Evo, da vam se svima vama lepo javim. Prvo, neizmerno hvala što ste se ovoliko pomučile da razjasnite gomilu problema i nejasnoća u našem današnjem životu (gledano uopšte). Svakim danom naučim nešto novo o tom stanju, ali sve manje shvatam depresiju.
Da li se agresivno uzvraćanje na bilo šta što iznervira depresivnu osobu smatra plodom depresije, ili se moja devojka konačno skida sa ovog problema? Naime, ja sam možda već umoran od svega toga, pa sam polako počeo da zaboravljam stvari. Ako sam nešto dobro učinio - onda dobro je i samo ćuti i ne pitaj dalje. Ako sam nešto, zeznuo, zaboravio, pogrešno uradio, nisam slušao šta govori, nisam adekvatno zaključio ili slično, neće mi pomoći ni 1000 puta "izvini". I dalje se vodim onom našom, hrišćanskom: "Svi grešni, od kojih sam prvi ja", pa sam svestan da je tu dobrim delom moja krivica. Ali, u situaciji kada nešto zeznem, kontam, bolje mi je da i ne živim, koliko se samom sebi zgadim prihvatajući svaku moguću i nemoguću kritiku upućenu ka meni. Drugim rečima, suočavam se sa tepihom bombi...
E, sad dosta te priče, nego da se vratim na temu. Ovde sam ja skoro pa digao ruke od svega, jer mesecima se niko nije javljao, a problemi su se samo pogoršavali. Otvorenog razgovora nije bilo, jer devojka odbija da vodi razgovore u kojima oseća da je nešto kriva, pa je naravno stoga ni ne mučim. Ja smatram da tu nema više depresije. Evo i zašto: devojka mi je sada trudna!!! Jupiiiii!!! Ali, problem je ostao nerešen. Nemojmo smetnuti sa uma da sam ja možda i seksualni zavisnik, jer meni je sve ispod dva puta na dan štednja za banku sperme. Ako meni nedostaje seks sa devojkom (a ponekad pauziramo i po 10 dana), ja to već uradim nekako (znate i kako, ako je volim i ako sam joj veran). Ali, zar biste vi mogli deset dana da mljackate praznim ustima ispred poslastičarnice, zamišljajući kako slatko jedete baklave? Stvar je dakle jasna. Kompenzaciju u svemu ovome tražim u osećaju da radim nešto lepo za moju devojku i za naše dete. Svaki dan kada dođem kući (ona dođe kući ranije, mada i posao joj počinje ranije), ja joj uhvatim stopala i listove i masiram je, kako ne bi imala otečene noge i vene, jer to se može desiti u trudnoći. Masiram joj blagim dodirima stomak (kaže mi da ima nešto u mojim rukama, jer čim je pipnem, ona je na sedmom nebu) i lepo joj je, a i proradi joj varenje, pa nema muka sa crevima usled naraslog stomaka. Tepam joj, delim joj komplimente. Skidam sa neta filmove sa laganim temama i uopšte se trudim da joj pomognem u trudnoći. Mislim da ona to prepoznaje, pa mi je zahvalna, ali od libida tek nešto.
Par naznaka postoje, a to je na primer da smo oboje po prvi put vodili ljubav u mom jugu. Bila je to prava avantura, a oboje smo to hteli. Pitate se je li to moguće u jugu? Pa nismo mi mnogo veliki. Ja sam 180cm, a ona 160cm i u zbiru imamo 115kg (72ja+43ona). Dakle, pretpostavljam da je to deo uspeha u mojoj borbi za libido. Kada smo jednom odgledali neki lep film, ona mi je sama potom prišla kao žena i tada nam je bilo lepo. Još jednom je bilo isto tako, ali mislim da je to plod njenih uzavrelih hormona kao posledica trudnoće. To su tek par izolovanih slučajeva za ovih 5 meseci. Antidepresive je odmah prestala piti čim je saznala da je trudna, tako da je prvih mesec dana nakon te terapije bilo kriza, ali je sada, hvala Bogu ipak bolje i njeno zdravlje.
