Svi mi prolazimo kroz slicne stvari... Normalno je kad nesto zaista zelis, i kad ulozis mnogo napora u nesto, a to nesto se ne ostvari da budes razocaran, depresivan, ljut na sebe i sve oko sebe... Samo ne smemo dozvoliti da nas takva osecanja ometu i preokupiraju.
Iznecu vam i ukratko svoju pricu, da ne mislite da pricam uopsteno.
Na ranijim pregledima sve normalno, i to ne na jednom pregledu, mislila sam - lako ce biti... Nije bilo...
Jula prosle godine pokusavamo, do januara 2006. ne desava se nista, ja odlazim na detaljne pretrage, nalaze mi zavaljenu matericu, plus je jos dvoroga ili sa septumom, kazu mi da su cesti spontani u takvim slucajevima... Nisam znala gde sam kad sam izasla iz ordinacije. Upadam u tesku depresiju iz koje me izvlaci MM. Pokusavamo i dalje, ne desava se nista. Vec mi predlazu operaciju materice, ja ocajna. Preplacem svaki prvi i drugi dan menstruacije. Kad udjem na posao, s vrata znaju kad sam dobila... Gubim nadu, a onda prelazim u stadijum ravnodusnosti.
U maju izostaje meca, radim kucni test - dve crte!!!! Trudna sam!!!!!! Presrecni smo, zivot posataje lepsi... Radimo sve testove koje treba, double pokazuje povecan rizik za Down syndrom, verujemo da je greska.
Krvarim u ranoj trudnoci, sve se sredjuje, srecni smo. Verujemo u nasu bebu, da je jaka, da cemo je videti u februaru 2007.
Raste stomacic, nosim letnju trudnicku garderobu, ne hodam nego lebdim od srece... Ogledam se u izlozima grada, vidim svoje nasmeseno lice i trudnicki stomacic - moj!!! Moja beba koja je tu, stvarna, zeljena, voljena... U 17 i po nedelja me beba prvi put zagolicala, tako sam osetila prvi put njene pokrete.
Od tada svakog dana u otprilike isto vreme. Zajedno smo mazili nase dete, MM ga je ljubio kroz stomak. Odlazim na amniocentezu i - SOK!!! Devojcica ima Down sindrom, niko od lekara nije za nastavak trudnoce, nismo ni mi. Jeste da zelimo dete, ali isto tako zelimo normalno, zdravo dete.
Odlazim u Visegradsku na prekid trudnoce u 20-oj nedelji. Najtuzniji dani u mom zivotu. Lezim na stolu i cekam instilaciju, placem, doktorka kaze da treba da budem mirna, da joj ne otezavam!
Ubijamo dete koje sam vec zavolela, koje sam toliko zelela i koje nam nije bilo jednostavno da napravimo, kome je u tom trenutku teze???
Te noci se posle strasnih bolova rodila Jelena, mala, modra, moja i mrtva... Bilo je jasno da je dete sa Down-om, a nije imala ni razvijene prste na rukama (inace, isla sam i na 4D ultra zvuk, koji to nije pokazao). Posteljica nije htela sponatano da izadje, pa sam 10-15 minuta bila pupcanom vrpcom i dalje povezana sa bebom i gledala sam je, i dodirivala sam je. Izgledala je kao da spava... Nisu dozvolili da MM bude sa mnom, iako smo insistirali, znali smo da cu ja to psihicki jako tesko podneti. Ja slikam bebu pre nego sto su je odneli, a mene odvezli na kiretazu.
Iz bolnice sam izasla fizicki ok, ali psihicki... Danima nisam radila nista osim sto sam plakala. Gledam slike naseg deteta - Jelena, zena koje nema... Pokazujem MM kako izgleda kao da spava, on mi kaze da izgleda spokojno, da je u nekom drugom svetu u kom joj je bolje nego sto bi joj u ovom bilo. Ja mu verujem. I kaze mi jos da cemo sigurno napraviti drugo, bolje... I ja opet verujem, ni sama ne znajuci zasto, na osnovu cega, ali ipak verujem...
Proslo je nesto vise od mesec dana od tad. Dobila sam mecu, cekamo jos jednu, pa ponovo na posao
Ja i dalje verujem... Verujem da ce biti sledeci put sve u redu, verujem da cemo kad tad zagrliti nase dete, zivo i zdravo, da cemo ga gledati kako raste i odrasta... Sto je rekao svestenik na nasem vencanju - da vidite sinove sinova vasih... Ja verujem da ce se to ostvariti. Ponekad sam depresivna, ali ne dozvoljavam da me to osecanje obuzme i preuzme mi zivot, jer nije dobro da takva docekam svoju buducu decu..
I dalje smisljam imena i za devojcice i za decake, vratila sam trudnicku odecu koju sam bila pozajmila, ali sam je vec rezervisala za ponovno uzimanje. Verujem da cu ja svakako svoju prvu bebu dobiti 2007., samo sto to nece biti u februaru, nego nesto kasnije.
Ne gubim nadu, kazu da ona umire poslednja... Kad sam bas u bedaku pustam iznova i iznova pesmu 'I will survive'. Ne predajem se.
Izvinjavam se zbog nesto duzeg posta, nadam se da ce vam koristiti... Ne predajemo se, nije li suvise rano da prestanemo da verujemo u svoju decu?