thomson je napisao:
Obzirom da nisam kliničar... bar ne u smislu da radim direktno sa pacijentima, voleo bih da malo pretresemo ovu temu (naravno svi smo učili etiku, ali teorije je jedno a praksa...). Uvek sam se pitao kada pošaljem mišljenje (potvrdim ili demantujem dijagnozu) ordinirajućem doktoru, na koji način on saopšti loše vesti pacijentu i porodici. Ukoliko je tema već postavljana ranije, izvinjavam se, relativno sam kratko na ovom forumu.
Dragi kolega,
na zalost, ne mogu vam mnogo pomoci. Ja sam stomatolog "na prvom udaru", znaci onaj koji prvi posumnja na "nesto" i treba to "nekako" da saopsti pacijentu, i uputi ga dalje.
Dosad, za mozda godina staza, sam mozda desetak puta morala da kazem pacijentu da je u pitanju ozbiljno oboljenje (kod nas pretezno planocelularni), i mozda nekoliko puta godisnje da je prekanceroza.... Dakle, moje iskustvo na temu je skromno.
Moja licna dilema na ovu temu je uvek bila otprilike sledeca: kako da "doziram" ono sto govorim. Dakle, treba da izgovorim sta mislim dovoljno ozbiljno da me pacijent shvati ozbiljno, a dovoljno "opusteno" da se ne prestravi, i da ne krene na licu mesta da panici, sto dovodi do vrlo losih posledica, znate i sami bolje nego ja. Sve ovo, naravno, podrazumeva da dobro procenim osobu i situaciju, jer se dogadja zaista sve i svasta, kako je Bogi lepo opisao...
Desilo mi se da me urgentna zove na teren, jer se postariji pacijent "ugrizao za jezik", te profuzno krvari, a ima jedan jedini zub, te treba da se izvadi. Dobro. Izadjem na teren, i vidim iz aviona jedan jeziv karfiolasti karcinom jezika, na pacijentu koji je posle insulta jedva pokretan i orijentisan.... Promislim, kazem cerki i zetu kakva je situacija, jos dve noci ne spavam razmisljajuci sta sam rekla, da li sam ovoliko ili onoliko, posle nedelju dana nazovem - i cujem da ga nisu ni odveli na maksilo-facijalnu..."Mo's misliti"... Cika je umro neki mesec iza toga.
Moje privatno misljenje, kao i iskusnih kolega sa kojima sam u kontaktu (hirurzi, ginekolozi-onkolozi, radiolozi itd.) da se na ovakve stvari nikad ne ogugla. Ono na sta ja naidjem - karcinomi poda usta, melanomi, karcinomi baze jezika, osteosarkomi, su pretezno tumori sa izuzetno losom perspektivom, to su pacijenti kojima slede zamasni, mutilantni operativni zahvati, i mislim da svaki normalan lekar i sanja te pacijente, pogotovo ako je prosao i hirurgije i asistirao blok disekciju vrata sa hemisekcijom mandibule.
Kasnije u zivotu sam pravila kasnije ovakvim pacijentima obturator proteze, timski i epiteze (posle egzenteracije orbite), i otplakala svakog tog pacijenta, ma koliko godina imao. I sto je, po meni, takodje jako znacajno, jos mnogi clanovi tima sa mnom zajedno. Nisu svi "osecajni" jos izumrli...
Zelela bih da pozdravim pacijentkinje koje su se ovde javile, da im pozelim sve sto Bog moze da im da, od srca.
Zelim da se zahvalim kolegama koje su podelile svoje stavove ovde sa ostalima, kako rekoh negde nize, lakse mi je kad vidim da nas ima jos ovakvih.
Svima pozdrav.