Pozdrav svima!
Znam da o ovome treba da odlucimo moja supruga i ja. Sami.
Ali... znacilo bi mi Vase misljenje, Vas "iskusnih" forumasa, Dijabete i ostalih.
Naime, dijabeticar sam 10 godina, tip 1, sa umerenom polineuropatijom. Imam 39 godina, supruga 34, zdrava.
Imamo sina od 6 godina.
Supruga zeli drugo dete... A ja se plasim...
Sta ako bolest uznapreduje?
Ako polineurpatija koja je za sada OK ubrza svoj razvoj?
Ako...
Ako me relativno brzo ne bude.
Mozda sam i sebican, ne znam, mislim da sam "samo" zabrinut.
Pa jos ponovo pomislim na nasledni dijabetes, iako sam ja prvi u familiji koji ga ima.
Zaista bih voleo da moj sin ima brata ili sestru, ali...
Ja sam "glava" porodice. Ne mislim u onom malogradjanskom smislu...
Radim (supruga ne) puno, zaradjujem dovoljno za nas skroman zivot... To mi i jeste problem, sto samo ja radim...
Ako, ali, ako, ali, ako ali...
Unapred zahvalan svima koji se jave!
Drugo dete
Moderatori: moderato, admin, vlada99, Diabeta
-
slatkica-cro
- Novi član
- Postovi: 22
- Pridružio se: Uto Feb 24, 2009 4:01 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: hrvatska
Mi dijabetičari (Tip 1) smo, ruku na srce, jedna podgrupa ljudi kojoj „majka priroda“ ili prirodna selekcija nije namijenila život. Naime, ako ste imali prapradjeda koji je dobio dijabetes tipa 1, on vjerojatno nije ˝prezimio zimu˝.
S druge strane, sličnih podgrupa na ovoj našoj zemlji danas ima puno i svi mi živimo, radimo, putujemo, zarađujemo, zabavljamo se, imamo svoje uspone i padove.
Logično pitanje koje si svatko od nas postavlja glasi: trebam li svoje gene podariti još nekome? Ako je već toliko jasno da smo živi samo zahvaljujući ljudskom napretku, zašto onda dalje „silovati“ majku prirodu, a ne jednostavno proživjeti svoj život i omogućiti nekom napuštenom djetetu sretnije sutra ? - „Vuk sit i ovce na broju“.
U mom slučaju smo našem djetetu takve gene podarili i žena i ja.
Iako statistika kaže da dijete može, i ne mora dobiti dijabetes, mislim da pri donošenju odluke o vlastitom djetetu, treba pretpostaviti kao da će se to desiti. Potrebno je preispitati sebe i svoj dijabetes, kako smo ga mi sami prihvatili, koliko nam je trebalo, kako se nosimo s njime. Potrebno je uzeti u obzir, da ako smo ga dobili kao mala djeca, smo ga brže i bolje prihvatili nego ako se to desilo u adolescentskoj dobi ili kasnije. U obzir treba uzeti i činjenicu, da je danas s dijabetesom život puno jednostavniji nego prije samo 10 godina, a teško da će baš sada razvoj stati.
Ako jako držimo do mišljenja okoline, moramo biti svjesni, da nećemo baš osvojiti nagradu za popularnost, kod dijabetičara kao i nedijabetičara. Čak štoviše, pristojne osude bi mogle padati i od same medicinske struke. Volio bih da mogu reći, da vam se takvo što ne može desiti u većim hrvatskim medicinskim centrima, ali bilo gdje postoje solidne šanse da će neki doktor ili medicinska sestra vrlo negativno gledati na vašu želju za potomstvom.
U svakom slučaju, odluka nije lagana i postoje osobe koje su odlučile onako i ovako, važno je ne osuđivati ih, nego podržati njihov životni odabir. Ako/kad naiđete na osobu koja si uzima za pravo biti sudac i osuđuje vas zbog vaše odluke, nemojte se živcirati, zaobiđite ju. Sigurno je da ste o tome puno više razmišljali nego ona. Ne glasi uzalud poslovica: „Lakše je vidjeti trun u tuđem oku, nego balvan u svom“.
Meni nikako nije žao što imamo Luku, nevjerojatno je veselo i zdravo dijete. Nadam se da ako jednom i dobije dijabetes, to neće biti prerano i mislim da ćemo u svakom slučaju, obojica moći lijepo i dugo živjeti.
Davor Skeledžija
ovo je jedan tekst mog dragog frenda koji te zapravo natjera na razmisljanje..Ja osobno ne mislim imati djecu bas iz razloga nasljedivanja bolesti buduci da je u mojoj obitelji to genetski iako ne mora i ono biti bolesno, mozda i ako bude, postojat ce lijek, ali trenutno ne planiram imati bebu..
S druge strane, sličnih podgrupa na ovoj našoj zemlji danas ima puno i svi mi živimo, radimo, putujemo, zarađujemo, zabavljamo se, imamo svoje uspone i padove.
Logično pitanje koje si svatko od nas postavlja glasi: trebam li svoje gene podariti još nekome? Ako je već toliko jasno da smo živi samo zahvaljujući ljudskom napretku, zašto onda dalje „silovati“ majku prirodu, a ne jednostavno proživjeti svoj život i omogućiti nekom napuštenom djetetu sretnije sutra ? - „Vuk sit i ovce na broju“.
U mom slučaju smo našem djetetu takve gene podarili i žena i ja.
