Toliko sam iščekivala odgovor a onda se dva dana ne javljam. Jednostavno ne stignem, a kasno naveče sam toliko emotivno ispražnjena da ne mogu da sednem u ono upravo moje vreme (noć) da pišem. Jer, i ja - pored svoje tuge koja je za mene moj svet već godinama - imam i ono što bi se zvalo uobičajenim normalnim životom, a u njemu ima svakakvih obaveza i raznih upada novih nevolja, kao što je npr. to da mi se svekrva šlogirala pre mesec i po dana, a pre toga već duže vreme je dementna, tako da se moj muž pre više od tri meseca preselio kod nje, i da sada ne opisujem kako se i koliko ja tu uklapam. Svako ima svoje probleme. Saro, draga, prevelika je količina bola i nesreće koja te je zadesila, ali iz ovog tvog zadnjeg pisma se vidi da si - i pored sveg bola - uspela da se izboriš za sebe, da si se veoma hrabro i zrelo postavila, što me raduje. Jer, na fotografiji koju si nam ranije u jednom tvom pismu postavila vidi se jedna nežna, ranjiva devojčica. I bilo je mnogo tuge posle tatine smrti, ali te je mamina smrt koja je došla prebrzo naterala da se trgneš i boriš za sebe, bez obzira na sav bol, što je jako dobro, i baš mi je drago. Uživala sam čitajući tvoje pismo, baš odiše pozitivnošću. Dobro je da nisi potonula još dublje u ovu tugu, kao što bi većina nas uradila. Ali, koliko god čudno zvučalo, jer je teško izgubiti oba roditelja u ovako kratkom vremenu kad si mlad i svu tu sigurnost i ljubav koju si imala u svom porodičnom domu, sve te rituale pune ljubavi koji su vas vezivali, kao baš i to mamino buđenje ili one tatine šetnje s tobom, poljubac za laku noć, itd., upravo to što si toliko mlada će ti i pomoći da ovo prebrodiš, jer život za tebe nije završen kao što meni izgleda, nego tek počinje. Jer, tek si upisala fakultet i treba da ga završiš, tek treba da oformiš svoju porodicu, da dobiješ decu i da se boriš za njih i za svoju porodicu, tek treba da proživiš svoj život unutar svoje nove porodice. To je ono što se sada dešava tvom bratu, zato je naizgled brzo pregurao smrt roditelja. Naravno da nije, i on će imati svoje trenutke tuge i suza, kad ga nešto podseti na njih, kad bude pričao o njima, kad mu se bude rodilo to dete zbog koga je sada tako srećan rastužiće se što ne može da ga pokaže ocu i majci, da i oni budu srećni i ponosni, da se raduju svom unučetu, da ga maze i vole kao sve babe i dede ovoga sveta, biće puno trenutaka kada će biti tužan što ih nema. Ali, upravo činjenica da mu je devojka sada trudna i da će mu roditi dete njemu će mnogo pomoći da to što brže (naizgled) prebrodi, jer eto samo što je izgubio roditelje njemu se rađa dete, dakle život se nastavlja. I nemoj mnogo da se sekiraš zbog onoga što se desilo između tebe i brata. Pa on to sigurno razume, jer ste upravo vas dvoje u istoj situaciji, on razume i tvoju bol i onu reakciju, u trenutku kada si tako reagovala nisi znala razlog njegove sreće i izlazaka, i normalno je što si bila povređena činjenicom da je tako brzo zaboravio i nastavio da živi kao da se ništa nije desilo. I nemoj mnogo da se plašiš razgovora sa njim i da ga odlažeš. Najbolje je da potpuno otvoreno popričaš s njim i sve to mu kažeš, iako je on to već shvatio, ali ipak popričaj s njim, onako iskreno, da bi shvatio šta je tebi prolazilo kroz glavu kad si tako reagovala, da bi razumeo i ubuduće ako nekada ishitreno nešto uradiš zbog svoje tuge. Barem on to mora da razume, on od svih drugih ljudi najviše, jer si mu sestra, jedino što sada ima, i jer je izgubio iste te ljude koje i ti. A što se tiče tih nekih ljudi za koje kažeš da si ih možda povredila i izgubila, nemoj preterano da se sekiraš, onaj ko u ovoj situaciji ne može da razume i oprosti ma šta ti rekla i uradila, i nije tvoj prijatelj i ne treba ni da bude. Odnosno, čak i ako je taj neko povređen, a za ovo vreme nije porazmislio o tome što se desilo i pokušao da razgovara s tobom, nije