Pre nekog vremena naučno je dokazano i priznato da osobe koje boluju od AIDS-a pokazuju izraženo odstupanje od normalnog "sastava aminokiselinskih zaliha" - invnokiselina dostupnih u njihovom tijelu. Njima neprestano I izrazito nedostaju metionin, cistin i cistein – vrlo važne aminokiseline. Oni takođe imaju višestruko povećane nivoe arginina I glutamate.Čini se da ovo stanje drastične neravnoteže aminokiselina traje neko vreme pre nego što pacijent postane teško bolestan. Izgleda da kod klinički očiglednih I prepoznatljivih pacijenata sa AIDS-om prevladava ovaj obrazac sastvaa aminokiselina. Poznato je da se zalihe aminokiselina mogu promeniti I istrošiti ako se neke od njih koriste više od drugih.. U seriji drugih eksperimenata, kada su mediju kulture ćelija koji je sadržavao ćelije koje mogu stvarati virus dodani IL-6 i jedna slična tvar (TNF - faktor tumorne nekroze), izdvojile su se čestice označene kao HIV. Ako se prije dodavanja IL-6 ili TNF-a istom mediju ćelijske kulture doda cistein, čestice HlV-a se ne stvaraju. Dakle, postoji neposredna korelacija između stvaranja HlV-a kod AIDS-a i sadržaja aminokiselina u ćeliji koja stvara virus. Na temelju toga postaje očigledno da su oboljeli od AIDS-a žrtve poremećaja ravnoteže u sastavu aminokiselina u njihovim telima. Kad bi mogli ispraviti metabolizam svojih belančevina, bili bi u stanju preživeti i njihova bi tela mogla pružiti dovoljan otpor za odbranu od akutnih infekcija. Napokon, čak i za proizvodnju antitela za odbranu od bakterija, telu su potrebne sirovine - osnovne aminokiseline u pravom odnosu. Na žalost, mi gledamo samo virus, a ne primećujemo fiziološku neravnotežu kod obolelih od AIDS-a. Takođe je nesreća što ne razumemo metaboličku ulogu IL-6 koji je podređen mehanizmima otpuštanja kortizona i stvaranja IL-1. Te supstance, i druge slične njima, stvaraju se da bi mobilizovale sirovine iz telesnih rezervi za borbu protiv stresa i otklonile moguća oštećenja koja bi mogla nastati iz suočavanja s nekim uzročnikom stresa. Njihova uloga je povezana s mehanizmom razgradnje belančevina iz mišića i njihovim pretvaranjem u osnovne aminokiseline koje se koriste u jetri. Tako je opšti pravac kod ozbiljnih oštećenja nastalih zbog stresa mobilizacija esencijalnih sastojaka za njihovu hitnu ponovnu upotrebu - proces u kojem telo jede samo sebe. Bokser s modricama, ili osoba koja je doživela nesreću ili višestruku operaciju, zavisiće o ovim procesima koji razgrađuju tkiva koja su nedelotvorna i nesposobna za život, te popravljaju i preoblikuju mesto oštećenja. Ako je rekonstrukcija velikih razmera i u nju su uključeni IL-6 i njegov pratilac TNF, raspad DNA i RNA oštećenih i umirućih ćelija će proizvesti fragmente koji će raščistiti krhotine, otprilike kao kad je potrebno razmontirati železnu konstrukciju velike građevine koja se ne može odvući buldožerom, nego ju je neophodno rastaviti I odneti deo po deo.
