na distenziju zida pa su stolice češće i manje količine.
Akutna dijareja koja je posledica poremećaja varenja hrane ili akutne infekcije, povlači se spontano; međutim ako su prisutni simptomi poremećaja opšteg stanja (groznica, abdominalni bol) poželjno je uraditi koprokulturu pre započinjanja antibiotske terapije. Kod hronične dijareje koprokultura i mikroskopski pregled stolice će pokazati da li je potrebna specifična terapija a sigmoidoskopija i biopsija će ukazati na inflamatorne uzroke. Kada se sumnja na malapsorpciju treba meriti ekskreciju masti stolicom, rendgenski pregled će ukazati na strukturne bolesti tankog creva a biopsija na stanje sluznice. Ako se ovim metodama etiološki ne razjasni stanje, potrebno je obuhvatiti i funkcionalno ispitivanje pankreasa – određivanje pankreasnih enzima i pankreatografiju.
TERAPIJA -
Dijareja je simptom i kao takva zahteva simptomatsko lečenje ali u nekim slučajevima je neophodno i etiološko raščišćavanje stanja. Vreme prolaska crevnog sadržaja se može povećati primenom određenih lekova kao što je difenoksilat 2.5 do 5 mg (tablete ili tečnost) 3-4 puta dnevno, kodein fosfat 15 do 30 mg 2-3 puta dnevno ili loperamid hidrohlorid 2 do 4 mg 3-4 puta dnevno. Antiholinergici (npr. tinktura beladone, atropin, propantelin) mogu da smanje peristaltiku. Kaolin i pektin se mogu davati da smanje količinu tečnosti u stolici.
Kod teške akutne dijareje može doći do razvoja dehidratacije pa je potrebna nadoknada tečnosti i elektrolita primenom infuzionih rastvora soli natrijuma, kalijuma ili glukoze, osobito ako je uz dijareju prisutno i povraćanje.
Ako nauzeja i povraćanje nisu izraženi moguća je i oralna nadoknada tečnosti primenom rastvora glukoze i elektrolita.
AKUTNA INFEKTIVNA NEONATALNA DIJAREJA
To je klinički sindrom koji obično izazivaju bakterije ili virusi, a karakteriše ga učestalo crevno pražnjenje sa neformiranim stolicama i često udruženo sa povraćanjem.
ETIOLOGIJA I EPIDEMIOLOGIJA -
Neonatalna dijareja i povraćanje ima mnogo neinfektivnih uzroka (npr. anatomski, metabolički i enzimski, inflamatorni) ali je ipak infekcija najčešći uzrok ovog sindroma.
Novorođenčad obično imaju bolje higijenske uslove od odojčadi i starije dece. Dojenje tome doprinosi. Međutim, kod sredina sa lošim higijenskim uslovima života kao i u siromašnim i brojnim porodicama, dijareja je češća. Takođe su moguće i nozokomijalne infekcije u pretrpanim ustanovama za negu dece. Prenos je isključivo fekalno-oralni. Novorođenčad se obično zarazi tokom porođaja kroz inficirani porođajni kanal ili preko prljavih ruku osoba koje neguju ili su u okolini novorođenčeta. Ređi uzrok je kontaminirana hrana. Najčešći uzrok su izvesne bakterije (npr. Escherichia coli, Salmonella sp, Campylobacter jejuni) i virusi, posebno rotavirusi (iako se rotavirusi često nalaze i kod asimptomatske novorođenčadi). Ređe su u pitanju drugi bakterijski prouzrokovači (npr. Shigella sp, Yersinia enterocolitica, Aeromonas hydrophila) i virusi (npr. enterički adeno-, entero-, i coronavirusi). Uloga Norwalk-sličnih virusa i astro- i calicivirusa u nastajanju neonatalne dijareje nije jasna. Iako Clostridium difficile sa svojim toksinom može često biti izolovan kod novorođenčadi tokom prvih nedelja života, ovaj mikroorganizam je retko udružen sa postantibiotskom dijarejom (pseudomembranous enterocolitis). Paraziti (npr. Giardia lamblia, Entamoeba histolytica) su retki uzrokovači.
KLINIČKA SLIKA -
Gastrointestinalna infekcija se klinički prezentuje dijarejom, često praćenom povraćanjem, i može dovesti do rapidnog i progresivnog teškog oboljenja novorođenčeta.
Makroskopski izgled stolice ukazuje na uzročni agens. Krvava i sluzava stolica se javlja kod kolitisa koji obično izaziva enteroinvazivna E.coli (EIEC), zatim Salmonella sp, Shigella sp, ili C. jejuni. Nasuprot tome, vodenaste i voluminozne stolice ukazuju na sekretornu dijareju koju izaziva enterotoksigena bakterija (npr. enterotoksigena E. coli [ETEC]) ili virusi (npr. rotavirus).
