SALMONELA
Salmonella je bakterija koja može izazvati gastrointesitinalnu infekciju poznatu pod imenom salmoneloza (salmonellosis). Obicno se pod salmonelozom podrazumeva salmonela. Ova infekcija se može pojaviti kod ljuidi i životinja.
Vecina ljudi inficiranih salmonelom, boluje 4 do 6 dana. Ponekad osoba može biti toliko bolesna da joj je potrebna hospitalizacija. Ozbiljne komplikacije i smrt su retke i mogu se dogoditi samo kod vrlo mladih osoba, starijih i onih koji vec imaju druge zdravstvene probleme.
Koji su simptomi infekcije salmonelom?
Simptomi se obicno pojavljuju od 12 do 72 sata posle unošenja bakterije u organizam. Simptomi su sledeci: grcevi u stomaku, glavobolja, temperatura i vodena dijareja. Može se pojaviti mucnina i povracanje. Inficirane osobe ponekad mogu imati blage ili nikakve simptome.
Kako ljudi mogu dobiti salmonelu?
Ljudi se inficiraju salmonelom kada progutaju bakteriju. To se može dogoditi kada se jede kontaminirana hrana koja nije potpuno skuvana ili koja se zagadila posle spremanja. Salmonela se može preneti s osobe na osobu i kada inficirana osoba ne opere dobro ruke posle upotrebe toaleta. Oni koji rade sa hranom ili zdravstveni radnici koji imaju infekciju, mogu inficirati hranu za vreme pripreme, ili dok hrane pacijenta, ukoliko nisu prethodno dobro oprali ruke.
Koja hrana se najcešce dovodi u vezu sa salmonelom?
Salmonela se obicno može naci u prehrambenim proizvodima životinjskog porekla, kao što su jaja, proizvodi od jaja, meso, proizvodi od mesa, nepasterizovano mleko i drugi nepasterizovani mlecni proizvodi. Kuvanjem i obradom hrane, bakterija salmonele se može efikasno uništititi.
Da li se salmonela nalazi i u neprehrambenim proizvodima?
Celije salmonele su pronadjene i u stolici bolesne, ili prividno zdrave osobe ili životinje. Otkriveno je da vecina domacih životinja, ukljucujuci stoku, patke, svinje, pse, macke, kornjace i pilice, nosi ili prenosi salmonelu. Bakterija je takodje pronadjena kod raznih vrsta divljih životinja. Preporucuje se dobro pranje ruku
posle kontakta sa životinjama, kako bi se sprecilo širenje salmonele. Zagadjena voda je takodje moguci izvor salmonela infekcije.
Kako se infekcija salmonelom dijagnozira?
Salmonela se obicno dijagnozira laboratorijskim testom uzorka iz stolice (kopro kultura). Vaš doktor ce vam obezbediti posudu za uzimanje uzorka iz stolice. Obicno je potrebno nekoliko dana da rezultati budu gotovi.
Kako se leci infekcija salmonelom?
Ljudi koji su inace zdravi, obicno se oporavljaju bez ikakvog lecenja. Mala deca, starije osobe i i oni koji imaju zdravstvene probleme, ponekad treba da uzimaju antibiotike, jer njihov organizam nije u stanju da se sam bori protiv infekcije. U slucaju dehidracije, izgubljenatecnost se nadoknadjuje oralno ili intravenozno. Konsultujte se sa svojim lekarom ako imate dijareju. Upotreba antibiotika može da produži vreme koje je organizmu potrebno da se procisti od bakterije salmonele. Cak i
kad simptomi nestanu, potrebno je nekoliko nedelja da se bakterija potpuno ocisti iz creva.
Da li se salmonela može spreciti?
Ovo su neka osnovna uputstva u prevenciji infekcije salmonelom:
• Uvak dobro perite ruke sapunom i vodom pre jela, pripremanja hrane, posle upotrebe toaleta, menjanja pelena ili igranja sa kucnim ljubimcima.
• Postarajte se da svi proizvodi životinjskog porekla budu dobro skuvani (peceni), posebno živina i proizvodi od jaja. Sveže žumanca bi trebalo da budu cela kada se jaje razbije. Proizvodi od mesa i živine ne bi trebalo da imaju roze boju.
• Nemojte jesti sirova ili slomljena jaja, nepasterizovano mleko, sir od nepasterizovanog mleka, ili bilo koji drugi nepasterizovani mlecni proizvod. Ostaci hrane bi trebalo da budu ispravno odloženi u frižider i dobro podgrejani pre ponovne upotrebe.
• Pazite da ne zagadite hranu koju ne kuvate, sa drugom hranom životinjskog porekla. Perite ruke i posudje koje je upotrebljivano u pripremi sirove živine, pre nego što, na primer, spremate salatu. Nadev nikada ne treba da stoji u živini.
• Kada se brinete o osobi koja ima salmonelu, odmah, ispravno odložite otpatke, veš ili bilo koji drugi materijal koji može biti inficiran izmetom. Dobro operite ruke posle takvog kontakta.
• Maloj deci i drugim osobama kojima je potrebna posebna nega, mogže biti potrebna pomoc u pranju ruku, posle korišcenja toaleta.
Da li postoje posebne preporuke za zaposlene koji su izloženi visokom riziku izlaganja infekciji?
Da bi zaštitili diru populaciju, svako ko je inficiran salmonelom, a radi na radnom mestu visokog rizika (obrada hrane, briga o pacijentima, proizvodnja mlecnih proizvoda, decje ustanoveu kojima se sprema hrana za decu, ili se samo hrane deca ) ne bi trebalo da odlaze na posao sve dok postoji rizik da mogu inficirati druge ljude. Konsultujte se sa Insitutom za zdravlje na telefon (1-800-640-
4374).