Iako statistika kaže da dijete može, i ne mora dobiti dijabetes, mislim da pri donošenju odluke o vlastitom djetetu, treba pretpostaviti kao da će se to desiti. Potrebno je preispitati sebe i svoj dijabetes, kako smo ga mi sami prihvatili, koliko nam je trebalo, kako se nosimo s njime. Potrebno je uzeti u obzir, da ako smo ga dobili kao mala djeca, smo ga brže i bolje prihvatili nego ako se to desilo u adolescentskoj dobi ili kasnije. U obzir treba uzeti i činjenicu, da je danas s dijabetesom život puno jednostavniji nego prije samo 10 godina, a teško da će baš sada razvoj stati.
Ako jako držimo do mišljenja okoline, moramo biti svjesni, da nećemo baš osvojiti nagradu za popularnost, kod dijabetičara kao i nedijabetičara. Čak štoviše, pristojne osude bi mogle padati i od same medicinske struke. Volio bih da mogu reći, da vam se takvo što ne može desiti u većim hrvatskim medicinskim centrima, ali bilo gdje postoje solidne šanse da će neki doktor ili medicinska sestra vrlo negativno gledati na vašu želju za potomstvom.
U svakom slučaju, odluka nije lagana i postoje osobe koje su odlučile onako i ovako, važno je ne osuđivati ih, nego podržati njihov životni odabir. Ako/kad naiđete na osobu koja si uzima za pravo biti sudac i osuđuje vas zbog vaše odluke, nemojte se živcirati, zaobiđite ju. Sigurno je da ste o tome puno više razmišljali nego ona. Ne glasi uzalud poslovica: „Lakše je vidjeti trun u tuđem oku, nego balvan u svom“.
Meni nikako nije žao što imamo Luku, nevjerojatno je veselo i zdravo dijete. Nadam se da ako jednom i dobije dijabetes, to neće biti prerano i mislim da ćemo u svakom slučaju, obojica moći lijepo i dugo živjeti.
Davor Skeledžija
ovo je jedan tekst mog dragog frenda koji te zapravo natjera na razmisljanje..Ja osobno ne mislim imati djecu bas iz razloga nasljedivanja bolesti buduci da je u mojoj obitelji to genetski iako ne mora i ono biti bolesno, mozda i ako bude, postojat ce lijek, ali trenutno ne planiram imati bebu..
Ja, kao otac devetomesečne ćerkice Mile mislim lično da je upošte glupo razmišljati na taj način. Mogućnost da dete dobije dijabetes je ista kao da uplatite tiket na lotou. Mislim, ko može da garantuje da će se to desiti i da neće. Da li su moji roditelji bili sebični jer su me rodili a ja oboleo od dijabetesa? Da ne pričam stotine primera gde savršeno zdravi roditelji dobiju dete sa teškim poremećajima. Pa pogledajte oko sebe i videćete da je danas mnogo ''bolesne'' dece. Bitno je da vi volite vašu decu, da se trudite za njih i da usmerite na pravi put a ako se pojavi dijabetes..pa šta i onda!? Glavu gore i život ide dalje!
-
slatkica-cro
- Novi član
- Postovi: 22
- Pridružio se: Uto Feb 24, 2009 4:01 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: hrvatska
Svatko ima pravo na svoje misljenje. Na jednom nasem forumu nedavno se otvorila ovakva tema samo tamo se mahom javljaju sadasnje i buduce majke dijabeticarke..tako da postoji velika razlika jer one imaju tezu trudnocu s milijun odricanja i svega, pa se iz razno-raznih razloga vise ne usuduju na drugu trudnocu sto iz straha od pogorsanja komplikacija i svega ostalog. Znam da postoji sansa da dijete ne dobije dijabetes, ali nije istina da se toga covjek ne boji. Naravno, ako i oboli da postoji sansa da ce se lijek naci jer medicina napreduje i mislim da bas nece ovdje stati. Ja trenutno ne mislim imati djecu iz milijun privatnih razloga i mislim da nije fer od mene da pisem razloge za i protiv jer svaki covjek tu odluku mora donijeti sam, sa svojim zivotnim partnerom. Daleko je lakse tu odluku donijeti muskarcima dijabeticarima koji imaju zdravu zenu nego nama dijabeticarkama koje se trebamo odluciti za tu trudnocu..U svakom slucaju, zelim vam srecu sta god odlucili.. 
-
Diabeta
- Saradnik
- Postovi: 2318
- Pridružio se: Sub Sep 11, 2004 3:51 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: Beograd
- Kontakt:
Nema veće sreće od dece, prema tome moje mišljenje je samo napred! 
Posetite prvi domaći sajt o dijabetesu: http://www.diabeta.net
-
minalja
- Novi član
- Postovi: 6
- Pridružio se: Ned Mar 22, 2009 2:12 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: Svedska
Ja sma ta koja ima secer i ja sma bas ta koja je odlucila na drugo dijete.Secer mi je prvi put odkriven na kontroli za trudnice,pa sam se bocala inzulinom,na sto sma rekla nikad vise necu biti trudna,ali poslje smo 1god.opet sam radila kont.pa mi je dok.rekao da imam veliki rizik za secer ali zelja za majcinstvom je bila jaca,trudili smo se nekih 6mjeseci jer nije se primalo odmah,eto sad sma mama dvoje preljepe djecice i sretna sam.Zato smao naprijed djeca su najvece blago,i ja sam imala veliki strah zbog svojih potomaka strahujem i dan danas ali bice kako mora,bar ako se i kod njih razvije imace mene koja sam vec malo naucila o tome a ja nisam imala nikog.