KOMPLIKACIJE -
1. Dehidratacija – može biti blaga (<= 5% slučajeva), i manifestuje se samo suvom sluznicom usne duplje. Umerena dehidratacija (7 to 10% slučajeva) se može manifestovati smanjenjem turgora kože kao i uvučenim očnim jabučicama i udubljnim fontanelama. Teška dehidratacija (> 10% slučajeva) je obično praćena hipovolemijskim šokom. Pošto su mehanizmi renalne koncentracije kod novorođenčadi nezreli, oligurija se ne javlja sve do pozne dehidratacije.
2. Elektrolitni disbalans i metabolička acidoza – mogu dovesti do promena u ponašanju (npr. letargija ili uznemirenost) ili do drugih ređih komplikacija (aritmija, intrakranijalna hemoragija, renalna venska thromboza).
3. Bakterijemija – nastaje sekundarno u odnosu na gastroenteritis uzrokovan enteričkim patogenima (npr. Salmonella sp, Shigella sp, Campylobacter) ili normalni enterički stanovnici mogu uzrokovati septikemiju ili fokalnu infekciju. Simptomi septikemije su nespecifični.
4. Nekrotizujući enterokolitis – može nastati kao komplikacija bakterijskog ili virusnog gastroenteritisa.
DIJAGNOZA -
Za mikroskopski pregled uzorka sveže stolice potrebno je uzeti uzorak svežeg mukusa iz stolice i pomešati ga sa rastvorom soli i metilen-plavim. Fekalni leukociti se stvaraju kao odgovor na bakterije koje su prisutne u mukozi kolona (npr. Shigella, Salmonella, EIEC, Campylobacter, Y. enterocolitica); G. lamblia ciste ili trofozoiti se takođe mogu sresti.
Koprokulturu treba uraditi pacijentu, zatim medicinskom osoblju i drugim osobama iz kontakta, uključujući i roditelje. Specijalne kulture su potrebne za izolaciju Y. enterocolitica, Vibrio cholerae, C. difficile, Aeromonas i dr.
Kod teško bolesne novorođenčadi potrebno je uraditi i urinokulturu i hemokulturu kako bi se evaluirala sistemska infekcija.
Određivanje pH stolice treba obaviti kod sveže vodenaste stolice; pH < 6 može pomoći u dijagnozi malapsorpcije šećera zbog oštećenja sluznice ili, vrlo retko, kod primarne deficijencije laktaze. Međutim, dojenje i antibiotska terapija mogu takođe dovesti do pada pH stolice.
Broj leukocita i diferencijalna slika mogu ukazati na invazivni proces ali ne mogu razlikovati enteričke patogene. Vrednosti serumskih elektrolita, ureje i kreatinina su važni u izvođenju infuzione terapije.
Paralelno sa navedenim, potrebno je ispitati i postojanje primarnih ili sekundarnih uzroka prolongirane dijareje (npr. cistična fibroza, alergijska enteropatija, proteinska intolerancija).
Drugi testovi uključuju imunoeseje (npr. ELISA, lateks aglutinacija) koji mogu da ukažu na rotavirus ili druge viruse i enterotoksine. Serotipizacija E.coli može pomoći u diferenciranju ETEC, EIEC, enteropatogene E. coli (EPEC), enterohemoragijske E. coli (EHEC), a ćelijska kultura citotoksičnosti za toksin C. difficile. Proktosigmoidoskopija može pomoći u dijagnozi pseudomembranoznog enterokolitisa.
TERAPIJA-
Saniranje poremećaja vode i elektrolita je prvi i najvažniji korak. Moraju se hospitalizovati novorođenčad koja imaju profuzne dijareje i perzistirajuće povraćanje, odbijaju da unose tečnost, imaju nepouzdane roditelje ili one koji o njima brinu, kao i ona koja imaju još neko osnovno oboljenje. Potrebna je parenteralna rehidratacija glikoznim i elektrolitnim rastvorima. Prema preporukama WHO nadoknada treba da se približno bazira na odnosu 90 mEq/L Na, 20 mEq/L K, i 2% rastvoru glukoze. Sa dojenjem se može nastaviti. Kontrola vrednosti serumskih elektrolita je potrebna na svakih 24h. Ponovno unošenje hrane je neophodno kako bi se sprečila pothranjenost. Kod onih koji ne doje može se davati mlečna formula bez laktoze. Ako dijareja traje duže od 2 nedelje potrebno je koristiti formule sa kazein-hidrolizatom i dodatno intravenski rehidrirati odojče.
Obično nije potrebno uključiti antibiotike jer je akutni bakterijski gastroenteritis samo-ograničenog trajanja. Međutim, treba voditi računa o prevenciji sistemskog širenja enteričkih patogena i sekundarnoj invaziji normalne enteričke bakterijske flore. Osetljivost bakterija na lekove varira u zavisnosti od lokacije i protokom vremena.
