Evo i ja da se oglasim. Moja prica nije nikako lepa ali sta cu tako mi je kako mi je.
Moj zivot je postao pakao 1.juna 2005 te godine, kada sam saznala da mi majka ima rak dojke. Posto je tek ustanovljeno, isla je dalje na eho dojki i ustanovljene su metastaze. Dalja ispitivanja su bila jako teska, ct skeneri, sve moguce analize. Kada su se te analize zavrsile, dijagnoza je bila ova:
Neo mammae sin. permagnum
Mastitis carcinomatosa
Meta lgl axillae sin.
meta lgl infraclavicularis sin.
lgl colli dex.
Na konzilijumu za dojku su preporucili simptomatsku terapiju i dugen od 300mg dnevno.
E onda je pristigla jos jedna dijagnoza gde je upucena da ide na palijativnu CNS zracenje:
neo mammae sin..cum neo mastitis. m. in lgl acillae m.in cns m.in lgl supraclav.sin.m.in hepate multiplices.min lgl retroperit.et pulm.bil
Posle toga, sve mi je bilo jasno, ali i dalje sam pokusavala da nadjem neki lek, nesto sto ce moju majku spasti. Svesna sam ja bila da je u pitanju poodmakla metastaza, i da je taj karcinom metastazirao svuda, pocevsi od dojke, preko cns-a do samih kostiju. Zaboravila sam da napomenem da je se moja majka u pocetku pre otkrivanja bolesti zalila na bol u levoj nozi. I zbog toga je otisla kod lekara. Sada shvatam da je rak vec bio prisutan i na kostima, jer kada je radjena scintigrafija i rendgentski snimci , na snimci se vidi da je njoj levi kuk bio odvojen tj "pojeden" . Isla sam svuda, kod travara svih mogucih, probala sam i todoxin, cak sam i u rusiju isla, kod jedne zene koja radi sa ljudima koji su oboleli od karcinoma i dovela je u beograd, saznala za jos jedan lek koji se zove hidrazin sulfat ili poznatiji kao sehedrin . Nista nije moglo da pomogne. Nazalost ja sada shvatam posle dve godine da nisam mogla da vodim tu bitku protiv takvog raka koji je bio u poodmakloj metastazi. Sve sam pokusala, samo da je ne izgubim. Cak sam i pokusavala sa belom magijom ( nemojte me osudjivati ali sve sam morala da probam) jer svaka alternativa mi je bila potrebna da znam da li moze ili ne moze. Svi lekari su bili odustali, ja nisam. Poslednju nadu sam imala do poslednjeg minuta ,sekunde dok nije izdahnula . I tada je moja nada umrla. Tada sam shvatila da je moja majka znala za karcinom dojke, ali da je se uplasila i da nije smela da ide kod lekara. I ako mi je ovo tesko sto sam morala da napisem i da tako kazem za moju majku, i sad mi idu suze ,ali jednu stvar nikada necu moci da zaboravim a to su scene i agonije koje sam gledala u nadi da cu joj nekako pomoci. Nazalost, ja sam tada imala 20 godina i nije mi bilo lako, svi lekari su joj dali najvise mesec dana zivota, ja sam uspela sa svim tim lekovima,travama i ne znam sa cime sve da joj produzim zivot ( agoniju ) jos dva i po meseca. Ali barem sam stigla za ta dva i po meseca da provedem vreme sa mojom majko u njenim najtezim trenucima i uspela dok je jos bila prisebna da sa njom popricam o nekim mojim trenucima sa njom. Najgora stvar koja je meni mogla da se desi, je kada je moja majka izgubila sve i nije znala ko sam ja . Najteze od svega je kada te rodjena majka ne prepoznaje, neko ko ti je dao zivot sa kime sam provela 20godina zivota, ne zna ko si.
Majka mi je umrla u avgustu mesecu iste godine. Ostala sam sama i nisam imala izbora , pokusavala sam da dodjem sebi da nastavim, ali nikada necu moci da je zaboravim.
Znam da vreme leci rane, ali niko nije rekao koliko je vremena potrebno da vreme prodje da bi se te rane zalecile. Ne verujem da ce se zaleciti skroz. U pocetku sam imala problem, svi u mojoj okolini ( drugarice \drugovi) imaju oba roditelja i veoma mi je bilo tesko kada je moja drugarica izgovorila rec "mama". Tesko mi je palo jer sam znala da ja tu rec nikada vise necu moci da izgovorim, jer niko ne moze da mi zameni moju majku, i znam da kada ja budem imala za par godina svoje dete, da kada bude reklo "mama" da ce m i biti tesko.
Izvinjavam se sto sam upala u novu temu, ali bilo mi je potrebno da napisem ovo, da obajsnim kroz sta sam ja prosla sa 20godina i da apelujem na sve zenske osobe. Samo se setite poslovice:" bolje spreciti nego leciti" , meni je to non stop na umu.
Posle toga, bila sam i ja na kontrolama, da bi bila sigurna, ali kod mene u familiji ni sa tatine strane ni sa mamine niko nije oboljevao od takvih ili bilo kakvih bolesti. Kada sam radila mamografiju , receno mi je da postoji sansa da je nasledno. S toga sam krenula na cesce kontrole i kod ginekologa i kod onkologa. Da li je to sada nasledno ili nije, ne znam, ne zelim da razmisljam o tome, sta moze da mi se desi jer ne zelim da dodjem u situaciju u kojoj je nazalost moja majka bila i da kasno odem kod lekara. Ne daj Boze, ali bolje je da odem u nekom ranom stadijumu dok je jos u fazi operacije.
Izvinite jos jednom, ali malo ljudi shvata koliko je ovo ozbiljna stvar i mnogo ljudi dozvoljava da ih strah pobedi. Nikada necu dozvoliti tako nesto, to sam obecala i za sada se pridrzavam toga.....
_________________ Snaga bez kontrole ne znaci nista
|