Pošto sam na prethodnoj strani video nekoliko postova na temu psihosomatskih aspekata bolesti, evo isečka iz jednog teksta od Dr.Jelene Kostić (ne znam ko je, ali vidim da se razume u ovo što piše):
Ulcerozni kolitis
“Kliničku sliku čine bolni grčevi, sluzavokrvave stolice, povišena temperatura. Ovo teško oboljenje, u svetlu psihosomatske medicine, tumači se kao posledica emocionalnog poremećaja koji se somatizuje na sluzokoži kolona. U stanjima straha i depresije sluzokoža je bleda, pokreti creva usporeni, lučenje sluzi nedovoljno. U besu, gnevu i agresiji sluzokoža je prokrvljenja, pokreti ubrzani, a sluz bogata lizozimom. Dugotrajno stanje ljutnje i besa dovodi do submukoznih krvarenja i ulceracija.
Oboleli su često opsesivno - kompulsivne strukture – presavesni, u oskudici sa vremenom, nezavršenim poslom, povučeni, sa potrebom za redom, čistoćom i tačnošću. Dominira duboko potisnuta agresivnost sa reaktivnom formacijom miroljubivosti i pasivnosti . Retko ispoljavaju agresiju, a kad je ispolje doživljavaju jako osećanje krivice. Životni stil odlikuje pasivnost, zavisnost, povlačenje iz borbe, predavanje sudbini. Patofiziološki, i ovde je reč o hiperfunkcija parasimpatikusa.”
Ostatak teksta sam postavio na:
http://rapidshare.com/files/226855320/P ... olesti.doc
Inače meni dosta pomaže bavljenje sportom i to pogotovo dizanje tegova i udaranje u džak. Pošto imamo potisnuti bes u sebi to je idealan način da ga se oslobodimo. I to je ono što nama treba, a ne nekakve joge, meditacije i slično, to je čisto potiskivanje problema i ništa više (malo sam probao a i pročitao sam i dosta literature o tome, znam šta pričam). Znači, samo žestoko
, izbaciti bes iz sebe. I lekari su mi preporučivali sport, naravno u periodima remisije, ali su mi uvek naglašavali da se ne smem PREMARATI. Znači ne praviti nerealne planove sportskih dostignuća, čemu smo mi skloni, nego vežbati za svoju dušu, onoliko koliko nam odgovara.
A ako neko smatra da mu baš ne leže tegovi i džak, toplo mu preporučujem ples, i to neki žešći, latino
.
A što se tiče menjanja ličnosti (vidim da me je Caca citirala
) kao Pravoslavac mogu da kažem sledeće - Bog je čoveka stvorio nesavršenog i nedovršenog i postavio mu zadatak da se usavršava. Kako? Uz Crkvu koju mu je dao. Uz Svetitelje koji su dali primere za to. Uz molitvu, post, ispovest i pričest. Uz ljubav prema Bogu, ljudima i životinjama... U Pravoslavnoj Svetootačkoj literaturi su jasno data objašnjenja svih ljudskih osobina, i dobrih i loših, i tu treba tražiti uzroke naših psihičkih problema (naravno nije loše otići kod psihologa, oni su ipak profi za te stvari).
I još jednom na pomenem - kada sam po prvi put u životu počeo Bogu da se molim (a to je bilo nakon skoro godinu dana mučenja one godine kada sam se i razboleo) ušao sam u stabilnu remisiju