Ja sam beskrajno tuzna.. Imam takav problem sa licem vec dve godine i ne znam kako da ga resim. Crvenilo lica, uz osecaj pecenja i zarenja na kozi (nekada gotovo boli koliko me pece..kao da me je neko polio benzinom i bacio sibicu i zapalio me).. Zahvacena regija su obrazi i nos (narocito nos). Nos mi je uvek vruc, crven, usijan, mastan i naduven, sa prosirenim porama. Izgledam kao oni alkoholicari. Izgleda da je nemoguce naci dobrog dermatologa, nekoga ko bi se zaista iskreno zainteresovao da otkrije sta je sa mnom. Osecam se tako bespomocno. Ne znam kako sebi da pomognem. Kod Sera sam isla godinu dana (jedno 7 puta sve ukupno). I da, i moja iskustva su kao i vasa. Ustajanje u 4:30, da bi ispred zavoda bila oko 5:15. Cekanje u cuvenim “Serovim redovima”, ljudi prolaze pored i gledaju nas kao ludake, nije im jasno sta tu radimo..xexe.., a sve to da bi me doctor pregledao za minut. Zapravo, ne znam da li je “pregledao” pravi izraz. Samo se prvi put kada sam usla kod njega u ordinaciju priblizio da me pogleda, ali cak ni tada nije uperio ni svetlo u mene niti me dodirnuo, niti je uzeo lupu da vidi kako to izgleda pod uvelicavajucim staklom ili kakav bris..NISTA. A svaki sledeci put me nije ni gledao, vec samo gleda u kompjuter i ispisuje mi neki novi recept. Kao da i nisam tu. Nikada me nije udostojio nekog odgovora sta je zapravo sa mnom, da pokaze maker trunku interesovanja ili saosecanja. Kada god bih pokusala nesto da ga pitam, ostajala sam uskracena za odgovore. Mozda je dobar dermatolog i mozda je nekom pomogao, ali je NULA sto se tice psihologije. Meni se zivot bukvalno raspada, ne mogu da spavam koliko mi je vruce, pucaju mi kapilari po licu od silne dilatacije, a on mi na moje pitanje: “Doktore, molim vas, sta je sa mnom? Da li ste ovo nekada videli? Jel ovo rozacea?” ironicno odgovara:”Vidim trazili smo po Internetu.” Pa, kako in e bih trazila, kada sam ionako prepustena sama sebi! Odgovore koje sam i uspela da nadjem vezano za moje stanje nasla sam sama putem knjiga i Interneta, I naravno, i meni se desavalo da kada udjem kod njega u ordinaciju da on prica telefonom 10-ak minuta, a meni ne posveti ni minut. Ili da sestre iz druge ordinacije uvode svoje sinove, muzeve, rodbinu dok sam ja unutra. I nista to zapravo meni ne bi smetalo, sve mogu da tolerisem, i ustajenje u cik zore i laktanje u redovima, i ne mora ni da mi prica sta mi to radii kakvu mi to terapiju promenjuje..nista mi to ne bi smetalo da mi je pomogao. Vrhunac je bio kada sam poslednji put otisla kod njega, vec potpuno slomljena zbog svega, cekala prethodno na ulici 2 sata, smrzavala se zajedno sa ostalim nesretnicima i on bukvlano bez reci krece da mi ispisuje novi recept, i kao “mazite ovo do maja, dovidjenja-prijatno”. Ja, odlucna da ga sad bar nesto pitam, krecem “Doktore, molim vas, da li smem samo nesto da vas pitam?” A on mi odgovara:”Ajde, pitajte ako morate. Pa, jel vidite vi ovih trideset ljudi napolju.To sve ja treba da pregledam. Nemam vremena da se gnjavim sa vama kao obicno.” Ej!!!! Tim recima!! Nemam vremena da se gnjavim sa vama kao obicno!!!???? Pa, kad se bre to on gnjavio sa mnom? Toliko se “gnjavio” sa mnom, da za godinu dana nisam uspela ni dijagnozu da saznam od njega. E, do suza me je doveo. Kako moze da bude toliko okrutan? Zar ga je bas toliko briga? Verujte, ja sam toliko odlepila zbog svega sto mi se sa licem desava, da se svaki dan poigravam sa mislju da se ubijem. Nemam nikakvo samopouzdanje, nigde ne izlazim, ni sa kim se vise ne vidjam, nije mi ni do cega. .Sve mi je gore i gore lice, i samim tim sve sam gore psihicki. I da mi se on tako obraca. Kako ne ume da oceni i prepozna u kakvom je stanju neko.
|