Kod neonatalnog gastroenteritisa je kontraindikovana primena antiperistaltičkih i antidijarealnih agenasa. Poremećaj crevnog motiliteta ne samo da potencira perzistentnu kolonizaciju domaćina enteropatogenima, već takođe dozvoljava signifikantnu sekvestraciju tečnosti u crevu, maskirajući ozbiljnost dehidratacije smanjenjem broja stolica i prevencijom tačnog praćenja telesne mase.
Neophodno je preduzeti mere opreza u smislu higijene osoba koje su u kontaktu sa bolesnikom kao i ograničavanja broja osoba u kontaktu. Ove mere opreza treba pažljivo slediti i kod slučajeva sa negativnom koprokulturom pošto mnogi patogeni ovako ostaju neotkriveni rutinskim pregledima.
Ako se izoluju patogene bakterije terapijski postupak je sledeći:
1. Infekcija šigelom kod novorođenčeta treba da se leči parenteralnim ampicilinom 50 do 100 mg/kg/dnevno tokom 5 do 7 dana. Ako se izoluje ampicilin-rezistentan soj koriste se cefalospirini III generacije koji se kod težih slučajeva obavezno daju intravenski.
2. Salmonela gastroenteritis se ne može zaustaviti antibioticima ali se oni ipak daju jer je salmonela invazivna po svojoj prirodi i ima tendenciju širenja u organizmu – obično se daju cefalosporini III generacije. Ako se radi samo o gastroenteritisu to traje 3-5 dana a ako je sistemska infekcija 10-14 dana. Mnoga novorođenčad postaju asimptomatski nosioci posle lečenja.
3. Campylobacter gastroenteritis dobro reaguje na oralni eritromicin 30 do 40 mg/kg/dnevno u 3 podeljene doze tokom 5 dana ako se da u ranoj fazi bolesti. Ako je suspektna bakterijemija daje se parenteralni gentamicin 5 do 7.5 mg/kg/dnevno. Nema podataka o efikasnosti antibiotika kod infekcije drugim invazivnim bakterijama (npr. Yersinia) kod novorođenčadi. Međutim, ove bakterije su obično osetljive na aminoglikozide i cefalosporine III generacije i treba ih primeniti.
4. Dijareja izazvana neinvazivnim bakterijama kao što su sojevi E.coli (EPEC ili ETEC) može se treirati oralnim kolistin sulfatom 10 do 15 mg/kg/dnevno u 3 podeljene doze ili oralnim gentamicinom 5 do 7.5 mg/kg/dnevno u 3 podeljene doze (5 mg/kg/dnevno u 2 podeljene doze odojčad < 7 dana starosti). U celom ovom postupku uvek treba proceniti odnos koristi i rizika od potencijalnih neželjenih efekata.
AKUTNI INFEKTIVNI GASTROENTERITIS
To je sindrom povraćanja i dijareje uzrokovan patogenim mikroorganizmima koji može dovesti do dehidratacije i elektrolitnog disbalansa.
Smatra se da se godišnje širom sveta javi oko 1 bilion epizoda ovog oboljenja, obično u zemljama u razvoju, kod dece mlađe od 5 godina. Smrtni ishod, koji je posledica dehidratacije, se javlja kod oko 5 miliona slučajeva. Većina ovih slučajeva bi se mogla sprečiti hitnom rehidratacijom. U mnogim zemljama u razvoju, ako se kod dece mlađe od 2 godine javi 6-10 epizoda godišnje dijareje i povraćanja koje se ne leče, dolazi do razvoja pothranjenosti. Akutni gastroenteritis mogu izazvati mnoge bakterije, virusi i paraziti koji se u 60-80% slučajeva mogu dijagnostikovati adekvatnim laboratorijskim testovima.
KLINIČKA SLIKA I DIJAGNOZA –
Epidemiologija, trajanje, karakter i učestalost povraćanja i dijareje u odnosu na godine deteta, mogu ukazati na uzrok i težinu bolesti. Obično je bar jedan član porodice ili osoba iz bliskog kontakta nedavno imala simptome gastroenteritisa ili respiratorne infekcije. Odojčad mlađa od 6 meseci mogu razviti dehidrataciju i elektrolitni disbalans čak i samo 24h od početka. Međutim, kod bolesnika bilo kojih godina u toku 24h od početka bolesti može se razviti dehidratacija ako je uporno i neprestano povraćanje, dijareja eksplozivna i česta, a unošenje tečnosti blokirano. Klinički pregled treba da isključi bilo koji ekstraintestinalni uzrok i odredi stanje hidriranosti bolesnika. Letargija, oligurija, kao i gubitak u težini su znaci dehidratacije. Kod starije odojčadi, ugojene male dece i bolesnika sa hipernatremijom neki znaci se ne moraju razviti dok dehidratacija ne postane teška. Kod bolesnika sa hipernatremijskom dehidratacijom iritabilnost i groznica mogu biti prisutni.
