Draga Saro, ne stigoh da se javim odmah, jednostavno sam zbog ovih obaveza oko svekrve premorena da sednem naveče i pišem, onda kada bi meni bilo prirodno da se javljam. Što bi rekao jedan moj poznanik Mađar - ovaj noć nije bio moj dan. Slobodno piši privatnu poruku kad stigneš, možda neću moći da ti odgovorim odmah, jer s današnjim datumom mi ističe internet (počela sam da plaćam 12.) i verovatno ga neću uplatiti, jer više od mesec dana mi je kompjuter bio potpuno isključen, a sledeći (prethodni) mesec je isto bilo puno problema, jedva smo pred kraj nekako osposobili da radi fejs i internet, bez pošte, itd. pa pošto ćemo tek oko N. Godine (ili možda čak i posle) dobiti novi kompjuter i biće konačno instalirani svi programi kako treba, od tada ću normalno ponovo da plaćam internet. Eto, koliko imamo problema s tim, a moj Nemanja je imao sve instalacione diskove i svakome je instalirao programe, znao je da sedi po celu noć kad je trebalo da se odradi bilo kome, ne bi jeo ni ustajao dok ne završi, a mi sad nemamo pojma kod koga su ti njegovi diskovi ostali, niti iko od njegovih drugara ima vremena i strpljenja da uzvrati tu bezbroj puta učinjenu uslugu s puno ljubavi i da to odradi za nas, čak i ne svraćaju nikada. To me zaboli, ali šta da se radi. Ponekad pomislim da je prosto sagoreo u tom svom druženju s ljudima, svakome je davao sebe nesebično, bez granica, kao da je istrošio sebe, svoje zdravlje, svoje vreme, svoju ljubav, svoje strpljenje, sebe samog... Drago mi je što si uspela da popričaš s bratom makar malo, i što si preko njega uspostavila neki kontakt i sa njegovom devojkom. Lepo je što ti je ponudila da zajedno kupujete stvari za bebu, u toj kupovini ćete se upoznati, zbližiti. A što se tiče prijatelja, stvari uvek dođu same na svoje, prijatelji ostaju prijatelji, slučajni prolaznici kroz naš život idu dalje. Sve je to normalno, samo nosi bol i razočarenja u nekim trenucima. Ipak je potreban čitav jedan život da čovek shvati (tek u starosti) šta je u tom našem životu bilo važno i kako je zapravo trebalo živeti, a to podrazumeva i naše doživljavanje naših prijatelja. Dok smo mladi sve idealizujemo i lako se vezujemo za ljude, svi nam tada izgledaju divni, a onda dođe jedna ovakva situacija i onda shvatiš da i nisu svi divni. Samo moraš da naučiš da te ne bole razočarenja. Pošto ću biti isključena neko vreme, neki dan ranije ti želim srećnu slavu, da sve stigneš polako, bez nervoze, a verujem da hoćeš jer si na vreme krenula da razmišljaš o tome šta i kako da uradiš. U svakom slučaju, želim ti da - bez obzira na tugu i bol zbog tvojih roditelja kojih neće biti tamo sa vama - prođe sve savršeno, onako kako bi bilo i da su oni živi, da znaš da si odradila sve kako treba i da bi bili ponosni na tebe kako si se snašla. Srećna ti slava, Saro draga! Draga Eniv, ja se i posle 4 godine plašim zime i svih ovih praznika - silne slave, nove godine, Božić, naša slava, slave kod Nemanjinih drugara (pamtim ih), a nažalost još uvek su u glavi i oni drugi datumi - 10. decembra je ušao u bolnicu, 25. decembra je počeo da prima prvu hemoterapiju, i da ne ređam sve datume vezane za to što i dalje boli. Ja te razumem, ali upravo sam ja dobar primer kako ne treba. Nemoj da te ta tuga toliko povuče da se potpuno odvojiš od ljudi. Verujem da, što čudno zvuči, možda