U istraživanju hirurških rana ovo je dobro poznat proces. Krajnje je nesretna okolnost što virolozi tu "akciju raščišćavanja prostora" koju u telu sprovode ove dvije supstance predstavljaju kao korake u stvaranju HlV-a u kulturi ćelija. Na ovom delu nepovezanih informacija temelji se cela tvrdnja da je AIDS bolest uzrokovana virusom. Zašto? Zato što je napravljen test koji meri i prikazuje određene fragmente koje stvaraju IL-6 i TNF. Izgleda da se neke od tih DNA ili RNA čestica označavaju kao HIV - i zato ih ima nekoliko vrsta. Još gore je što aminokiselinski sastav samog HIV-a podseća na sastav vazopresina. Vakcina koja bi zaustavila HIV najverojatnije bi zaustavila i aktivnost vazopresina. Čini se da je to razlog zašto još nije proizvedena delotvorna vakcina protiv AIDS-a. Krajnja je nesreća "komercijalizacija ideje" da će sve HIV- -pozitivne osobe uskoro umrijeti od AIDS-a jer stres od saznanja da se boluje od neizlječive bolesti i sam može biti ubica. Ne ulazeći u emocionalnu stranu ovog problema i strogo se dr- žeći naučnog razumijevanja ljudskog tela, moramo postati svesni još jedne jednostavne činjenice. Tkiva vagine te anusa i rektuma stvorena su za različite ciljeve. Istina je da i jedno i drugo imaju slične sisteme senzora povezane s jedinstvenim centralnim mehanizmom za beleženje boli i zadovoljstva, ali strukturno oni nisu isti. Vagina ima debelu, višeslojnu ćelijsku postavu koja je stvorena za podnošenje trenja i naprezanja, i ne apsorbuje lako seme. Ima čak i mehanizam za lučenje podmazujuće tečnosti kako bi se ova naprezanja lakše podnela. Dalje, sperma ima hemijske osobine koje povećavaju debljinu i otpornost ćelijskih membrana
vagine i penisa koje se njom prekriju. Semena tečnost koja se izlučuje sa spermom ima vrlo složen sastav. Ona sadrži hemijsku supstancu zvanu transglutaminaza (TGE). Pod određenim okolnostima, TGE povezuje neke bjelančevine s drugim belančevinama. Ona takođe dovodi do toga da neke ćelije umiru na poseban način - da se smežuraju, a ne razgrade, i odatle njena sposobnost da dovede do zadebljanja unutrašnjosti vagine kako bi ona mogla podneti normalne muško-ženske spolne odnose. Ova osobina semena, kad ono dospe u creva, izmeniće sposobnost upijanja vode koju ima njihova sluzokoža i to je uzrok dijareje povezane s AIDS-om. Seme sadrži i bjelančevine koje vrlo snažno suzbijaju imunitet. Osobina semena da suzbija imunitet olakšaće prolaz spermi celim putem do materice i jajovoda da bi došlo do oplodnje jajne ćelije. Za telo su milioni spermatozoida koji ulaze u matericu nadiruća "strana tela", i izazvali bi jaku reakciju materice i jajovoda kada ne bi bili zaštićeni imunosupresivnim svojstvima belančevina semena u kojem se kupaju spermatozoidi. Kako bi sperma, a kasnije i plod (čija se antigena svojstva razlikuju od majčinog tkiva) mogli preživeti devet meseci trudnoće, majčin imuni sistem za to vreme mora biti potisnut. Izgleda da neki sastojak sperme (možda belančevina nalik na uteroglobin koja se zove SV-IV) kodira potiskivanje imuniteta majke. To svojstvo sperme da potiskuje imunitet omogućava preživljavanje sperme, a kasnije i zametka, za vreme čitave trudnoće, sve do rođenja živog potomka. Zanimljivo je znati da tokom trećeg tromesečja često dolazi do inverzije odnosa T4:T8.
Seme se u vagini ne apsorbuje. Zbog anatomske građe i položaja vagine, seme se ocijedi. S druge strane, rektum je podstavljen vrlo tankim i osetljivim ćelijama. U rektumu se seme zadržava, što omogućava delovanje njegovim izuzetno snažnim fiziološkim svojstvima. U sastavu semena postoje supstance koje služe preuzimanju imunološkog sistema domaćina i njegovom suzbijanju, na isti način na koji vojni avioni koriste uređaj za blokiranje radara kako bi ušli u neprijateljski vazdušni prostor i izbacili bombe. Tako seme ima nezavisno svojstvo isključivanja imunološkog sistema tkiva domaćina, ako mu se dopusti ulaz u sistem primaoca. Zbog ove osobine, može se primijetiti obrtanje odnosa markera T4:T8 kod homoseksualaca koji boluju od AIDS-a. Kod ponavljanog izlučivanja semena u muški ili ženski rektum neizbežno je potiskivanje imunološkog sistema - ne zbog "virusa", nego zbog hemijskih osobina samog semena. Pored svega navedenog, zidovi creva nisu u stanju podneti sile koje se javljaju pri manipulaciji rektumom u seksualne svrhe.
