Ovde treba da se razjasne neke stvari. Da li se misli na enzime ili mozda koenzime?
Kao prvo,
Nas organizam ne moze preko ishrane uneti u krvotok cele proteine. Proteini iz hrane se u nasem digestivnom traktu razgradjuju dejstvom enzima proteaza (pepsin, tripsin i mnogi drugi) do aminokiselina, a one se daje absorbuju kroz creva i ulaze u krvotok. Retko koji protein unesen hranom moze da "prezivi" neostecen i nerazgradjen taj put kroz nas digestivni trakt. Celije koje oblazu unutrasnji zid creva - to su celije enterocite - su tako cvrsto medjusobno spojene bocnim membranama, da izmedju njih ni voda ne moze da prodje. Sve sto se absorbuje iz hrane mora da prodje kroz membranu enterocita, a tu postoji jaka selekcija sta moze a sta ne moze da prolazi. Tako, kroz membranu enterocita ne moze da prodje nista vece od tripeptida, dok aminokiseline veoma lako prolaze. Ako se i desi da neki tripeptid ili dipeptid prodje, on se veoma brzo razlaze do aminokiselina u samoj enterociti. Jedino kod novorodjencadi starih do tri dana postoji mogucnost absorbovanja celih proteina kroz creva (ovo vazi za sve sisare). Pa tako bebce koje je imalo srecu da ga majka doji odmah nakon rodjenja, kroz kolostrum dobija antitela od majke koje ga stite od nekih bolesti neko vreme.
Kao drugo,
Skoro svi enzimi su proteini i to veoma slozeni proteini, a aktivni region zavisi od trodimenzionalne strukture koju stvaraju lanci proteina (jednog ili vise njih). Samo nekoliko enzima su ribonukleoproteini sa aktivnim regionom smestenim u molekulu RNK. Mnogi proteini su vezani u membranama celije, a tih membrana ima bas mnogo - i to sve jedna drugacija od druge, a obavijaju razne organele i ili prave razne lavirinte po celiji. Takvi enzimi se sintetisu u celiji u kojoj dalje deluju, a njihova stabilnost i samim tim aktivnost je uslovljena strogo kontrolisanim pH, koncentracijom soli, prisustvom supstrata u dovoljnjoj kolicini, blizinom drugih enzima u membrani i mnogim drugim faktorima. Ako se i desi da neki takav enzim "ispadne iz membrane" on vrlo brzo bude unisten i razlozen destvom celijskih proteaza. To samo znaci da vecina enzima je aktivna samo u celiji u kojoj su i sintetisani, pravilno sklopljeni u trodimenzionalnu strukturu, usidreni u membranu u odredjeno odeljku celije gde se odrzavaju optimalni uslovi za njihov rad. Postoje i enzimi koji nisu tako zahtevni u pogledu uslova, kao na primer RNKaze (cepaju RNK). One mogu biti aktivne dugo vremena cak i ako se nadju na stolu ili na laboratorijskom priboru i tesko ih je unistiti. Endonukleaze i egzonukleaze (seckaju DNK) su nesto manje stabilne od RNKaza, ali su i dalje veoma aktivne i seckaju DNK na koju naidju kao od sale. Neke proteaze ce seckati svaki protein na koji naidju, pa se siroko koriste u industriji - slicno i lipaze koje razlazu masti. Enzimi se dodaju deterdzentima za pranje vesa, kozmetickim preparatima (papain je jedan od njih), cak se i koriste u prehrandbenoj industriji za omeksavanje tvrdjih komada mesa, na primer. Postoje i suplementi koji se sastoje od proteaza, nukleaza i llipaza i namenjeni su poboljsanju varenja. Upravo je i sreca da nas organizam ne moze absorbovati cele proteine - zamislite sta bi bilo kada bi armija endonukleaza, proteaza, lipaza i polimeraza unesena kroz hranu vrsljala nesmetano po nasem organizmu - nista zivo ne bi ostalo na svom mestu. Od dvadeset aminokiselina koje se koriste za sintezu nasih proteina, njih dvanaest nas organizam moze sam da sintetise, a ostalih osam se zovu esencijalne i unose se iskljucivo hranom. Kod male dece u periodu intezivnog rasta i razvoja cak dvanaest amino kiselina je esencijalno. Raznovrsna i kvalitetna ishrana omogucava nam da unosimo dovoljnu kolicinu svih aminokiselina.
Kao trece,
Mnogi enzimi da bi bili aktivni moraju sa se vezu sa nekim kofaktorom - privremeno ili stalno. Kofaktori su cesto joni metala i nemetala, koje unosimo ishranom (kao sto su gvozdje, magnezijum, bakar, sumpor, nikl, selen, cink i sl.) Mnogi kofaktori su manji organski molekuli i njih zovemo koenzimi. To su na primer CoQ, CoA, citohrom, NAD, FAD... Vecinu koenzima nas organizam moze sam da sintetise (mlad i zdrav organizam bez problema, star i bolestan sa nesto umanjenom efikasnoscu ), ali se i oni unose kroz ishranu. Posto su mali, oni prolaze kroz membranu enterocita bez problema. Ovi molekuli su istina termolabilni, a mnogi su osetljivi i na svetlost i prisustvo kiseonika - pa je imperativ za njihov unos kao neostecenih molekula konzumiranje sveze i sirove hrane. Vitamin C je pored ostalih brojnih funkcija u organizmu i sam koenzim - i to jako vazan koenzim. Mnogi vitamini iz B grupe (B1, B2, folna kiselina, niacin) su prekusori za sintezu nekih koenzima.
|