Da li mi mozete reci nesto vise o amino kiselinama, sta one rade,cemu sluze???
Hocu da krenem u teretanu, i rekli su mi da bi mogao da ih uzimam, pa me zanima sve o tome.... H V A L A !!
amino
Moderatori: mr ph. Silvio, ModeratA, moderato, admin, vlada99
-
Cali
- (!) Multi Level Trgovac
- Postovi: 93
- Pridružio se: Sub Jan 17, 2004 1:00 am
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
Amino kiseline su gradivne čestice proteina. 20 amino kiselina je potrebno da bi se sačinili različiti proteini kod rasta, popravka i održavanja tjelesnih tkiva. 11 od njih su amino kiseline koje organizam može sam napraviti, dok je ostalih 8 (zvanih esencijalne amino kiseline) potrebno unijeti iz ishrane. Klasifikacija amino kiselina kao esencijalnih ili ne-esencijalne ne odražava njenu važnost jer je svih 20 amino kiselina neophodne za zdravlje. Ovaj sistem klasifikacije jednostavno izražava sposobnost organizma da proizvede određenu amino kiselinu.
Esencijalne amino kiseline su izoleucin, leucin, lizin, metionin, fenilalanin, treonin, triptofan i valin. Još jedna amino kiselina, histidin, smatra se semiesencijalnom jer organizam ne zahtijeva uvijek prehrambeni izvor za nju. Ne-esencijalne amino kiseline su arginin, alanin, asparagin, aspartinska kiselina, cistein, glutamin, glutaminska kiselina, glicin, prolin, serin i tirozin. Ostale amino kiseline, poput karnitina, su načinjene od kombinacije drugih amino kiselina, u ovom slučaju od lizina i metionina.Hrana animalnog porijekla, kao što je meso, riba, perutnina, jaja i mliječni proizvodi, su najbogatiji izvori esencijalnih amino kiselina. Vegetalni izvori proteina ( poput graha, graška i žitarica) općenito su manjkavi za jednu ili više esencijalnih amino kiselina. Ipak, budući da biljne namirnice ne manjkaju na istoj amino kiselini, ishrana različitim biljnim izvorima proteina lako osigurava organizmu cjeloviti raspon amino kiselina koji mu je potreban. Zastarjelo vjerovanje da vegetarijanci trebaju biti brinuti oko kombiniranja određenih vrsta hrane da dobiju balansirani profil amino kiselina je danas opovrgnuto istraživanjima[1] i gotovo je univerzalno odbačeno od znanstvenika. Dio objašnjenja zašto vegeterijanci ne trebaju “balansirati” amino kiseline je taj da poterbe organizma za esencijalnim amino kiselinama danas čine mnogo manje važne nego što su istraživači prije vjerovali, osobito kod odraslih. Zapravo, danas je prihvaćeno da se proteinski deficit rijetko javlja kod ljudi koji jednostavno unose dovoljno kalorijski. Kao rezultat, stari znanstveni pojam za proteinski deficit, “kvašiorkor,” je izostavljen iz upotrebe i zamijenjen pojmom “proteinsko-kalorijska malnutricija.”
Nutricionisti preporučuju da proteini, kao izvor amino kiselina, trebaju iznositi 10–12% kalorija u balansiranoj ishrani. Međutim, potrebe na proteinima ovise o dobi, težini, zdravstvenom stanju i ostalim faktorima. U prosjeku, normalnoj odrasloj osobi potebno je 1.56 g proteina po kilogramu tjelesne mase. Upotrebom ove formule, osobi od 64 kg bi trebalo 50 g proteina na dan. Općeniti raspon unosa protein intake je za zdrave pojedince 45–65 g dnevno. Sportaši mogu imati nešto više potebe na amino kiselinama.
Većina Zapadnjaka jede oko 100 grama proteina na dan, ili oko dvostruko od onoga što njohovo tijelo treba. Suplementi zasebnih amino kiselina preporučuju nutricionistički orijentira liječnici zaf specifične namjene, primjerice lizin za herpes ili fenilalanin za bolove.
Esencijalne amino kiseline su izoleucin, leucin, lizin, metionin, fenilalanin, treonin, triptofan i valin. Još jedna amino kiselina, histidin, smatra se semiesencijalnom jer organizam ne zahtijeva uvijek prehrambeni izvor za nju. Ne-esencijalne amino kiseline su arginin, alanin, asparagin, aspartinska kiselina, cistein, glutamin, glutaminska kiselina, glicin, prolin, serin i tirozin. Ostale amino kiseline, poput karnitina, su načinjene od kombinacije drugih amino kiselina, u ovom slučaju od lizina i metionina.Hrana animalnog porijekla, kao što je meso, riba, perutnina, jaja i mliječni proizvodi, su najbogatiji izvori esencijalnih amino kiselina. Vegetalni izvori proteina ( poput graha, graška i žitarica) općenito su manjkavi za jednu ili više esencijalnih amino kiselina. Ipak, budući da biljne namirnice ne manjkaju na istoj amino kiselini, ishrana različitim biljnim izvorima proteina lako osigurava organizmu cjeloviti raspon amino kiselina koji mu je potreban. Zastarjelo vjerovanje da vegetarijanci trebaju biti brinuti oko kombiniranja određenih vrsta hrane da dobiju balansirani profil amino kiselina je danas opovrgnuto istraživanjima[1] i gotovo je univerzalno odbačeno od znanstvenika. Dio objašnjenja zašto vegeterijanci ne trebaju “balansirati” amino kiseline je taj da poterbe organizma za esencijalnim amino kiselinama danas čine mnogo manje važne nego što su istraživači prije vjerovali, osobito kod odraslih. Zapravo, danas je prihvaćeno da se proteinski deficit rijetko javlja kod ljudi koji jednostavno unose dovoljno kalorijski. Kao rezultat, stari znanstveni pojam za proteinski deficit, “kvašiorkor,” je izostavljen iz upotrebe i zamijenjen pojmom “proteinsko-kalorijska malnutricija.”
Nutricionisti preporučuju da proteini, kao izvor amino kiselina, trebaju iznositi 10–12% kalorija u balansiranoj ishrani. Međutim, potrebe na proteinima ovise o dobi, težini, zdravstvenom stanju i ostalim faktorima. U prosjeku, normalnoj odrasloj osobi potebno je 1.56 g proteina po kilogramu tjelesne mase. Upotrebom ove formule, osobi od 64 kg bi trebalo 50 g proteina na dan. Općeniti raspon unosa protein intake je za zdrave pojedince 45–65 g dnevno. Sportaši mogu imati nešto više potebe na amino kiselinama.
Većina Zapadnjaka jede oko 100 grama proteina na dan, ili oko dvostruko od onoga što njohovo tijelo treba. Suplementi zasebnih amino kiselina preporučuju nutricionistički orijentira liječnici zaf specifične namjene, primjerice lizin za herpes ili fenilalanin za bolove.