Razlog da su takve seksualne manipulacije moguće leži samo u jednoj činjenici: crevni trakt nema senzorni sistem koji bi beležio njegova unutrašnja oštećenja, osim ako oštećenje ne zahvati i potrbušnicu, koja je tanki spoljni pokrivač crevnog trakta. Ona je obilno prožeta živcima koji će registrirovati bol. Ona predstavlja neku vrstu "neljepljivog omotača" koji omogućava raznim delovima crevnog trakta da klize jedni preko drugih u svojim pokretima i tokom prilagođavanja prolazu hrane. Rektum nije potpuno prekriven potrbušnicom na isti način kao ostatak crevnog trakta. Zato se unutrašnja postava rektuma može oštetiti prilikom pumpanja ili drugačijeg nasilnog širenja i manipulacije šakom i podlakticom, a da se šteta ne registruje pokretanjem alarma kao što bi se dogodilo u slučaju kože, kada se njen otpor slomi. Rektum je završetak jedne anatomske strukture čija se aktivnost treba odvijati mirno. Međutim, to ne znači da se šteta fiziološki ne prepoznaje ili da će fiziološki ne prepoznaje ili da će fiziološke mere za popravku ovog oštećenja biti manje snažne.
Kao nerazdvojni deo mehanizama za popravku, hemijske supstance TNF, IL-1, IL-6 i druge iz njihove grupe će se izlučiti kako bi započele proces rešavanja kriznog stanja. Ako je oštećenje toliko veliko da bi crevne bakterije takođe mogle probiti barijeru i započeti s povećanom lokalnom aktivnošću, stvaranje ovih sredstava za rešavanje krize će se pojačati. (Eksperimentalno je dokazano da oboleli od AIDS-a imaju izrazito povišene koncentracije IL-6 i TNF-a u krvi.) Povišena koncentracija IL-6 takođe će uništiti ćelije gušterače koje stvaraju inzulin. Eto jednostavnog objašnjenja dijabetesa koji se javlja u uznapredovalim stadijima AIDS-a. Ove supstance djeluju na način sličan ekipi specijalno obučenih spasilaca koji odlaze na mesta pogođena zemljotresom. Jedna grupa će raščišćavati ruševine; druga će dopremati zalihe potrebne za preživljavanje onih koji su ostali zarobljeni i ne mogu se evakuisati; treća će početi popravljati električnu mrežu, vodovod, telefonske kablove itd. Svi ti procesi se svakodnevno odvijaju u životu jednog velegrada, a obavljaju ih ljudi i mašine. U ljudskom tijelu odvijaju se isti procesi. Sredstva za obavljanje ovih neophodnih funkcija su hormoni i njima podređeni enzimski sistemi. Princip je isti. Svaka ćelija ima osobnost i mora preživeti na svom mjestu ako postoji mogućnost popravka. Samo mrtve ili nepopravljivo oštećene ćelije moraju biti razgrađene i odnete. Kod manipulacija rektumom, ako dođe do trenja i habanja većeg od uobičajenog, ove iste supstance započinju operaciju popravki. Biće potrebno neko vreme da se izvrši obnova prema izvornom "nacrtu" i da se u potpunosti oporave lokalna tkiva. Ukoliko se ozleda ponovi na tkivu koje je već oslabljeno, doći će do još masovnije prisutnosti ovih sredstava za lokalne popravke. Možda će doći i do toga da će te supstance i njima podređeni operateri biti trajno aktivirani, i njihova prisutnost u krvi postaće merljiva. Budući da se ne priznaje odnos i značaj njihove povećane prisutnosti za popravke "nezabeleženog" lokalnog oštećenja u rektumu - štaviše, razlog njihove aktivnosti nije prepoznat - deo tog mehanizma je istaknut i označen kao uzrok fiziološkog poremećaja koji se konvencionalno, za javnu upotrebu, naziva "AIDS". U laboratorijskim istraživanjima dokazano je da cistein sprečava proizvodnju HlV-a u ćelijama kulture. U drugim je laboratorijskim istraživanjima dokazano da oboljeli od AIDS-a imaju nedostatak cisteina i njegovog preteče cistina. U dva lako razumljiva eksperimenta, jasno je prikazana metabolička osnova razvoja ove bolesti. Ako se ćelijama koje su dovoljno