I ja se nekako "rukovodim" ljudima koji stvarno dugo imaju diabet sa nikakvim ili tek neznatnim komplikacijama. Medjutim, mnogi od njih se potpuno drugacije hrane. Znam cak dosta primera ljudi (tip 1) koji bukvalno sve, ali sve! jedu, i to ne sa nekim ustezanjem, ali zato JAKO dobro stimaju doze uz merenje glikemije min. 5 puta dnevno i puno se krecu; zatim, imam prijatelja koji je takodje dugo "sladak", koji je odustao od merenja, vaganja..., i pre par godina presao na samo voce i povrce bez preciznih ogranicenja kolicine. Kaze, ima sjajno poboljsanje kompletne krvne slike (i lipid. statusa), kilaza cak opala (dobro - poceo je da vezba) i sto je jos vaznije hemoglobin mu se krece od 4.5 - 5! I tako redom... Nista, u pravu si, svako mora naci model za sebe, a bice da tu jos neke stvari imaju ulogu, npr. genetika, a mozda i ono da nekog u zivotu hoce, a nekog bas i ne..
Evo samo jos male "opaske", zaboravila sam u proslom tipkanju:...
misur napisao:
Poenta je bila da, po mom misljenju, mi nismo pravljeni za hranu kojom se hranimo! ... ali ja sam pre svega mislio na kolicinu ugljenih hidrata koji se unose u ishrani savremene civilizacije. Naravno, mi danas ne mozemo da trcimo kilometre po sumi beruci pecurke ili da jurimo divlju svinju sa kopljem u ruci da bi rucali i zdravo se hranili. Nazalost, moramo da se sluzimo onim sto imamo, pa bili to krekeri, vestacki zasladjivaci ili nesto deseto.
Taj koji je nekada kilometrima jurio divlju svinju sa kopljem u ruci, pa taj je i zasluzio i celu da je smaze! A da li je zasluzio onaj koji parkira auto (i to najblize do ulaza) hipermarketa, dogega se do mesnice i kaze: molim vas 500 grama divlje svinje? Taj se, jadan, bas namucio...
Ne kazem, apsolutno isto se odnosi i na sve drugo sto jedemo: sav moj trud da pojedem neku vocku je u naprezanju dok ceprkam po gajbi u radnji, ne bi li nasla onu koja ima najmanje tufni... Eto ti posla...
Izgleda da je ta evolucija - koju spominjes, najvise kod coveka unapredila hedonisticke porive, pa smo sebi sve divote ovog sveta stavili pred nos, i tako upali u sopstvenu zamku. I sta sad? Priznajem da, ni blizu nisam karakter da pored radnje koja mi je bukvalno pored kuce, lovim zeceve i veram se po drvecu da uberem neko voce...