baš sa majkom i sestrom ne možeš da se ispričaš (iako one znaju sve i vole te iskreno), jer će one uvek želeti da se ti trgneš, okreneš životu, itd. a tebi verovatno još uvek treba ustvari neko s kim ćeš moći da pričaš o Miši, o vašoj sreći dok je sve bilo bezbrižno, o vašoj ljubavi, pa i o ovim strašnim danima koji su usledili od njegove bolesti pa nadalje. I ja sam imala tu potrebu da pričam o Nemanji, ali me je upravo drugarica kod koje sam najčešće odlazila na neki način naučila da to ne radim. Jer, kad god mi je bilo jako teško otišla bih kod nje u želji da pričam o tome i da se isplačem, a ona bi uvek pričala o nekim sasvim bezveznim stvarima, i ja sam onda shvatila da i ne treba da trošim tu njegovu tužnu priču na druge ljude koji to ne mogu da osete ni pojme, iz prostog razloga što to nisu doživeli i ne unose se puno u moju priču i moju tugu, jer imaju svoje probleme. Tako sam prestala. Ako možeš čitaj, knjiga je zaista naš najbolji prijatelj. Ja, nažalost, gotovo da ne čitam više uopšte otkad je umro moj voljeni sin. Ne mogu uopšte da se skoncentrišem na ono što čitam, jer su mi misli stalno tamo negde, stalno sam rasejana i mislim na nešto drugo, tako da čitam automatski a da zapravo ne usvajam to što čitam, pa se onda nerviram kad se vraćam po nekoliko puta na isti tekst, i tako sam prestala da čitam, iako sam pokušala da ponovo po ko zna koji put iščitavam Dostojevskog, ali njega ne možeš čitati sa takvom odsutnošću koja u meni sada vlada. Pokušaj da se nateraš da čitaš. Vreme provedeno uz knjigu je kvalitetno vreme u svakom slučaju, i često mnogo bolje provedeno nego u praznom ćeretanju sa nezanimljivim ljudima od kojih neke imamo običaj da nazivamo svojim prijateljima. Ipak, ako imaš nekog dobrog prijatelja, iskrenog, razgovaraj s njim. To je svima potrebno - razgovor, prilika da ispričamo ono što želimo, a da nas sluša neko ko ume da sluša i razume i da zadrži to za sebe, ko tu našu priču neće zaprljati svojim nepotrebnim prenošenjem nekih krajnje ličnih detalja tamo nekom trećem. Meni je kablovska TV pomogla. Da me moji u kući ne bi stalno zagledali, proveravali da li plačem, ja sam već posle 10-ak dana upalila TV i bilo mi je lakše. Sednem na onaj Simpsonov kauč i blejim u ekran, a zapravo dugo vremena sam samo sebi tako pružala priliku da se sećam, razmišljam i tugujem u sebi, sedeći ispred TV ekrana, dok su kćerka i muž mislili da gledam program. A onda sam posle nekog vremena i počela po malo da gledam, ali evo i posle 4 godine ja gledam samo da popunim to vreme do sna, zapravo da se uspavam, i sada stalno imam situaciju da mi prođe i pola filma dok shvatim da sam ga već negde na nekom programu gledala, ali sam ga i prvi put gledala isto tako odsutno, s prekidima, pa ga se i ne sećam. Ali, ponovo se vraćam na knjigu. Čitaj, pa makar i silom. Kod dugotrajne tuge mozak odumire, zato moraš da ga uposliš čitanjem, da ne bi već ovako mlada počela da zaboravljaš. A imaćeš i obaveze oko tvoje princeze, moraćeš pomalo da učiš s njom kad krene ozbiljna škola, i to je dobro. Ne daj da te tuga razori. Šta je sa ostalima, odavno nema Švargle, Bojane koja je i postavila ovu temu, Bibii, Venere, Kiwibel, Jane, svih ostalih, da ne nabrajam sve koji su se ovde javljali od početka rada ove teme. Pozdrav svima, pregurajte nekako ove praznike, Mila
|