svlada je napisao:
Da li ova tema beše "Operacija kuka (ograničenja, proteze)"?
Ako jeste hajde da vidimo koje su to napredne tehnike uvedene u ref. ustanovi na Banjici ili VMA. Napredne tehnike i materijali bi trebalo da nam omoguće mnogo bolji i kvalitetniji život nakon operacije. Ako to podrazumeva nemogućnost obuvanja čarapa i cipela, pranja nogu, sedenja i sl. onda ne vidim šta će to kvalitetnije da se desi u mom životu nakon operacije... Osim verovatno manje bola pri hodanju. Ali, bol je konstanta u mom životu i navikao sam na to. Dakle, šta neću:
1. neću oporavak posle opracije 3 meseca, kad se diljem sveta to svelo na mesec dana.
2. neću ograničenja u pokretima, kad savremeni postupci operacije i proteze to omogućavaju
A, šta hoću:
1. kraće trajanje oporavka,
2. bolju pokretljivost
Onoliko koliko sam pročitao na ovu temu mi dozvoljava da kažem da naši lekari uporno insistiraju na proverenim starim metodama operacije i oporavka. Po nekad za potrebe Ministarstva se pojedinci oglase i lamentiraju na temu napretka u ovom konkretnom slučaju. Možda ga i ima, ali mi obični pacijenti to ne znamo ili nam nije dostupno.
So, šta mislite o ovome?
Poz.
Da i ja to hoću a po mogućstvu da to bude transplatacije kostiju. Jer, pravi zglob je uvek bolji od veštačkog.
Ali, kada zahvate bolovi pa ništa ne pomaže - dođe mi samo da se rešim "skotine". S druge strane realno gledano ja i nemam neke ekstra jake bolove kao neki ali zato ograničenje je ogromno i dosta toga već mi je u zoni zabranjenih pokreta: nema savijanje preko 90 stepeni (i 60 je već problem), bočni pokreti se izvode samo u mojoj glavi, spavanje sa jastukom između nogu, nema prebacivanje noge preko noge, nema visokih potpetica: Ispred svake problematične prepreke, kao što su npr. višlje stepenice, autobus, prvo moram da razradim strateguju a tek onda pristupam prevazilaženju prepreke, ili pronalaženju okolnog puta. Ne sećam se kada sam poslednji put normalno oprala noge (nije ni čudo što mirišu ko da se družim sa tvorovima). Nema skakanja, nema trčanja, odavno...
S druge strane, nisu mi najjasnija neka ograničenja vezana za veštački kuk, a to su pokreti koje mogu da izvedem na kvarno: čučanje na prstima (ugao je definitivno manji od 90 stepeni), klečanje, obuvanje čarapa tako što se savijem (ako procenim da ujutru postoji verovatnoća da obuvanje neće biti izvodljivo spavam obuvena a zimi čak i u unihopkama), izvrtanje noge neznato ka unutra i sl. A da, svi ovi pokreti su mi sklopčani sa posebnim uslovima, kao što je visina kreveta ili stolice na kojoj stojim i prisustvo dovoljno stabilnih predmeta za koje mogu da se pridržim prilikom ustajanja.
Relativno uskoro bi trebalo da vidim kako sve to izgleda sa veštačkim kukom (inače, rečeno mi je da je standardno ograničenje 90 ali da neko uspe da dogura i do 100stepena), pa ako mi se ne svidi mogu da "zadržim" drugi kuk.
Činjenica je da sam svesna da MORAM da idem na operaciju, ali da još uvek NE MOGU DA PRIHVATIM da to moram. Imam samo 34 godina i uništene kukove najmanje 20 godina, u stvari nikada nisam ni imala zglob kao zglob. I teško mi je da poverujem da ne postoji neko drugo rešenje - biološke prirode koje bi mi makar za 1-2% povećalo pokretljivost zgloba - koske i garantovalo takvo stanje bar narednih 15-20 godina.
Lakše bih prihvatila operaciju da nije tako radikalna. Pobogu, to nije operacija tipa otvore, poprave i/ili uklone nešto bez čega se inače može, zatvore, i to je to. Ovde se odstranjuje deo koske i umesto tog dela ubacuje potpuno veštačka tvorevina i povratka više nema.
A toliko sam smirena u vezi operacije da bih se najradije sakrila ispod kreveta... pritisak skočio, a normalno mi je da bude nizak, puls usporio, ...