Rascepi usne i/ili nepca javljaju se kao samostalna malformacija ili u pratnji drugih malformacija.
Za njih je toliko karakteristična morfološka šarolikost da se može slobodno ustvditi da ne postoje dva ista oblika rascepa.
Rascepi usne i/ili nepca jedna su od češćih malformacija glave.
Kako zahvataju usnu, nos, alveolarni nastavak, tvrdo i meko nepce i uključuju usnu i nosnu šupljinu, lako se dijagnostifikuju već pri rođenju. Javljaju se na jednoj strani usne ili zahvataju obe strane.
Jednostrani su rascjepi češći od obostranih i kod pojave na jednoj strani češće je zahvaćena leva strana. Na nepcu nalazimo rascep samo mekog ili je rascepljeno i meko i tvrdo nepce.
Rascepi usne i/ili nepca javljaju se kao samostalna malformacija ili u pratnji drugih malformacija. Danas je poznato više od 340 sindroma u kojima uchestvuju rascepi.
Za rascepe je toliko karakteristična morfološka šarolikost da se može slobodno tvrditi da ne postoje dva ista oblika rascepa. Svaki se po nekom detalju razlikuje. Na usni mogu zahvatiti samo crvenilo, mogu se različito širiti na kožu usne, više ili manje, ali uvek menjajući oblik nosa.
Na alveolarnom nastavku može se naći samo žleb ili je celi alveolarni nastavak rascepljen i tada su segmenti različito razdvojeni.
Višestruki činitelji
Učestalost rascepa je 2:1000 novorođene dece. Rascepi usne češći su u
osoba muškog, a rascepi nepca u osoba ženskog pola.
Još uvek se malo zna o etiologiji rascepa. Sigurno je da rascepi etiološki nisu jedinstveni.
Njihova se pojava veže uz mutacije gena, hromosomske aberacije, delovanje teratogena i najčešće uz multifaktorsko nasleđivanje.
Među potencijalne uzroke navode se lekovi, upale, preterano konzumiranje alkohola, pušenje, nepravilna prehrana i dr.
Neznatan trend povećanja broja rascepa verovatno je u vezi sa socijalno-ekonomskim uslovima, kao što su trudnoća u adolescenciji, trudnoća u žena starijih od 35 godina ili povećano konzumiranje teratogena u prvim mesecima trudnoće.
Interdisciplinarni pristup za što bolju habilitaciju
Lečenje ove kompleksne malformacije nije jednostavno i uključuje interdisciplinarni pristup. Lečenjem se nastoje ispraviti rascepom promenjeni anatomski odnosi i uspostaviti normalna funkcija rascepljenih
tkiva i okolnih struktura. Timsko lečenje pridonosi uspešnoj habilitaciji
osoba rođenih s rascepom.
Ko sve uchestvuje u timu za rascepe?
Osim kirurga,tu su ortodont, logoped, pedijatar, fonijatar, genetičar, dečji stomatolog, protetičar, socijalni radnik i psiholog.
Zavisno o vrsti i opsegu rascepa zavisi i početak lečenja.
Onde gde je rascepljen alveolarni nastavak i nepce lečenje počinje odmah po rođenju.
Tokom prvog ili druge nedelje uzimaju se otisci i izrađuje nepčana akrilatna ploča koju dijete nosi do operativnog zatvaranja usne. Ploča se kontrolira i prema potrebi koriguje ili menja.
Uloga nepčane ploče je stimuliranje pravilnog rasta razdvojenih segmenata maksile (gornje vilice) i njihovo dovođenje u optimalan odnos, čime se olakšava kasnija hirurška korekcija usne (heiloplastika) i osigurava bolji krajnji rezultat.
O terminima operacija nema jedinstvenog mišljenja. Uopshteno se rascepljena usna hirurški koriguje između trećeg i šestog meseca po rođenju deteta.
Za operaciju dete mora biti zdravo i u dobroj tjlesnoj kondiciji. U slučaju
preoperativne ortodontske terapije, operacija se može odložiti do šestog
meseca.
Rascep mekog nepca može se zatvoriti odvojeno od tvrdog ili se meko i tvrdo nepce zatvaraju odjednom. Zadnjih godina rascepljeno nepce se zatvara ranije, obično nakon navršene godine dana. Razlog ovome je što raniji zahvat osigurava razumljiv govor, a u novije vreme aktivnije i svrsishodnije sudelovanje ortodonta u lečenju rascepa sprečava ili umanjuje negativan uticaj ranijeg zahvata na rast i razvoj koštane osnove srednje trećine lica. Alveolarni se nastavak zatvara u sklopu s heiloplastikom ili palatoplastikom.
