Venera, puno ti hvala na podršci i ovim rečima, a koje imaju naročitu težinu s obzirom da si i sama prošla sličnu priču
Ako ne pitam previše, koliko je vremena prošlo od kada je tvom ocu ustanovljena dijagnoza pa do sudnjeg časa?
Priča o petroleju mu je poznata od ranije, jer ga je mama uzimala kada se lečila od raka materice. On se tome veoma protivio i inače je po prirodi jedan veoma skeptičan čovek. Tako da, pomen petroleja bi mu odmah stavio do znanja u čemu je zapravo problem. Nezadovoljan je metodama zvanične medicine, ali i pored toga odbija bilo šta što ima veze sa alternativnom medicinom. Imao sam problema da ga nagovorim da gricka najobičnije koštice kajsije, a o nekim drugim stvarima nema ni pomena :/
Mama nije imala nikakvih problema sa petrolejom, pila ga je nekoliko dana, uzimajući svakog dana po jednu supenu kašiku. No, negde u isto vreme je krenula i na zračenje, pa je prestala sa uzimanjem petroleja. Kancer je na posletku navodno bio očišćen, ali su se javile druge komplikacije - nedugo po završenoj terapiji zračenja, puklo joj je tanko crevo, pa je usledila operacija, stavljanje kolostome, pa nakon nekoliko meseci nova operacija i vraćanje creva itd itd itd. Na moje pitanje zbog čega je puklo crevo, lekari su rekli da je to
vrlo česta pojava kod žena koje su se podvrgle zračenju
U svakom slučaju, nikada se nakon toga nije oporavila i jedna komplikacija je stizala drugu sve do smrti.
Danas sam baš jurcao po klinikama ne bi li uspeo da zakažem skener koji bi trebalo da se obavi za 14 dana, ali naravno, sve je popunjeno mesecima unapred, pa ćemo skener morati da uradimo privatno. Onda sam sam sa sobom opleo po zdravstvenom sistemu i politici, o tome kako se izdvaja novac za raznorazne gluposti i nebuloze, a za lečenje evidentno veoma bolesne nacije se nema sredstava, nego moraju ljudi bukvalno da obijaju pragove i prose iako su decenijama izdvajali novac da mogu normalno da se leče
itd...milion tema se pokrene, gde sem kidanja sopstvenih nerava malo šta može da se uradi
Najviše me razdire ta neizvesnost. Negde u najudaljenijem ćošku malog mozga tinja nada o nekakvom Božijem čudu, o nekom spontanom izlečenju, no ipak, moja vera nije ni približno toliko jaka da bih mogao u tako nešto da verujem. Svako jutro kad ustanem, prvo se zapitam da li je danas "onaj" dan? Iako sam isprva bio sebičan želeći da otac što duže živi bez obzira na sve okolnosti, sada kada ga vidim da po čitav dan leži, da jedva ima snage da ode do toaleta i da mu se stanje iz dana u dan lagano pogoršava, voleo bih, najiskrenije, da ode što pre, samo da se ne muči i da se ne pati, da ne trpi nikakve bolove. Takav život niko ne zaslužuje :/
Venera, hvala ti još jednom puno, puno, što si imala strpljenja da pročitaš moj post i da na njega odgovoriš.
Svako te dobro pratilo!