Ja stvarno nisam depresivna, to najbolje znaju oni koji me poznaju.Zato i mislim da mi hvali neka daska u glavi, jer najprirodnije bi bilo da ipak jesam zabrinuta ...( verovatno negde i jesam, duboko unutar sebe...)....ali ovo o cemu sam pisala nema veze sa mojom dijagnozom raka...Takva sam bila i pre ovoga sto me snadje. Prosto nikada nisam umela da se nosim sa nekulturnim i drskim ljudima bez empatije.Nisam nikakva tunja, da se ne stekne pogresan utisak.Vrlo dobro znam i ko sam i gde sam, kao i da svi nismo i ne mozemo biti isti.Ali kao sto rekoh , verovatno sam povukla na tatu, koji je sve nepravde podnosio sa blagim osmehom na licu, a samo on zna kako mu je bilo.
Marijice, ovo sto si napisala je identicno onom sto bih ja uradila.....ali tiho u sebi ...sto Josipa Lisac rece u pesmi " al sam samo tako hrabra u mislima"..
Ja mastam o tome da nekom ovako elegatno saopstim sta mislim, okrenem se i odem. MASTAM!! Ali posle nesto mislim, takve ljude ni to ne bi pogodilo, jer oni prosto nemaju savesti , cim uopste mogu tako da se ponasaju .
Interesantno ej takodje to da kod nas od reda ljudi koji su na nekom polozaju , imaju taj trip u glavi da su tu da bi te kinjili - a ne obratno - da su tu zbog tebe. Znaci to je tako od salterske sluzbenice , pa do lekara na Onkologiji. Cast izuzecima.
Nego nebitno. Njoj je najteze ziveti sama sa sobom.Verovatno kod kuce ima nekog impotentnjakovica, pa je nezadovoljna.
Danas je opet divan dan, i ja odoh da se malo izmotavam...Pozzzzz