Radovan Ždrale: MIT O TESLI
Svemir kao “Babuške”
Bila je 1917. godina. Evropske zemlje i Ameriku preplavile su izbegličke reke Rusa koji su bežali ispred revolucije. Mnogo tih nevoljnika pojavilo se na ulicama Njujorka. Noćivali su po parkovima, ispod mostova, u starim napuštenim zgradama. Bez sredstava za život, slabo obučeni, ispijenih lica usled neuhranjenosti, mnogi sa sitnom decom oko sebe, izazivali su samilost. I sam sam bio siromah u to vreme. Moji novi izumi nisu nikoga interesovali. Odvojio sam što sam imao i odneo četvoročlanoj porodici koja se smestila u napuštenoj štali gradske tramvajske konjušnice. Bilo je skrovito, imali su na raspolaganju veliki prostor, ali je užasno bazdilo na konjski izmet i mokreću. Jedna mlada žena je prala betonski pod po ceo dan, spirala zidove, držala stalno otvorena široka ulazna vrata kroz koja su ulazile tramvajske zaprege, ništa nije pomagalo. Utroba mi se skvrčila gledajući dvoje dece kako spavaju u uglu na slami i udišu nežnim plućima odvratni vazduh. Devojčica je imala težak bronhitis, krkljala je tako da se to boga čulo. Poneo sam dvesto dolara da im dam za prvu pomoć. Pružio sam ih devojčici. Približila mi se s instinktom ugroženosti kao da je odrasla uz mene. Uze novac i uputi mi bezmeran pogled plave zahvalnosti, što me duboko dirnu. Ocu, mladom cirkuskom artisti, grunuše suze. Nikoga nisam video da tako plače. Ruski. Poplašio sam se da se može razboleti, šti bi im moglo doneti nove nevolje. Mlada žena ga uhvati za ruku i prošapta:”Ljoša”. Ona je znala sve o srcu svoga muža. Okrivih sebe što sam stvar izveo tako nevešto.
Već sam izlazi iz kruga bivše gradske tramvajske štale(konje je pre deset godina zamenio električni pogon na jednosmernu struju, koji je bio nesretno rešen, često je dolazilo do kvarova i zastoja u prevozu Njujorčana); kada me zaustavi Ljošin tronuti glas:”Gaspađin!” – i pruži mi onu čuvenu rusku lutku “babušku” sa kojom je, kako reče, izvodio svoju cirkusku tačku. Tu tačko ovde neće izvoditi, jer je Njujorčani ne razumeju pa mi je poklanja. “Eta zdjelal moj atec”. S tom lutkom, u kojoj je bilo još osam, otac ga je poslao u svet da živi od veštine kojoj ga je naučio. Moje slovenske ruke saviše mu se oko vrata. Rastadosmo se kao dva rastužena derana.
Tek u hotelu zagledah to malo ženskoliko čudo veštine i domišljatosti, šarenu kitnjastu babušku rumenih obraza i širokih kukova u kojoj se nalazilo još osam; do najmanjeg detalja istih, samo je svaka bila manja za debljinu tankog drvenog zida kojim su bile odvojene jedna od druge. Najmanja je bila veličine nokta. Na prvi pogled bio je to smo zanimljiv rekvizit za Ljošinu tačku uz priču “o ženi u devet obličja”. Bio sam zadivljen uverljivošću sa kojom je stvarao iluziju o detetu, pa devojčici, pa devojci, i na kraju, nakon devet metamorfoza koje su proizilazile jedna iz druge, o ženi u zrelim godinama.
Bio je to tek prvi deo duhovitog prikaza. Poenta je bila na kraju drugog dela pričice, koji je počinjao njenom setnom opaskom: “Ovo nije svet koji sam želela”, da bi u sledećem trenutku, s još većom spretnošću i veštinom ruku Ljoša ostvario malo remek – delo opsene: lutka je jednim pogledom osmotrila svet oko sebe, izrekla svoj sud o njemu i – vratila se u detinjstvo.
Dok je izvodio tu briljantnu tačku s filozofskim podtekstom, meni se učini da ta igra: od detinjstva do zrelosti, od maloga do velikoga, od želje do razočarenja, krije drugo značenje koje tvorac zamisli i zvođač verovatno nisu imali na umu a meni se nametnulo. U Ljošinoj igri sa malim i velikim babnuškama videh igru Tvorca Svemira s malim i velikim svetovima, s malim i velikim brojevima, s atomima i galaksijama, s dijalektikom večitih mena uopšte koje se odvijaju upravo onako kako su lutke pokazivale: svetovi, mali, oni u tajnovitim atomskim strukturama, kao i oni veliki koji čine Kosmos, optimalnu formuSvematerija – Sveprostor – svevreme, sadrže istovetnu promenu, s tim što je Ljošina, iz tehničkih razloga, ograničena na devet faza, a kosmičku moramo zamisliti u mnogo više. Dakle, ne postavlja se pitanje da li jesvet velik ili mali, kada je jedno a kada drugo, već u koliko faza je strukturirano ono što je oduvek – Isto, samo ga vidimo u različitim vremenskim periodima.
Svetovi, od najmanjih do najvećih, od bivših do budućih, od onih koji rastu do onih koji atrofiraju, od nade do Razočarenja, ad atoma helijuma do Kosmosa – sve je Jedno, Malo u Velikom, Veliko u Malom, Toplo u Hladnom, i obrnuto, Prostor u Vremenu i obrnuto, energija u materijji i Materija u Energiji, Zavojito u Pravom i obrnuto, četrdeset miliona godina kao jedna i obrnuto, iznutra kao Spolja i obrnuto – babuška u babuški.
Svet trba videti i tumačiti onako kako ga je video Ljošin otac Konstantin. Ako uopšte znamo šta bismo sve uključili u taj pojam – u Konstantinovoj verziji devet faza – njegove promene, kako one u mikro tako i one u makrosmeru, one od Prošlosti do Budućnosti i one od Vasione do Tačke – teku kao nešto što je imanentnoa ne kao lanac uzroka i posledica čije se alke nikada ne sastvaljaju. Ne, to nije prava linija već Četvorodimenzionalna lopta, kod koje je famozna četvrta dimenzija ta introvertna dijalektika van koje ne postoji ništa.
Naše oko, taj čarobni organ svih živih bića, stvara pozorišnu iluziju struktura sveta, malog i velikog, belog i crnog, pravih i krivih linija itd. Da bi se njihovi vlasnici mogli u njemu kretati i orijentisati. Ti signali nemaju nikakve veze sa sušatvenim strukturama. One mogu biti viđene samo onda kada dobijemo oči koje će moći da vide četvrtu dimenziju sveta koja nam je za sada nedostupna, ni vidom, ni razumom, ni drugim čulima. Ja je v i d i m, ali ali u jeziku kojim se ljudi koriste ne postoje rači ni pojmovni sklopovi kojima bih se mogao poslužitiu komunikaciji s njima. U tome im ne mogu pomoći dok ne nađem rešenje da njihove biološke oči zamenim Spoznajnim, kojima će moći tačno da vide svet – što nije tačno raći, već svetovi – i izgledaju, koliko su beskrajno složeni, iznenađujući i lepi, sve jedan u drugome kao Ljošine babuške.
|