nenormalne da stvaraju HIV da cistein, njihova nenormalnost se ispravlja i one više ne stvaraju HIV. Sve što sad moramo utvrditi je na koji način kod ovih bolesnika dolazi do nedostatka cisteina. Trebalo bi istraživati ovu pojavu, a ne odvesti istraživanje AIDS-a u slepu ulicu tako što ćemo verovati nekim autoritetima i pretpostaviti da je uzrokovan virusom. Po mom mišljenju, čini se da "HIV test" beleži prisutnost fragmenta DNA ili RNA oštećene ćelije - to ukazuje na proces raspada stanične jezgre. Do toga može doći zbog mnogih drugih uzroka, među njima je i nedostatak cisteina ili cinka, naročito kod ljudi iz nerazvijenih i siromašnijih zemalja. Također je moguće da do toga dođe zbog upornog i sve težeg lokalnog oštećivanja rektuma, što dugoročno može iscrpiti telesne zalihe belančevina. Taj test sam po sebi nije tačan indikator prisutnosti uzročnika bolesti. Sam HIV nastaje zbog ozbiljne neravnoteže u sastavu telesnih zaliha aminokiselina. Ta razorna neravnoteža u zalihama aminokiselina je ono što ubija bolesnike, a ne čestice HIV-a. Čim se izgovori ovo tvrđenje, u umovima ljudi čiju su pažnju mediji usmjerili na širenje HlV-a krvlju javiće se mnoga pitanja. Istina je da se u krvi mogu nalaziti oslobođene čestice HlV-a; ali ta krv sadrži i mnoge druge hormone i transmitere - od kojih neki još nisu ni poznati. Ne može se pretpostaviti da je HIV uzročnik AIDS-a ukoliko fiziološki učinci raznih drugih supstance u serumu ili krvi nisu poznati. Navešću primjer hipoteze Sira Petera Medawara, dobitnika Nobelove nagrade i predsjednika Kraljevskog društva u Engleskoj koji je izrazio mišljenje da u tijelu postoje određeni geni koji, jed- nom potaknuti na djelovanje, programiraju smrt pojedinca. Drugim riječima, čak je i smrt redovna i kontrolisana pojava. Postavlja se pitanje: Jesu li ljudi koji gube zdrav stav o polovima i postaju nezainteresovani za prirodni program razmnožavanja osjetljiviji na aktivaciju gena koji uzrokuju njihovu ranu smrt? U nizu eksperimenata, naučnici Brodish i Lymangrove pokazali su da "creva izložena stresu" stvaraju lokalni hormon koji ima vrlo snažno i dugotrajno delovanje. On deluje kao vrlo jak aktivator oslobađanja kortizona. Taj hormon se može prenijeti transfuzijom krvnog seruma s jedne životinje u drugu. U novoj životinji ostaje neko vreme i ima potpuno jednako djelovanje na oslobađanje kortizona. Mehanizmi za oslobađanje kortizona u određenim koncentracijama dovešće do razgradnje nekih jezgara i stvaranja fragmenata DNA sličnih česticama HlV-a. Ovde se opet radi o metabolič- kom poremećaju, iako se smatra da testovi dokazuju stvaranje čestica HlV-a. Trebali bismo razumeti da se svi procesi izgradnje u ćeliji odvijaju u tekućoj sredini; delovi mogu otplutati ako ne postoji mehanizam za usidrenje. Vrlo važno pitanje koje treba razjasniti je činjenica da su mnoge jedinice cisteina uključene u stvaranje jedne vrste "užeta" za usidrenje. Ovo "uže" na određenim tačkama ima kuke za cink pričvršćene za određeni broj cisteina, koje drže liniju za sastavljanje DNA na mjestu i sprečavaju razilaženje njenih delova, nešto slično konopcima za sušenje veša štipaljkama. Struktura, nastanak i funkcija receptora polnih hormona kod muškaraca i žena u velikoj meri zavisi o prisutnosti ovog cinka i cisteinskih "prstiju". Zato bi nedostatak cisteina u telu obolelih od AIDS-a mogao imati daleko veći značaj nego što to može izgledati na prvi pogled. Da li bi gubitak dominacije pola i kod muškaraca i kod žena mogao izvorno biti izazvan promjenama u sastavu aminokiselinskih zaliha tela, posebno "relativnim" nedostatkom cisteina, a možda i cinka? Lično smatram da je to vrlo lako moguće.