pravi prijatelj. Pravi prijatelji se upravo u nevolji i poznaju, oni moraju da imaju i strpljenja i razumevanja za sve, i da saslušaju, i da istrpe, i da razumeju i oproste. I da uvek iskreno kažu šta misle, da ukažu kad grešiš, onako prijateljski, a ne da se ljute i nestaju. A nemoj da te opterećuje ni to što se osećaš kao da si istrošila svaku suzu bola koju si imala, i što ti se čini da ove sada teku a ne bole toliko kao pre. Sve je to normalno. I ja se trudim kad me uhvati velika tuga da to nekako brzo prevaziđem, jer nisam sama i ne mogu da dozvolim tu plimu bola, već čim počnem da plačem trudim se da što pre prekinem taj talas, da ne gledam u Nemanjinu fotografiju (jer onda suze kreću same i ne mogu ih zaustaviti, čini mi se kao da gledam u njega i kao da on gleda mene), izlazim da bih to prekinula, a ako mi se baš desi da se zaplačem negde pred nekim (što uopšte ne volim iz puno razloga), isto se trudim da što pre to prekinem dok me ne uhvati baš onako žestoko, da boli fizički, da ne može da se izdrži. Obradovalo me je i što si rešila da uz bakinu pomoć spremiš slavu, i to ti kao glavna domaćica. To je veliki posao, i ako budeš sve ti spremala a baka samo pomagala - a sigurna sam da hoćeš i da će sve biti savršeno, baš kao i dok je mama bila živa - onda si položila i taj veliki ispit. Tu ima mnogo posla i za proverene domaćice, ali kad se radi s ljubavlju - a ti sada imaš i taj veliki motiv da to radiš umesto nje i za nju odnosno za njih - sve će biti savršeno. Mi smo prve godine i preskočili goste, jer bilo mi je nekako prebrzo, nisam imala snage da gledam taj narod i da oni gledaju mene, jer znam da bih samo plakala, a ne volim da plačem pred drugim ljudima, da me gledaju dok plačem, jer to je krajnje lični čin u kome drugi ljudi učestvuju uglavnom sa velikom znatiželjom i nepristojnim i vrlo ispitivačkim pogledom, retko kad sa istim ili sličnim emocijama. Zato se trudim da to izbegnem kad mogu. Ponovo razmišljam o tvom bratu i lepoj vesti od njega. To je zapravo najbolje što je moglo da se desi, i videćeš da će i tebi na neki način pomoći rođenje te bebice. Ništa lepše nije moglo da se desi posle ovako neočekivane smrti oba roditelja, posle ovoliko tuge i bola, od rođenja neke bebice, od novog života. Videćeš da ćeš i ti kao tetka da uživaš u toj bebici i da će svima doneti puno lepih trenutaka i puno ljubavi. Jer, nema ničeg lepšeg i dražeg od male bebe. Za mene je stvaranje života, rođenje deteta, još uvek najveće dostignuće, nemerljivo sa svim ostalim što se dešava na ovoj planeti. I u pravu si, ona pesma koju si postavila je i inače dobra, a sada tebi odgovarajuća po tekstu. Pa nek te i ona podstakne da obaviš taj razgovor s bratom, ne odlaži ga predugo. Kad dođe, pusti mu tu pesmu i započni razgovor. Biće sve u redu. Pretpostavljam da ćeš ovih dana biti zauzeta spremanjem stana, pronalaženjem recepata i pripremom za slavu. Ali, ako budete uspeli da sve spremite prethodnog dana, i ako nosite kolač u crkvu na liturgiju, upali sveću za tvoje i pomoli se za njih. Kroz molitvu ti se čini da komuniciraš s njima. Ponekad je malo lakše. Želim ti da budeš uspešna domaćica ove godine na tvojoj slavi i da naučiš da se raduješ i takvim stvarima, i da te ne grize savest ako se nečemu poraduješ i čak i nasmeješ, to ne znači da si ih zaboravila i da ti nije stalo. Draga Venera, drago mi je što si se javila. Vidim da ti je još teško. Mislim da nam je Sara svima primer. Ovo malo, nežno detence se bori baš onako kako treba, onako kako ja nisam umela. Mene još uvek drži i držaće uvek tuga. I ne samo zbog zalaska sunca, koji gledam svakog dana, i svakog dana kad gledam u to sunce mislim na mog Nemanju i na stih jednog kćerkinog druga koji je na pozadini spomenika - "Od jednog maja pa do beskraja, od majčince radosti pa do plača, u ovoj večeri tamnog sjaja kojim li putevima korača" (moj Nemanja