Dosta vremena u toku radnog dana provedem radeci sa djecom.
To sto vidjam i dozivljam po pitanju odgoja i odnosa roditelj-dijete, je nesto sto nijedna knjiga djecije stom. ne moze da priblizi studentu.
Ona podjela na tipove djeteta, je teorijska, jedno diejte moze da u istom danu bude mix svih tih tipova...
Ono sto je josh specificnije jesu roditelji. Vrlo cesto su djeca sasvim OK, dok su roditelji ti koji imaju los pristup prema djetetu i ne trude se uospte da razbiju neke predrasude kod djeteta , vec naprotiv daju ovakve izjave : "auuu on /ona(za dijete) je mila majka kod zubara, kakav sam tek ja bio, nisam htjeo ni da zinem, doktor me morao samarati"
i sve to recimo roditelj kaze pred djetetom
, ja recimo to nedozvoljavam , vec kazem " kako to mozete da govorite pred svojim djetetom, iako je tako mozda bilo, takve stavri se ne pricaju, morate dijete ohrabrivati, pripremati- da moze malo d aboli ali da cemo uz dogovor sve postici". Tako da se moj rad sa djecom u velikom broju slucajeva svodi na eduaktivni cas sa psiholoskim prisupima
Ono sto takodje mi jako smeta a to je pretjerani maziluk i nepripremljenost od strane roditelja ili recimo dijete koje place a nije ni selo na stolicu, dakle situacija gdje tesko ide uspostavljanje prvog kontakta, pricica, vozanje na stolici, ragledavanje istrumenata, igra sa ogledalom, pusterom i na sve te moje pristupe dijete place , mada ga ja polako pridobijam na saradnju a onda roditelj kaze tipa recimo: "ja njemu nista ne mogu" a pri tome dijete ima 4-5 godina. Pa pobogu, ne moci nista djetetu tog uzrasta , i takvo nesto izjavljivati, tacno mi iziaziva pojavu sijedih dlaka
tada je najbolje da roditelj napusti ordinaciju , jer djeca vrlo cesto budu puno bolja, autoritet je potpun i tada imamo puno bolje i ugodnije druzenje....