Kada "mislite" svojom glavom a ne srcem, trebali biste se zapitati: Ako je glavni i početni problem kod AIDS-a pogrešan sastav smješe aminokiselina u telu, do te mere da utiče na prirodne osobine dominacije pola, da li je onda AIDS moguće spriječiti? Logičan prvi korak je pažljivo ispravljanje fiziološke neravnoteže, povezano s nužnom edukacijom o razornim posljedicama prepuštanja homoseksualnim eksperimentima. Trebali bismo shvatiti da ako u telu nije dostupna točna mješavina aminokiselina za stvaranje normalnog potomka, to ima direktan uticaj na polne hormone i njihove receptore. Možemo pretpostaviti da se oni "isključuju iz sistema", kako se prirodni uzorak vrste (čoveka) ne bi drastično promijenio. Trebalo bi imati na umu da je polnost prirodno namenjena razmnožavanju i stvaranju potomstva. Snjom povezana adiktivno uživanje je pokretačka je sila ovog mehanizma. Sada dolazimo do socijalne dileme! Ako današnja popustljivost prema homoseksualnom zadovoljavanju postane opšteprihvaćena norma u društvu i od strane roditelja, to će osuditi osobe koje su u pitanju na puno brže brisanje iz inventara tvorevina prirode.
Plan razvoja prirodne organizacije ljudskog tela ima određene "slepe ulice"; često udovoljavanje neprirodnim rektalnim seksualnim potrebama - jedna je od njih. Ujedinjujući tolike bolesti pod zajedničkim akronimom AIDS i navodeći javnost na mišljenje da je AIDS jedna bolest koju izaziva spori virus, moje kolege u ovoj grani istraživanja čovječanstvu čine medveđu uslugu. Oni se drastično udaljavaju od istine; i u tom procesu osiguravaju sve više sredstava za istraživanja, prodaju sve više kompleta za testiranje i podstiču prodaju otrovnih hemikalija koje ubrzavaju propadanje zdravlja onih koji se njima tretiraju. Još jedno pitanje koje bi se moglo postaviti tiče se odnosa intravenozne upotrebe morfija i heroina s nastankom AIDS-a. Odgovor bi se možda mogao pronaći u hemijskom djelovanju tih supstanci na telesnu fiziologiju. Supstance slične morfijumu objavljuju svoju prisutnost kroz nervni sistem, koji odašilje poruke putem serotonina koji deluje kao prenosilac nervnih nadražaja. Nervni sistem i supstance slične morfijumu u stanju su izmeniti metaboličku strukturu tela. Endorfini, prirodni morfijumi tela, ne samo da potiskuju osećaj bola i izazivaju euforiju, oni takođe menjaju koncentraciju osećaja gladi. Ljudi koji uzimaju morfijum i heroin gube apetit i izgledaju neishranjeno. Oni izgladnjuju sopstveno telo. Nadalje, ljudi koji redovno uzimaju drogu pod velikim su stresom, bilo zbog početnog razloga koji ih je naveo na uzimanje droge, ili zbog poteškoća oko nabavljanja svakodnevne doze. U svakom slučaju, dolazi do nastanka stresa i zbog promijenjenog metabolizma neće biti moguće u dovoljnoj mjeri zadovoljiti telesne potrebe. Kad se koristi morfij ili heroin, osećaji gladi i žeđi takođe su potisnuti, i telo počinje jesti samo sebe. U zemljama u kojima su ljudi običavali pušiti opijum, velik broj tih ljudi na kraju je umirao od upale pluća – upravo od onog za što se danas okrivljuju virus i zaražene igle. Također je važno znati da postoji vremenski jaz od niza godina između otkrivanja "HlV-a" u tijelu i nastanka kliničkih simptoma gubitka imuniteta. Mogu vam garantovati da neravnoteža aminokiselina za vreme ovog razdoblja postaje puno snažniji ubica od "virusa koji uzrokuje AIDS". Na početku, telo počinje stvarati antitijela za borbu protiv virusa. Tek nakon nekog vremena proizvodnja svih antitijela postaje nedovoljna i nedelotvorna. Moramo zapamtiti da je uravnotežen sastav zaliha aminokiselina u telu apsolutno neophodan za stvaranje antitela od strane belih krvnih zrnaca i ćelija jetre. Jedan užasan aspekt AIDS-a je okrutnost s kojom on pogađa djecu koju rađaju HlV-pozitivne majke. Mora biti jasno da ako majci nedostaju određene aminokiseline u telu, ona neće biti u stanju da osigura pun raspon aminokiselina za normalan razvoj bebe. Ako majka ima čak i minimalni nedostatak metionina, cistina, cisteina, triptofana i drugih aminokiselina, bebi će neizbežno nedostajati isti ti elementi, što će možda stvoriti predispoziciju za fragmentaciju DNA u procesu razvoja ćelija, posebno u fazi dojenja.
