Haled Hoseini "Lovac na zmajeve" iliti Khaled Hosseini "The Kite Runner"
Odmah na prvoj stranici Khaledova romana „Lovac na zmajeve“ jasno je da se radi o jakoj prozi, veoma čitljivoj ali istovremeno i veoma dubokoj. „Dok sam stajao u kuhinji sa slušalicom u uhu, znao sam da na vezi nije samo Rahim Han. Bila je tu i prošlost mojih neokajanih greha“.
Naravno, u tih prvih dvadesetak, tridesetak stranica, čitalac još uvijek nije ni izbliza svjestan kroz kakav će ga emocionalni vrtuljak Khaled Hosseini provesti. Na početku dolazi do izražaja lakoća s kojom pisac zapravo vodi priču, kratke digresije, tako harmonično uklopljene da se ne osjete niti kao manja izbočina na osnovnom putu pripovjetke. Hosseini se koristi kratkim, jasnim rečenicama, ali sa nevjerovatnom inovativnošću u korištenju uobičajenih, često klišeiziranih spisateljskih alatki. Slabo koje poređenje u romanu je izlizano od upotrebljavanja, a ako i jeste rijetko je korišteno sa takvom stilskom ljepotom i tačnošću. „... tenkovi ... s kupolama koje se okreću poput prstiju što optužuju.“ Pisac, također, ne davi dugim opisima likova ili mjesta, ali ipak uspijeva stvoriti jasnu sliku onoga što opisuje u čitaočevoj mašti. Vjerovatno, kada bi zamolili deset čitaoca da nacrtaju ono što Khaled opisuje, da bi dobili deset različitih crteža, jer autor ostavlja taman dovoljno prostora koliko treba i za čitaočevu maštu. Fascinira i količina malih, kratkih mudrosti, kakvima se donekle često svojevremeno služio i Meša Selimović. „Bolje je kada boli istina, nego kada utjehu pruža laž.“ Također, roman „Lovac na zmajeve“ obiluje veoma stručno uklesanom simbolikom i ironičnim obratima.
Što se zapleta tiče, „nepredvidivost“ je preblag termin za Khaledov stil pisanja. „Šok“ mnogo vjernije opisuje način na koji Khaled, u samo dvije, tri ili čak u samo jednoj rečenici skrene tok radnje u potpuno novom pravcu. I to na način koji čitaoca ostavlja zagledanog u prazno na par minuta, vilice zalijepljene za pod. Na veoma svojstven način, Hosseini nas priprema na „nešto“, diže atmosferu ka određenom klimaksu, špici. A zatim BUM, okreće priču tako da se čitaocu zavrti. Naravno, uzevši u obzir čistu snagu kojom ova priča raspolaže, jednostavno se ne može stići razmišljati o onome što će uslijediti. Kroz cijeli roman, Khaled vješto uspjeva spojiti jednu ličnu priču sa pričom o tragediji jedne cijele zemlje i njenog naroda.
Što se tema i motiva tiče, ne postoji neka od važnijih tema ljudskog razmišljanja koju Khaled nije dotakao u svom romanu prvijencu. Na prvom mjestu, tu je iskupljenje grijeha, što pisac najavljuje već na prvoj stranici romana. Slijede prijateljstvo i odanost, izdaja, grižnja savjesti, hrabrost i kukavičluk, čast i ponos (nang i namus), sukob sa vlastitim demonima i naravno dilema u vezi sa postojanjem boga, koju na određeni način pisac i rješava pri kraju romana. Na način koji će ponovo ostaviti svakoga da sam za sebe rješava svoje dileme.
Suma sumarum, ova knjiga pruža sve što se od istinski velikog djela i očekuje, buru emocija u rasponu od smjeha do suza i nazad, u samo par rečenica, pa sve do nekih novih spoznaja za one koji nisu dovoljno upućeni u kulturu i običaje Afganistana i njegovih žitelja. A taj raspon je veoma veliki i obuhvata toliko toga zbog čega bi svaki čatalac obavezno trebao pročitati ovo djelo.
...
pa ja sam samo lepo pitala,zatim je knjiga preporučena ,tako da ću je potražiti...
ništa sporno...
vama je ovo mnogo daleko ali...vredi obici,moja svekrva zhivi nadomak ovog jezera,prelepo je posebno leti
ali...politika je iselila ljude iz tih sela,pa su sada skoro pusta,a zdravog bilja na pretek...
prelepo je,ali ...i dalje nije sredjen prilaz obali
