Nemanjina majko, vas je zaista snašlo mnogo toga zadnjih godina, prvo smrt roditelja, onda sina. Ne postoje reči te koje bi mogle pružiti vam utehu, zaista. Neko je rekao "kad nam umru roditelji, izgubimo prošlost, a kad nam umru deca izgubimo budućnost". A opet, sadašnjost je još uvek vaša da je oblikujete onako kako bi donela najviše sreće i zadovoljstva vama i vašoj porodici. Zaista su božanstveni opisi vaših planinarenja, i lično mislim da nema veće sreće nego kad ste u dodiru s prirodom, pogotovo za decu. Meni su najlepša sećanje iz detinjstva iz jednog sela iz Hrvatske gde sam provodila leto kod dede i babe. Sad sam u velikom gradu na Zapadu, puno saobraćaja, gužve, i ta sećanja iz detinjstva na vreme provedeno u prirodi, u šumi, sa domaćim životinjama predstavlja danas za mene pravo malo bogatstvo. Verujem da su i vaša deca bila srećna i zadovljna što ste im priuštili takvo iskustvo. Iskreno, ne verujem da su pušenje i kompjuter doprineli bolesti vašeg sina, to nema nikakve veze. Ja sam ustvari došla na ovaj forum pre pola godine kad sam tražila informacije u vezi raka pluća koji je dobila moja tetka. Živela je u najčistijem selu u Hrvatskoj, okruženo četinarskim šumama i prelepom prirodom, i u životu nikad nije zapalila cigaretu. Umrla je pre par meseci, na žalost. Istina da statistike kažu da od 5 osoba koje obole od raka pluća, 4 su pušači, jedan nije, ali opet nije bilo razloga da bude ni taj jedan, jer je zaista zdravo živela...Za bolest vašeg sina ja sam prvi put čula kasnih devedesetih godina, kada je jedan momak, ime mu je bilo Dragan, pokrenuo akciju na websajtu "serbiancafe" za nabavku leka koji mu je mogao spasiti život. Sećam se da je pisao da mu otac radi u televiziji NS, i majka isto u nekoj državnoj službi, i da nisu imali odakle da skupe pare za lek. Ne mogu da se setim da li lek nije u to vreme bio dostupan u Srbiji ili je bio preskup, počinjao je na "r" i sećam se da se radilo o antitelima...Uglavnom, isprva mu niko nije verovao, a onda je okačio na internet sve svoje otpusne liste i dijagnoze. Mnogi ljudi su se odazvali i poslali mu pare, a onda je jednog dana napisao da mu je jedna naša žena iz Francuske donela dovoljno leka za 6 terapija. Prestao je da se javlja, a onda je njegova sestra napisala da je ipak umro. Imao je devojku, bavio se biciklizmom, imao je nekih 20-21 godina. Eto, njegova priča mi je ostala u sećanju posle svih ovih godina, i ta borba da dobije taj lek, da piše na interentu, da moli za pomoć iako je bilo dosta ljudi koji mu nisu verovali i nazivali ga svakako, a on se borio, borio.
Što se tiče ove moje trudnoće, da sinčići su došli na svet zdravi, sa malo manje porođajne težine, ali ok. Meni je bilo neverovatno i još uvek jeste činjenica da trudnica može toliko kilograma da izgubi, da dehidrira, da gladuje, i to mesecima, i da opet to ne ostavi posledice na bebu ili sopstveno telo. Ljudsko telo zaista jeste neizmerno otporno, i zaista to mora biti teška bolest koja može da pobedi jednog čoveka. Sad provodim maksimalno vremena sa sinovima, jedan je jako aktivan, drugi miran i dobrica, i kao što ste i vi savetovali, uživam u svakom trenutku, puno se igramo i smejemo, i zaista su srećna deca. Veliki pozdrav vama, i uzdajte se u svoju veru i ljubav, vidim da je imate i pored silne tuge.
|