Djeca u Rumuniji koja su bila tema mnogih TV emisija verojatno nisu dobila AIDS putem krvi; verovatnije je da se kod njih AIDS razvio kao posledica loše ishrane. Još jedna stvar o kojoj treba raspraviti je vrednost testa na AIDS kao indikatora bolesti u procesu razvoja. Iako su svi navedeni da u to veruju, po mom mišljenju to je pogrešno predstavljanje jedne drugačije istine. Svi ti testovi pokazuju da je telo naišlo na tu antigensku česticu i registriralo njenu strukturu. To ujedno znači da je telo zadržalo postojanje te čestice/virusa u svojoj memoriji da bi izgradilo mehanizam obrane protiv te "strane čestice", što ne znači nužno da je ona došla spolja, već se možda radi o čestici koju samo tijelo ne bi trebalo stvarati - neka vrsta nadzora kvalitete rada "linije za sastavljanje DNA". Ovaj test je zapravo indikator poremećaja ravnoteže metabolizma telesnih belančevina, a ne indikator prisutnosti razularenog virusa ubojice u tijelu. Broj slučajeva osoba koje su imale pozitivne rezultate testa I kasnije postale HIV negativne prevelik je da bi se mogao zanemariti. Laboratorijskim eksperimentima je dokazano da ako se cistein doda mediju kulture ćelija koje se uzgajaju radi dobivanja virusa, te ćelije neće stvoriti "virus". U sredini s dovoljno cisteina, neće biti moguće osstvariti "žetvu" virusa. Ovaj test upućuje na krajnje jasan zaključak da je test na AIDS samo indikator trenutne neravnoteže sastava aminokiselina u tijelu. Važno je zapamtiti da ako koncentracija jedne aminokiseline u tijelu nije dovoljno visoka, doći će do drastične neravnoteže u postocima drugih aminokiselina. Promišljena korekcija početne metaboličke ravnoteže mogla bi potaknuti izražavanje normalne polne definisanosti i smanjiti homoseksualne sklonosti, da i ne spominjemo prevenciju AIDS-a, posebno kod osoba koje počinju razvijati homoseksualne sklonosti u kasnijim godinama života, kao što su očevi ili majke koji već imaju djecu, a počinju osećati homoseksualni poriv. Kod žena kojima slabi libido i kosa ispada po "muškom obrascu", navedene mjere opreza mogle bi zaustaviti takvo propadanje u početnim fazama.
Jednostavan način da se zaustavi razgradnja mišića je inteligentno prilagođenje dnevnog unosa vode i uravnotežena ishrana s visokim udelom belančevina. Istovremena pojačana svakodnevna telesna aktivnost podstak- nuće tijelo na pokretanje fiziološkog programa izgradnje svojih mišića, umesto njihove razgradnje na aminokiseline radi hranjenja ostatka tijela. Morate shvatiti da je ljudsko tijelo prilagođeno za obranu od svih vrsta infekcija. Tokom svog razvoja preživelo je viruse brzog djelovanja kao što su ospice, rubeola, dječja paraliza i druge. Uopšteno, telu treba oko devet dana da izgradi djelotvornu obranu, čak i protiv brzih virusa. Ako je tijelo u stanju preživeti napad brzih virusa, sigurno je više nego sposobno za obranu od virusa koji se sporo razvijaju. Sve što moramo znati je kako možemo ojačati telo i koje postupke koji ga čine ranjivim moramo prekinuti.
_________________ “Čvrsto sam uveren da kad bi ukupno medicinsko znanje koje se danas primenjuje mogli baciti na dno mora, to bi bilo u korist čovečanstva i na štetu riba.“ - Oliver Wendell Holmes "Virusi ne postoje" - kojekude
|