Eto, sada smo u nekoj trci i frci da sredimo venčanje, pa je tu ekstra nervoza, pa treba je i oko toga podržati i pustiti da se istrese na meni. Bolje i na meni, nego na nekom drugom, zar ne? Ipak sam joj ja neko ko joj znači. Samo me plaši to njeno praskanje od besa. Šta god da joj se nađe u ruci, to odmah leti po stanu. Mnogo viče i mnogo se ljuti. Ima i razloga. Ja sam stalno toliko psihički umoran preko dana da ne mogu ni neku prostu stvar zapamtiti (mada se u poslednje vreme ovo popravilo - kudikamo), a kada dođem kući, čim je vidim onako slatku malu, odmah se napalim. Pošto najčešće dobijem ispalu za seks, onda sa napetom seksualnom energijom provedem većinu večeri i kasno zaspem uz obavezno prethodno višestruko "pražnjenje". Sebe ne vredi ni da joj stavljam kao primer, jer moja tolerantnost prema svemu je stavljena "ad acta", pa ne vredi reći: "Pa što se ljutiš, kada ja ne bih nikada bio ljut na tebe zbog takvog nečeg?" Sve u svemu, priča je ovde o libidu, a ne o našim odnosima, ali vidi se da i moj odnos prema njoj ne pokazuje neki uspeh. Ja zaista i nisam nešto Bog zna šta pažljiv prema njoj, jer zbog moje zaboravnosti, ali često i jednostavno rečeno nerazmišljanja o nekim ozbiljnim stvarima, sasvim sigurno kvarim naš odnos. Da li sam i ja takav, plod neke represije? - Pa ne verujem baš, jer sam često tokom života trpeo svakoga i svašta, pa što ne bih iz ljubavi trpeo nekog ko je toga vredan? Sa tim u vezi, moraću jednostavno više pažnje da posvetim našim problemima koji nisu ljubav i seks.
Da kažem i ovo: mislim da ja ipak manje zaboravljam šta treba uraditi i da se više trudim oko toga šta učiniti i kako se potruditi da nešto doprinesem za razliku od nje koja seks smatra važnim i osloncem veze, ali se nije nadala da će je neko u njenom životu konačno smatrati najlepšom i najseksipilnijom na svetu. Mislim da zato i misli samo da ja imam problem sa mojim međunožjem i da to nema veze sa njom, pa tu nema neke međusobne pažnje. Ne kažem ja da ona mora ceo dan da pije špansku mušicu ukuvanu u čaj od nane, pomešanu sa kafom, sokom itd, itd. Dovoljno bi mi bilo da kaže neki kompliment, da kaže kako me voli i želi, ali da sada ne može nikako u one stvari i to mi je dovoljno. Je li vama više odgovara da napravite saobraćajni prekršaj i ako ste čovek (naravno i žena, ali kažem uopšteno), da vas tako tretiraju? A ne odmah da vas tretiraju kao kriminalca! Eto, to meni više znači. Da ne legnem u krevet sa njom i da joj masiram celo telo, a ona samo ponekad da pusti uzdah zadovoljstva, ili da "pojedem to govno koje sam pokenjao", pa da se posle pomirimo i idemo dalje. Nego, da se desi da i ona mene zagrli, poljubi i kaže mi nešto lepo. "Slatko" pomirenje ja ne znam šta znači. Mislim da to postoji samo u nekim ženskim magazinima i u nekim pričama. Moja devojka jednostavno kada vidi da sam kriv i kada se posle svađe (ali 90% se ne svađamo nego se odmah počnem izvinjavati) NARAVNO, prvi ja počnem izvinjavati, tu nema ni praštanja, nego se eventualno nastavi "istresanje". Ponekad čujem i ja od nje izvini, ali tek kada ona ode na posao, pa se preko SMS-a izvini. Ja sam naravno zaboravan, pa prvo moram skontati šta je sad problem, ali i kada se setim, ja svakako skontam da sam sve već odavno oprostio. Stvarno sve sem klevetanja i lažnih optužbi odmah praštam.
Koja bi dalja terapija bila preporučljiva? Da li da zauzmem drugačiji stav? Operacija "Oslobađanje Tvrđave Libido" se mora nastaviti. Meni ona treba, ali ne samo da mi kuva i da me pere i da je kuća čista. Jeste da sam štrokav, ali ne tražim ženu za to, ili samo da mi rađa decu. Da ne pričam kako ćemo u budućnosti imati sve manje i manje prilike za sebe sudeći po tome da nam se bliži proširenje porodice. Ne bih želeo da dočekam da mi dete postavi pitanje "Tata a šta je to seks?", a da se ja prvo naježim i osetim neku nelagodu pre nego što ospem paljbu po detetu vičući na njega da to ne sme više nikad u životu reći.
_________________ Nije dobro, ali trudimo se.
|