ne mogu da odolim

Moram da podržim vaše razmišljanje na temu, uz par dodataka.
Mi, insajderi, znamo odlično kako je - a ono što me je uvek zanimalo je: da li pacijenti treba da znaju.
Ja sam ona generacija koja je učena da pacijent NIKAD ne treba da zna za lične i profesionalne probleme doktora, da on to treba da ostavi kod kuće kad otvori vrata ordinacije, i tako smo ne učeni, nego rihtani i drilani baš žestoko od rane mladosti.
Dakle, moje mišljenje je na tu temu "zbunjeno" - sa jedne strane, decenije učenja da se pacijenta ne tiču moji problemi je uvek "tu negde", a sa druge strane - situacija je tako strašna, da iz svoje neke socijalne svesti ipak mislim da treba da se zna daleko više nego što se zna. Ne mislim na kukanje

Kako vi gledate na to?
Osim ovoga, ja nisam mišljenja da prosečan lekar pada s nogu. Nedeljno viđam, sticajem okolnosti, možda ukupno i preko 300 doktora svh boja i oblika, i tvrdim odgovorno da možda polovina pada na nos, a ostali još nisu shvatili da je Tito umro. Itekako znam lekara koji rade npr. jedan dan od 8-13 (a u 11.30 se sterilišu instrumenti), a naredni dan od 16-18.30, i kukaju da se do neba čuje... Vi, sa iskustvom iz hitne, možete samo da ih "milo pogledate"....
Nadalje, u mom poslu (stomatologija), američka nauka nije teoretski "ispred", ni slučajno, niti je praktično od ikakvog značaja u odnosu na evropsku stomatologiju. Tamo je naš posao biznis, u kojem su prisutni neki doktrinarni stavovi koji se ovde čak smatraju krivičnim delom ili ozbiljnom stručnom greškom (da ne gnjavim sa detaljima), neopravdano se popularizuju medicinski složene, a krajnje sumnjive metode, materijali i tehnike, a ne sumnjam uopšte da postoji paralela sa ma kojom specijalnošću medicinskih grana.
Moje (skromno i amatersko

I da dodam: moje mišljenje o našem zdravstvu ne želite da znate

