Postovanje
Vec sam pisala na drugim temama o slucaju mog oca, ali kako su svi odgovori nekako razasuti po temi, mislila sam da otvorim poseban topic.
Name, tata mi je dobio dijagnozu Diffuse large cell B Non-Hodginse limfoma. Od utorka je u S.Kamenici na hemoterapiji, Ima dobre izglede ali ono sa cim prosto ne uspevamo da se izborimo jeste depresija i neverovatna tuga.
On nikada pre u svoje 72 godine nije bio bolestan i ne ume da prihvati sta se desava. Pricamo mu i mi, citam mu odlicne izglede u tekstovima kje sam citala, dobio je dozvolu za Rituximab, lekari mu govore da ce se izvuci bez problema, upoznao je i pacijente dok je u bolnici koji su u remisiji, mama se vec 6 godina bori sa metastazama u jetri i ona mu govori da istraje...i nista.
Jednostavno NISTA ne pomaze. Ceo dan lezi i place, razmislja o smrti, nece da gleda TV, odbija da cita makar i sportski zurnal (on je sportski izvestac), nece da slusa ni radio, nece da ustane...samo lezi i gleda u prazno ceo dan. Cak i kad moze nesto sam da uradi (obuce carape, izadje u kuhinju da jede..sta god) ni to nece sam..samo ako mu mi to radimo. Ne kazem da je tesko da se to uradi ali mislim da nije dobro za njega i mislim da ga time samo uljuljkavamo u depresiju.
U S.Kamenici u bolnici pitala sam da li imaju psihologa ili psihijatra ko bi mogao da prica sa njim, eventualno prepise antidepresive. Na zalost psihologa nema, ima jedan neuropsihijatar ali ni blizu onkologije.
Mi zivimo u Subotici, pa sam razmisljala da nadjem tamo nekog psihijatra koji bi ga posetio kod kuce i eventualno rekao sta da radimo. ono cega se bojim jeste da prepise neki lek koji bi se kosio za hemoterapijom.
Molim vas za pomoc
Cony
pomoc psihologa onkoloskom bolesniku?
Ma koliko nam bilo tesko da prihvatimo tu cinjenicu nasi zivoti su konacni. Svi cemo otici na neki nacin. Moramo racunati s tim da mozemo otici mi ali i neko od nasih najdrazih.
Kad sagledam zivot kao pojavu uvek me najvise pogodi ta surova realnost da on moze biti bukvalno veoma kratak. Teske bolesti pogadjaju i decu I mlade ljude kojima je “bog” poklonio zivot a onda se vrlo brzo predomislio i na tako nepravedan nacin zapretio oduzimanjem tog poklona. Teska sudbina pogadja i ljude koji su rooditelji te dece. A teska sudbina pogadja i decu koja jos neosposobljena za samostalan zivot ostanu bez roditelja.
Vas otac pre svega treba da bude sretan jer je pozivio solidno dugo, sto ima vas koji brinete o njemu i koji cete moci da nastavite normalan zivot kad on ode. I ono sto je takodje vazno sto su rezultati ohrabrujuci i da ce on poziveti jos i doziveti godine koji mnogo, mnogo, mnogo ljudi nikad nece.
Kad sagledam zivot kao pojavu uvek me najvise pogodi ta surova realnost da on moze biti bukvalno veoma kratak. Teske bolesti pogadjaju i decu I mlade ljude kojima je “bog” poklonio zivot a onda se vrlo brzo predomislio i na tako nepravedan nacin zapretio oduzimanjem tog poklona. Teska sudbina pogadja i ljude koji su rooditelji te dece. A teska sudbina pogadja i decu koja jos neosposobljena za samostalan zivot ostanu bez roditelja.
Vas otac pre svega treba da bude sretan jer je pozivio solidno dugo, sto ima vas koji brinete o njemu i koji cete moci da nastavite normalan zivot kad on ode. I ono sto je takodje vazno sto su rezultati ohrabrujuci i da ce on poziveti jos i doziveti godine koji mnogo, mnogo, mnogo ljudi nikad nece.
Slazem se ja da cemo svi na isto mesto, ali onda kada vise nema opcija.
Ako ima jos jedna stvar koju mozemo uraditi za nekog voljenog, onda sam ja prva koja ce to uraditi ili koja ce se makar boriti do kraja.
Nemoj me pogresno razumeti, jeste on srecan sto je poziveo ovoliko, ali to ne znaci da cu mu ja sada reci "okay, ziveo si dosta dugo, ajd sad nemoj vise pokusavati".
Mislim da potraziti pomoc psihologa u uslovima kada bi to zaista doprinelo ozdravljenju zaista nije nesto previse sto trazim, pogotovo sto je to ono sto ga trenutno koci da mu iole bude bolje makar i na samo sat vremena.
Na kraju, koliko god psiha moze da pomogne u borbi, toliko depresija moze da odmogne - ako ne i vise.
Ako ima jos jedna stvar koju mozemo uraditi za nekog voljenog, onda sam ja prva koja ce to uraditi ili koja ce se makar boriti do kraja.
Nemoj me pogresno razumeti, jeste on srecan sto je poziveo ovoliko, ali to ne znaci da cu mu ja sada reci "okay, ziveo si dosta dugo, ajd sad nemoj vise pokusavati".
Mislim da potraziti pomoc psihologa u uslovima kada bi to zaista doprinelo ozdravljenju zaista nije nesto previse sto trazim, pogotovo sto je to ono sto ga trenutno koci da mu iole bude bolje makar i na samo sat vremena.
Na kraju, koliko god psiha moze da pomogne u borbi, toliko depresija moze da odmogne - ako ne i vise.