sassa II je napisao:
Hvala na savetima.
Sada mi se desava da mi budu 2 dana extra,euforija totalna,i onda bez razloga potonem totalno nemam snage ni volje uopste.
I desava mi se kada npr idem kod devojke nije mi tesko da se spremam po ceo dan,putujem do nje...A ovako za druge sve me mrzi obucem sta mi je najlakse...Kazu moji to je bezobrazluk,ja ne znam sta je uspem na silu nekada da se trudim al brzo se iscrpim i ne mogu...Isto tako cesto me mrzi da pricam nema sanse ne mogu da progovorim...Kucne poslove ne pipam nista,radim samo na poslu sto moram...I uvek mi je strasno dosadno ne znam sta cu od dosade...I ne mogu na istom mestu uopste,ne mogu film da ogledam da 10 puta ne ustanem i ne prosetam se,strasno sam nervozan...Retko kada sam srecan,ne mogu da pronadjem sta me zanima,smisao zivota...Bukvalno sve osim devojaka mi je dosadno...
Pozdrav ljudi... Svako dobro...
Jao bože, kako sebe prepoznajem u ovome.......
Jedan mali savet: ne preteruj sa devojkama, jer može da se dogodi da ti presednu, pa šta ćeš onda??!
Ja ni sama ne znam gde to da svrstam, da li pod bezobrazluk, neambicioznost, depresiju....ali isto mi se dešava, bre, nekada me mrzi da zinem, mrzi me da odgovorim, baš prepoznam kod sebe to: MRZI ME i onda samo slegnem ramenima i umesto očekivanog odgovora kažem: "Ma, ne mogu sad da pričam."
A nekada imam utisak i da mi se mozak blokira i da ni sama ne znam šta bih smisleno rekla.
Ja sam sada u tripu (ne paničnom, ALI...) da me spopada skleroza. Ozbiljno vam kažem. Već je postalo nepodnošljivo koliko uopšte ne pamtim neke dogadjaje, dogovore, dešavanja....
To nisu neke sitnice, na to više ne obraćam pažnju, ali pre neki dan sam doživela totalni poraz nad samom sobom. Dopisujem se sa drugaricom sms-om, pitam je što je nema da dodje, ona mi odgovara da je u gužvi i da juri restorane. Kakve restorane, upitah je ja, a ona mi odgovara: Pa za svadbu!! A jaaaaaa
U momentu totalno povredjena da za njenu svadbu saznajem tako, usput, preko sms-a, da mi tako nonšalantno takvu vest saopštava i onda je pozovem (maltene ratoborno
) sa tim stavom, a ona mi odgovara: "Pobogu, pa pričali smo ti o tome kad si bila pre par meseci kod nas, rekli smo ti i kada će da bude i zašto će tada da bude (poklapaju sa 10 godina zabavljanja) i ti si se oduševila idejom, pričali smo o svemu tome!!
A za mene ŠOK
Ja ljudi pojma nemam o tome. Onda sam pokušavala da se prisetim, ali slaba vajda. Imam u glavi nešto kao kroz maglu, ali to može da bude i da sam se ponela ovim njenim prepričavanjem.
Zasigurno garantujem da se ona sada ne izvlači i da mi nije rekla, znači to nema šanse da se desi, mada bi me u ovom slučaju više obradovalo to, nego ovo saznanje da ja o tome nemam pojma!
dr ivica je napisao:
Samo na kratko, vezano za "prelaznost panike" i za sashino: "da imam nekog bas pozitivnog...": Moj dobar prijatelj, znamo se decenijama, ozenjen sa zenom koja (opet decenijama) ima panicni sindrom. On joj je bio i podrska i uteha, bez njega ni na ulicu ni u dvoriste... Poslednjih pola godine i malo vise, i on poceo da dobija napade! Najpre jedna mala telesna bolest, vertigo posle virusa, a onda lavina panike i svih mogucih simptoma, koji su iziskivali da mu kolege prepisu i Lekotam... On je bio pozitivan, ali eto - desilo se ono sto se u psihoterapiji zove "kontratransfer".
Sve najbolje!
Ja isto kao i danka mislim da je njemu to samo bio okidač, eto, desilo mu se, kao i svima nama. Ne verujem da je to zbog njenih dešavanja "prešlo" na njega. Samo eto nije imao sreće i došlo je i kod njega do toga, to je bio samo okidač. Mada ne može se dokazati ni jedno ni drugo.
Minja je ok, radi, izlazi, vidimo se ponekad i smejemo do suza svaki put, a obaška što smo atrakcija za okolinu!!
Nema šanse da prodjemo neopaženo!!