Rascepi usne sami ili u kombinaciji s rascepom nepca mogu biti delimični
ili potpuni, jednostrani ili obostrani. Vrsta i opseg rascepa važni su pri
odabiranju hirurškog zahvata. Poboljšanje estetskog izgleda jedna je od glavnih indikacija za operativno zatvaranje rascepljene usne. Od prve opisane operacije od strane nepoznatog Kineza 390 godine do danas je opisan velik broj operativnih metoda kojim se koriguje rascep usne.
Današnje metode osiguravaju funkcionalno restauriranje mišića, čuvanje i oblikovanje prirodnih obeležja usne, korekcija nosa i slabije uočljiv ožiljak. Rezultati heiloplastike kod jednostranih rascepa su još uvek bolji nego kod obostranih rascepa usne.
Morfološke varijacije ne mimoilaze ni rascepe nepca koji mogu biti delimični ili potpuni, širi ili uži, izolirani ili prate rascep usne. Svrha operativnog lečenja rascepljenog nepca je anatomska rekonstrukcija i uspostavljanje normalne funkcije, ponajpre govora i gutanja. Osim toga, operacija osigurava i bolju funkciju tube auditive i time sprečava bolesti srednjeg uha i gubitak sluha. Konačno plastikom nepca formira se normalan mastikatorni (za žvakanje) sastav uz odgovarajuću okluziju (zagriz).
Sekundarni zahvati i habilitacija osoba s rascepom
Uspeh habilitacije osoba s rascepom zavisi od izgleda usne i nosa, ali i od
funkcije orofacijalnih struktura. Ne tako retko, primarnim operacijama usne i nepca lečenje bolesnika s rascepom nije završeno. To su samo prve faze u opsežnom programu lečenja.
Da bi se pravodobno otkrile moguće promene, stalnim se kontrolama prati rast i razvoj mekih tkiva, ličnih kostiju i zuba te se analizira govori i sluh. Izgled orofacijalne regije je posebno važan za ukupnu habilitaciju osoba s rascepom.
Koliko je to važno vidi se po tome što osobe s rascepom usne i nepca mogu imati normalnu okluziju, očuvan sluh, razumljiv govor, ali tek prihvatljiv izgled čini ih zadovoljavajuće habilitiranim. Tako nakon primarne heiloplastike mogu ostati deformiteti usne i nosa koji traže kasnije korekcije.
Ovi sekundarni deformiteti refleksija su originalne malformacije, primarnog lečenja, veštine hirurga, ali na njih uticaj ima i rast i razvoj
orofacijalnih struktura.
Sekundarni deformiteti usne i nosa su šaroliki, često multipli i njihove
korekcije dele se na one koje ispravljaju pojedine nepravilnosti i one koje
odjednom u celosti rešavaju deformitete usne i nosa. Zato ne začuđuje veliki broj metoda i postupaka radi njihove korekcije.
Kako su sekundarni deformiteti različiti kod jednostranih i obostranih rascepa, a svakako su veći kod obostranih, moraju se odvojeno promatrati i hirurški zbrinjavati.
Manji deformiteti usne mogu se korigovati zajedno s nosom te ne iziskuju poseban zahvat, što vredi i obrnuto.
Deformitete zaostale nakon primarnih zahvata bolje je korigovati, onde gde je to moguće, tokom rasta, a katkada je definitivnu korekciju potrebno odgoditi do 16 godine.
Timski pristup lečenju danas svakako doprinosi boljoj habilitaciji osoba s
rascepom. Ortodont prema potrebi ortodontskim napravama regulishe odnose među vilicama i zubima. Ovisno o stanju govora uključuju se logoped i fonijatar.
Logoped govornim vežbama olakšava komuniciranje i pridonosi socijalnoj
prilagodbi osoba s rascepom.
Otolozi sve uspešnije leče i sprečavaju bolesti uha.
Protetičar izrađuje protetske nadometke, a nekim osobama s rascepom potrebna je i saradnja psihologa i socijalnog radnika.
Ovakav interdisciplinarni pristup omogućuje da dete rođeno s rascepom danas ima bolje izglede za normalan život i kao dete i kasnije kao odrastao čovek, nego oni rođeni pre pet, deset ili više godina.
Mogućnosti prevencije rascepa su danas skromne i svode se na genetsku
informaciju, preporuke o izbegavanju potencijalnih teratogena i na davanje antiteratogena.
Ranija dijaganoza, bolje poznavanje mehanizma delovanja
teratogena te pronalaženje novih antiteratogena u budućnosti bi trebalo
osigurati delotvorniju prevenciju ove malformacije.
_________________ Zdravlje je stanje potpunog telesnog (fizičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.
|