Ne mogu više da pohvatam šta je citat, a šta novo razmišljanje
Ako sam dobro shvatila (a možda i nisam) to je onda opet nemoguća misija.
Ima nekih stvari u kojima se ne slažem sa tobom, jedna od njih je (da ne tražim sada citat, ali svodi se na to): "Kako nam sada odjednom, nakon toliko vremena smeta ista ona osoba koju smo nekada voleli i sa kojom smo se venčali".
TO više nije ISTA osoba, niti smo mi sami ISTI, samo što neko uspeva da se prilagodi tim promenama (i ličnim i tudjim) i uspe da nadje sklad, a neko se "razmimoidje". Lepo je evocirati uspomene i na osnovu njih osvežavati vezu/brak, ali od sećanja nema života, treba ići dalje, truditi se, nadogradjivati...... A kada jedan od nas izgubi volju, želju, motiv........slaba vajda. Ovaj drugi trpi. A onda se radja obostrano nezadovoljstvo i put u propast. Mislim da tu mogu pomoći saveti stručnih lica.
Ja sada samo pitam, ne zaključujem: ako već dodje do tog "razmimoilaženja", nekih novih partnera u životima bračnih partnera, zar nije poštenije i prema sebi i prema deci (ako postoje iz te zajednice), otići svojim putem i graditi ličnu, emotvnu sreću i ispunjenost, pa samim tim i biti bolji roditelj, nego na silu pokušavati graditi deci lažnu sliku srećne porodice, a onda, kada svako dete ode svojim putem, shvatiti da nam je prošao život u lažnim pokušajima, te neke "druge prilike" su već svile svoja, uglavnom takodje lažna gnezda, mada ne mora da bude pravilo, zar tada, na kraju, ne ostaje samo gorak ukus i suočavanje sa: Samo jedan život imam, žašto ga ne proživeh kako treba??!! Deca mi sada odoše svojim putem, pri tom vidno istraumirana i iskrivljenih slika gledajući svoje roditelje kako su godinama na ivici trpeljivosti ili lažnih, praznih osmeha, a ja ostadoh u ovoj priči, pa kud sada da se razvodim, nakon 20-30 godina, ne ide.........". I tako život prodje, a mi postanemo isfrustrirani, bolesni, netrpeljivi i džangrizavi.........
Da li grešim ako mislim tako?!!