je rođen u maju, pa zato je to napisano), dakle uvek gledajući u nebo i u taj zalazak sunca mislim na to kojim li putevima korača, kako reče ovaj dečko, a kad dođe zima uvek se pitam da li mu je hladno. Znam da nije normalno, ali to je jače od mene. I previše je stvari koje me tako podsećaju na njega i uvek su vezane za njega i misao o njemu, na sećanja, uspomene. A o praznicima sam već pisala i ranije. Volela sam ih dok su moja deca bila mala, jer to su zaista bili dani prepuni radosti, ljubavi, sreće. Oni su od rođenja uz nas voleli da se druže s ljudima, da putuju, planinare, stalno se nešto slavilo - nečiji rođendani, slave, nove godine, polazak u vrtić, stiglo letoooo!!!, početak škole, otvaranje sezone kupanja na reci i još trista čuda. Uvek je bilo razloga i bez razloga da se okupimo s prijateljima, a oni su od malena uvek sedeli s nama, pevali, igrali uz muziku i veselili se dok bi mogli da gledaju, a kad bi pali s nogu pravac krevet a mi bi nastavljali. Mom Nemanji je jedne N. godine (tada je bio još u predškolskom uzrastu) bio hit "Bolje biti pijan nego star" od "Plavog orkestra". Te večeri smo nekoliko puta morali da puštamo tu pesmu, a on je pevao i plesao sa sestrom i sa nama. Teško mi je čak i kad dođe vreme naše slave, jer on je obožavao sve u vezi slave. Još kao sasvim mali uvek je učestvovao u svemu, od razmeštanja nameštaja u sobi, postavljanja stolova, pa onda da pomogne u serviranju, to su obožavali uvek jer dok bi sa mnom servirali oni bi od svega uzimali i već se slatko najeli i pre slave, a naročito su voleli da se uvuku u sobu sa sestrama od strica i da tamo kao pakuju kolače za postavljanje a ustvari bi se najeli kao mali prasići i samo bi iz sobe dolazili da kažu "kolači su ti odlični" ili " a šta je ovo". Onda bi on jurišao na vrata kad bi neko pozvonio, jer je on morao da dočeka goste i da se prvi s njima pozdravi, pa posle da poslužuje, sve je voleo. Zato mi je sada teško da slavim slavu, znam da je značenje slave za nas Srbe nešto drugo a ne druženje i krkanje, ali ipak mi je teško da je slavim posle Nemanjine smrti jer uvek vidim njega kako izlazi iz sobe sa kolačima u rukama, ili kako u svečanoj košulji, s leptir mašnom i običnom kuhinjskom krpom prebačenom preko ruke kao kod konobara postavlja jelo na stolu sav srećan, sa onim svojim srećnim osmehom, sav važan. Slava mi je sada nešto što moram da uradim, ne predstavlja mi više ni izbliza ono što je nekad bilo. Uopšte, svi praznici su mi nekako tužni, pogotovo ovi zimski, jer kao što ti kažeš sve se nešto zgusne u ovoj zimi. Sv. Nikola je slava porodice moje mame, naša je Sv. Stefan, 9. januara, a tu su i Božić, N. godina (nekako smo uvek slavili obe, iako se zna kada je nama Nova godina), pa tu ima i slava kod rođaka i prijatelja, a on je još imao kod svojih drugara, pa su tako decembar i januar bili prepuni nekog slavlja. Sada bih samo volela da nestanem negde za N. Godinu, jer kad počne praštanje petardi ili čak ponekad i neki pucanj iz pištolja, muzika po stanovima ne znam šta bih sa sobom. Za ovu još unapred znam da ću biti sama, jer moj muž se preselio kod svoje majke, mora da bude uz nju stalno, kćerka će negde da ode, znači ja ostajem sama i znam kako će mi biti, puno, puno tuge i bola, suza i želje da se jednostavno nestane, da me nema više, da prestane bol... Ali, ne dešava se kako i kad bi mi hteli. Htela sam da postavim neku fotografiju, ali ono što sam ja pokušala da uradim nije uspelo, što znači da ja to ne znam. Kćerka mi nije kući, pa ću pokušati drugi put, kad ona bude tu da mi pomogne. Mislim da svi koji su izgubili nekoga teško podnose zimu upravo zbog mnoštva praznika, previše je raznih povoda za slavlje a nama nije baš do toga. Ko može da se izvuče iz toga dobro je. Ne valja dugo ostajati u ovakvom stanju, ja bar to znam. Puno pozdrava za sve, volela bih da se jave i ostali. Mila
|