Dobro jutro! Sa starijim sinom imala sam slicno iskustvo kao i svi vi. Kada je imao 10 meseci, bez ikakvog povoda, popodne je odjednom poceo da se trza i da se bukvalno receno trese na po 30 sekundi. Onako uplaseni otisli smo do Instituta za majku i dete, gde je dezurni lekar ne znajuci sta je sa detetom obzirom da nije imao nikakav drugi simptom osim kratkotrajnih, ali ponavljajucih trzaja, resio da ga hospitalizuje. Onako sokirana prihvatila sam ostanak deteta, ali insistirajuci da ostanem i ja. Smestaj ne bih opisivala, obzirom da su gore pomenute deskripcije apsolutno odgovarajuce, ali bih dodala da se suprug vratio kuci po stolicu za mene. Detetu je uradjeno milion analiza i sve su bile normalne. Obzirom da je bio petak, u subotnjoj viziti nam je doktor sturo rekao da se radi o sumnji na konvulzije i da cekamo ponedeljak kako bi se izvrsili raznorazni ''eksperimenti'' (neuroloska ispitivanja....., da se covek najezi). Poznajuci svoje dete, pozvala sam dr. Avramovic, koja ga je neposredno pre ovog dogadjaja redovno pregledala i uz njenu saglasnost, samoinicijativno izasla iz bolnice. Istog popodneva otisli smo kod dr. Nikole Dimitrijevica, u Tirsovu, uradili EEG i dobili potpuno uredan nalaz. Nase iskustvo sa bolnickim osobljem je bilo vise nego pozitivno(pri tom se nisam pozvala ni na jednu ''vezu'' kojih smo imali puno zahvaljujuci tome sto je veliki broj clanova porodice upravo u zdravstvu). Sestre su za razliku od doktora bile ipak daleko predusretljivije i voljne za razgovor. Moram da priznam da su me higijenski uslovi u bolnici duboko potresli. Obzirom da nisam spavala celu noc, imala sam prilike da vidim gomilu buba, koje su trckarale po staklu izmedju dveju soba, zatim po decijim flasicama, natkasnama i lavoboima u sobama. Tu jednu noc, koliko sam tamo provela, medju najmladjim pacijentima, pamticu celog svog zivota kao nesto sto je orunula, memljiva slika drustva u kome zivimo, a koju ja kao pojedinac ne mogu bitno da izmenim. Ono sto bih da dodam ovoj prici jeste da nisu uvek lekari i osoblje bolnica krivi. Cesto smo mi kao roditelji glavni krivci. Sa nama u sobi bio je decak 5-6 godina star, koga je majka, lepa, mlada plavusa dovela zato sto je navodno progutao lak za nokte(posle su nam sestre rekle da ga dovodi vec cetvrti put iste godine zbog iste stvari i da rezultati uvek budu normalni?!, ali oni moraju da ga prime zbog sigurnosti). Majci je pri tom receno da ujutro, posle 9 dodje po sina, sto ona ni do 2 popodne kada smo mi izasli nije ucinila. A, decak, pa on je izgledao kao da je sve to normalno i deo igre. Bilo je i daleko tezih slucajeva, kao recimo bebica koja je u bolnici bila sama, sa upalom pluca i raznoraznim propratnim infekcijama, potpuna sama, bez pampers pelena, presvlaka, koja je cvilela kao mace, a niko nije imao da je utesi. Sestre, sasvim opravdano, nisu dozvoljavale da mi, druge majke uzmemo i utesimo dete. Naravno, kao svaki normalan covek dala sam sestri svoje pampers pelene i nekoliko benkica, kako bih makar malo olaksala njegovu patnju, ali me je strasno zabolelo sto to nisu ucinile i majke koje su tu mnogo duze boravile, valjda iz straha, nemastine, cega li... Bilo je na zalost i tezih slucajeva, beba sa raznoraznim malformacijama i posebno me je ganulo sto je jednu takvu bebu, koja osim time sto joj je majusno srce kucalo u grudima, gotovo nicim nije podsecala na bebu, sestra u tisini i tami hodnika hranila flasicom, trudila se i grlila je kao da je njena iako kako mi je sama rekla zna da ova bebica nece ziveti duze od nekoliko meseci. Ljudske sudbine su zaista raznolike, nekada sa srecnim, nekada sa tuznim ishodom. Cini mi se da svest ljudi i uslovi u kojima zive, ipak predstavljaju odlucujuci faktor u podizanju zdravog i zadovoljnog potomstva. Zdravstvo, ne samo ovde, vec i u svetu uvek ce biti podlozno korupciji, koja ce neminovno dovoditi do nezadovoljstva pacijenata, ali i njih samih. Ono sto je zaista jedini put ka boljoj zdravstvenoj zastiti jeste podizanje kriterijuma pri izucavanju medicinske nauke, rigoroznija specijalizacija i praksa, stalno usavrsavanje i razmena iskustava sa svetom i zemljama u regionu, i nadasve ZAKON koji ce lekarske greske STROGO, NAJSTROZIJE sankcionisati. Uslove rada, higijene i opremljenosti cemo daleko lakse resiti, nego pomenuti sutinski problem.
Ja, kao svoj doprinos, planiram da se ukljucim u rad ''RODITELJ''-a i svesrdno pomognem da svim malisanima na neki nacin bude bolje, a time i svima nama!
Pozdrav,
Natasa
|