Dragi moji,
Ovaj vaš problem ja ću sada interpretirati sa moje strane. Naime, moja devojka je na terapiji sa antidepresivima. Malo pre nego što će početi sa tom terapijom (prošle jeseni-zime, ne znam tačno kad), mi smo imali da tako kažem, lep intimni život, baziran na kombinaciji emocija, uzbuđenja, strasti i pre svega ljubavi. Nakon što je ona počela da uzima antidepresive, s vremena na vreme očajavam, koliko ona nema želju. Količina odnosa nam je isključivo obostranom upornošću, kao i sa mojim komplimentima, ohrabrivanjem, zalaganjem i stimulisanjem (reči, znakovi pažnje, dodiri, opuštanje, priprema) ostala relativno ista (malo manja, ali šta je tu je). U toku odnosa, dajem poslednji atom snage da joj izazovem orgazam. Da kucnem u drvo, uspevam u tome, jer toliko volim da je vidim srećnu i zadovoljnu da mi ništa nije teško da joj to pružim.
Ono što je moje pitanje je: kako da postignemo to da nekad i ona poželi to? Meni je jako teško i osetim kako se ona muči da mi pruži to zadovoljstvo. Ponekad sam jako tužan zbog svega što se dešava. Zato uvek dam kompliment i za najsitniju stvar, koja mi se kod nje dopada, za njen trud u seksu, za njen "performans" (kad već ne znam bolju reč) i sve što sada ne bih navodio. Naglašavam: SVE! To znači i za njen izgled, koji Boga mi i zaslužuje komplimente - ona je lepa devojka. Ona mi kaže da je uvek bila introvertna po pitanju intimnog odnosa, ali ja pamtim trenutke kada mi je prilazila sa poljupcima i zagrljajem i željom da vodimo ljubav.
Posle izvesnog vremena, počeli su i kod mene da se javljaju problemi. Počinjem da sumnjam u svoje sposobnosti, umeće, moje telesne osobenosti i uopšte u sebe kao njenog momka i u životu i u intimnim trenucima. Borim se sa nabujalom željom i ponekad mislim da ću eksplodirati. Da me proste svi članovi foruma, hodam sa naglašenom erekcijom, koliko sam već počeo da intenzivno maštam i sećam se ranijeg perioda. Izmišljam načine na koje bih joj probudio tu želju. Pomišljam na razna (naravno prirodna) sredstva, a u trenucima očaja i na afrodizijake tipa španska mušica i slično.
Razgovorom teško da mogu išta da postignem. Nisam sposoban i štafetu bih rado predao psihologu, psihijatru, ili kome već naučenom za to. Molim stručna lica da mi oproste na neznanju. Hoću da kažem da sam spreman i na razgovor, ali ne znam kako da to osmislim, a da ona ne oseća pritisak, ili mučenje zbog svega toga. Pratim njene izraze lica i vidim kako je ona jako napaćena devojka i sve joj smeta i sve je muči. Imala je teško detinjstvo, ali i mučila se tokom godina studiranja, kada je i napustila studije, umro joj je otac, potom je pala u depresiju, jer nije sve do dolaska mene u njen život nalazila pravu ljubav, a i dugo je bivala sama (bez ljubavi). Kada je konačno psihički otvorim, dolazi onaj fizički deo, kada zavisimo od njenih glavobolja, stomakobolja ("gornjih" i "donjih" stomaka), umora i ko zna čega sve još. Borim se sa mislima da je to sve izmišljotina, ali ponekad padnem u toj borbi i s vremena na vreme dođe takva moja misao i do nje.
Počinjem da preispitujem sve, pa i naše prošlosti. Tražim u svakom detalju samopotvrđivanje i povratak narušenog samopouzdanja. Pomišljam da joj nisam u svemu naj naj, jer sam je već par puta pod blagim pritiskom da mi kaže, kako sam ja to "njen san", išao i u neke intimne detalje i dobijao njene iskrene odgovore, koji su po mene i više nego pozitivni i prihvatljivi. Da kažem i to: ona mi je rekla da je sa mnom sve kao neki san. Naglašavam, našu vezu, uz Božiju pomoć, zasnivamo na otvorenosti i iskrenosti. Bojim se da nisam više sposoban da održim našu vezu i da nisam više dobar čuvar i zaštitnik moje drage. Ovim postupcima pravim tenziju, jer se ona muči kada mi ovo govori. Mučim se i ja i osećam njeno mučenje, pa mi je sve nekako još teže. Sve ređe spavam i sve više se predajem lažnom nadanju i zamišljanju lepšeg vremena kada njena terapija antidepresivima prestane. Od sline želje za odnosima, prepuštam se masturbaciji i u tome tražim neki vid rešenja i rasterećenja od tolikog tereta želje. Ni na kraj pameti mi nije da nedostatak u krevetu popunjavam u nekom drugom zagrljaju.
Na kraju, voleo bih odgovore na dva moja pitanja:
Prvo je: da li postoji mogućnost oslobađanja moje devojke i oraspoloživanja njene duše? Naravno i da li postoji mogućnost podsticanja njene otvorenosti u intimnim odnosima i buđenja njene želje? Da dodam, mi vodimo ljubav bez zaštite. Zdravi smo, čisti smo i želimo porodicu.
Drugo je: kako da se u celoj ovoj priči ja postavim? Imam toliko želje i energije da bih joj od srca rado dao jedan dobar deo. Dao bih joj i moju snagu i moj entuzijazam da mogu, samo da mi je ona makar malo bolje. Kako da postignemo da ona meni izađe u susret? Mnogo je volim, hvala Bogu i mnogo je želim. Baš mnogo. Ne mogu bez nje u srcu i ne mogu bez nje u krevetu. Evo, da kažem kratko i jasno: Šta da radim?
Unapred se puno zahvaljujem na odgovorima.
_________________ Nije dobro, ali trudimo se.
|