Ja nisam imala ogradicu i puzale su svuda po podu, ali nisam ih nosila. Jednom je starija, posle neke prehlade, kad je spavala sa mnom nekoliko dana, pocela da trazi svaku noc da spava izmedju nas. Kad je ozdravila, ja sam to htela da prekinem, i stavim je u krevetac i izadjem iz sobe, a ona u plac. Plakala je neumorno, vise od sat vremena, ja sam povremeno ulazila u sobu da je umirim, pokrijem, poljubim, pomazim, da joj kazem par reci, ali je nikako nisam uzimala u ruke. Polse sat i nesto neumornog kmecenja, zaspala je iscrpljena. Sledecu noc je plakala oko pola sata, isti scenario: ja udjem, pomazim je, pokrijem, poljubim, ispricam joj zasto ne sme da spava sa nama, ona je zaspala posle mozda pola sata. Trecu noc je zaplakala, posle mog prvog ulaska i pokrivanja-ljubljenja-mazenja, prestala je da place i zaspala.
Nikad nisam uspavljivala decu (znam majke koje uspavljuju vec veliku decu), nisu bile navadjene na ruke, a glupo je pricati koliko ih neizmerno volim...
Mislim da sa decom moraju biti uspostavljene granice (ne diraju se sudovi, ves iz fioka, podrazumeva se opasne, otrovne stvari, kese koje mogu da nabiju na glavu ili progutaju - to je sklonjeno van domasaja). Ali nije dozvoljeno ni nesto bezopasno, ali sto me nervira: kopanje po saksijama sa cvecem, rasturanje garderobe iz ormara, lupanje sudovima, cepanje knjiga i sl. Postoji granica za ponasanje...
Od plakanje nista ne moze da im fali, a od nosenja meni moze da fali kicma...