Suva koža sa malim turgorom se ne mora jasno manifestovati. Uobičajeni znaci dehidratacije obuhvataju upale očne jabučice, upalu prednju fontanelu, smanjeno suzenje, suvu oralnu sluznicu i letargiju. Vrednosti hematokrita i serumskih elektrolita mogu odražavati dehidrataciju. Potrebno je izvršiti pregled urina kako bi se isključilo urinarno boljenje koje može ličiti na gastrointestinalnu infekciju.
Koprokultura je korisna za diferenciranje bakterijske etiologije, a različite tehnike bojenja mogu tome doprineti.
TERAPIJA -
Osnova terapije dijareje i povraćanja je obezbeđivanje adekvatnih količina tečnosti bez obzira na uzrok. Pre započinjanja lečenja potrebno je klinički procentiti stepen dehidratacije a to će dalje odrediti terapiju kojom će se početi i održati postignuto stanje rehidratacije. Ona obuhavata:
1. rehidrataciju – deca sa dijarejom i povraćanjem koja nemaju znake dehidratacije ne zahtevaju rehidrataciju, ali njima je potrebno dati tečnost na način koji se daje za održavanje pacijenata sa izraženom dehidratacijom. Oni treba oralnim putem da unose tečnost – supe, pirinač cerealije, vodu kao i oralni rehidratacioni rastvor – preporučen od WHO i koristi se širom sveta više od 20 godina. Ovaj rastvor sadrži u mmol/l : Na 90, K 20, Cl 80, bikarbonate 30 i glukozu 111; pravi se tako što se jednom litru vode doda 3,5g NaCl, 2,5g NaHCO3, 1,5g KCl i 20g glukoze. Ovaj rastvor je efikasan kod pacijenata sa akutnom dijarejom bez obzira na uzrok, godine ili tip elektrolitnog disbalansa – hiponatremija, hipernatremija ili izonatremija. Posle rehidratacije ovaj rastvor treba zameniti vodom ili tečnošću sa malo Na. Ako oralni rastvor za rehidrataciju nije dostupan, može se dati slatko-slani rastvor koji je sličnog sastava- 1 litar vode se pomeša sa 15ml – 1 supena kašika – šećera i 2ml – jedna polovina kafene kašičice - soli. I ovaj rastvor je efikasan u lečenju dijareje. Kod dece koja ne mogu oralno da unose tečnost daje se infuzija Ringerovog rastvora. Na kraju rehidratacionog perioda (oko 4h) ponovo treba pogledati bolesnika. Ako i dalje postoje znaci dehidratacije potrebno je sve ponoviti.
2. terapiju održavanja – kod bolesnika sa stalnim dijarejama količina koja se gubi treba da se nadoknadi oralnom rehidratacijom u odnosu 1:1. Ako je nepoznat gubitak stolicom, treba dati 10ml/kg oralnog rastvora za rehidrataciju za svaku dijarealnu stolicu. Uz sve navedeno potreban je i dijetetski režim – kod dece sa dijarejom bez dehidratacije potrebna je dijeta koja odgovara uzrastu. Deca sa dehidratacijom treba da dobiju ovu dijetu čim se rehidratacija uspostavi. Odojčad treba da nastave dojenje.
3. davanje antibiotika – potrebno je kod specifičnih indikacija. Antibiotici ne utiču na tok salmoneloznog gastroenteritisa; kada se koriste fekalna ekskrecija bakterije je prolongirana i povećana je opasnost od stvaranja rezistentnih sojeva. Ako se Salmonela nađe u ekstraintestinalnim lokalizacijama ili dospe u krv, potrebno je uključiti ampicilin, ceftriakson ili cefotaksim; intravensko davanje hloramfenikola rezervisano je samo za slučajeve kada je to lek izbora po antibiogramu osobito kod odojčadi mlađe od 6 meseci, zatim kod dece sa imunosupresijom, uključujući one sa bolešću srpastih ćelija. Yersinia gastroenteritis obično prolazi bez antibiotika. Vibrio cholerae gastroenteritis treba lečiti tetraciklinima ili trimetoprim-sulfametoksazolom. Campylobacter jejuni enterokolitis koji je težak i zahteva hospitalizaciju treba lečiti eritromicin. Trimetoprim-sulfametoksazol se daje kod ampicilin-rezistentne šigeloze.
_________________ nije srecan onaj ko ima shta zheli,
nego onaj koji ne zheli ono shto nema
|