COPY/PASTE SVAŠTARA
Moderatori: mr ph. Silvio, moderato, admin, vlada99
-
Dj.Olivera
- Stalni član
- Postovi: 2917
- Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
-
sludjena mama
- Stalni član
- Postovi: 1893
- Pridružio se: Čet Avg 28, 2008 10:24 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
SCINTIGRAFIJA
Scintigrafija je dijagnostička metoda koja se koristi u nuklearnoj medicini za snimanje raspodele radiofarmaka u telu.
Način snimanja
Radiofarmaci su preparati koji sadrže jedinjenja ili biološke elemente obeležene radionuklidima (atomi hemijskog elementa sa nestabilnoim jezgrima koji emituju višak energije iz jezgra). Ispitaniku se daje radiofarmak, obično venskim putem pa se nakon nekog vremena, koliko je potrebno za raspodelu markera po telu, vrši snimanje. Snimanje se obavlja posebnim uređajem koji prati prostornu i vremensku raspodelu radiofarmaka u telu i na taj način se dobija slika određenog organa ili organskog sistema gde se radiofarmak nakupio.a
Osnovni uređaj za izvođenje scintigrafije je gama kamera. Prema tehnici snimanja razlikuju se statička i dinamska scintigrafija.
Statička scintigrafija se izvodi primenom radiofarmaka koje se vezuju u ispitivanom organu. Snimanje se vrši posle određenog vremena od aplikacije, potrebnog za akumulaciju radiofarmaka u ispitivanom organu. Planarna tehnika daje dvodimenzionalnu prikaz distribucije radiofarmaka u celom organu, pa se snimanje vrši u većem broju projekcija (položaja). Tomografskom tehnikom se prevazilazi problem superponiranja i omogućava jasna vizuelizacija promena na scintigramima preseka organa, napravljenim na nivou lezije.
Dinamska scintigrafija se izvodi u jednoj projekciji, gama kamerom, povezanom sa digitalnim računarom. Snimanje počinje istovremeno sa intravenskom aplikacijom radiofarmaka i izvodi se u toku vremenskog perioda koji odgovara ispitivanom fiziološkom procesu. Celokupni period snimanja deli se na vremenske intervale i za svaki interval se dobija po jedan scintigram.
Scintigram
Scintigrafski snimak se naziva scintigram. Scintigram je dvodimenzionalni prikaz raspodele radiofarmaka u određenom delu tela. Snimanje se može obavljati i u tankim slojevima (tomografija) čijom se rekonstrukcijom pomoću računara može dobiti trodimenzionalni prikaz. Raspodela radioaktivnog elementa u telu prikazuje izgled i funkciju ispitivanog organa.
Zaštita
Zbog mogućeg štetnog dejstva, unošenje radionukleida u organizam opravdano je samo kada radionuklidne metode daju kvalitetnije rezultate od drugih metoda. Pri tome treba voditi račuina o polu, starosti i fiziološkom stanju organizma. Posebna opreznost je potrebna za decu i trudnice i u njih radionuklidne metode imaju samo specifične indikacije.
Posle donošenja odluke o primeni radionuklidnih metoda obraća se velika pažnja na izbor radiofarmaka. Prednost imaju čisti gama emiteri, sa selektivnom distribucijom u organizmu i kratkim fizičkim vremenom poluraspada ili brzim izlučivanjem iz organizma. Oni se unose u organizam u najmanjoj aktivnosti koja može da obezbedi željene dijagnostičke informacije. Posle aplikacije radionuklida bolesnici se posebno evidentiraju u medicinskoj dokumentaciji, sa označavanjem vrste radionukida i njegove aktivnosti.
Primena
* Kardiovaskularni sistem:
o perfuziona scintigrafija miokarda (bolest koronarnih arterija, hipertrofija zida, dilatacija šupljine komore),
o scintigrafija infarkta miokarda.
* Respiratorni sistem:
o perfuziona scintigrafija pluća,
o ventilaciona scintigrafija pluća (plućna embolija, opstruktivne bolesti pluća, karcinom bronha, sarkoidoza)
* Endokrini sistem:
o scintigrafija štitaste žlezde (određivanje funkcijskog statusa nodusa, diferencijalna dijagnoza cervikalnih i medijastinumskih masa, metastaze karcinoma štitaste žlezde, rezidualno tkivo posle tireoidektomije),
o scintigrafija kore nadbubrežnih žlezda (adenom, karcinom),
o scintigrafija srži nadbubrežnih žlezda (feohromocitom, metastaze),
o scintigrafija paratireoidnih žlezda (adenom, diferencijalna dijagnoza cervikalnih tumora).
* Urogenitalni sistem:
o dinamska scintigrafija bubrega (ispitivanje vaskularizacije, procena parenhimne funkcije, određivanje brzine drenaže urina i praćenje funkcijskog stanja presađenog bubrega),
o perfuziona scintigrafija bubrega (vaskularne bolesti bubrega, hemodinamika presađenog bubrega i detekcija hirurških komplikacija nastalih na krvno-sudovnom sistemu),
o statička scintigrafija bubrega (anomalije, tarumatska ozleda, infarkt bubrega, pijelonefritična izmenjenost bubrega, rano otkrivanje parenhimnih lezija),
o scintigrafija skrotuma (diferenciranje akutne torzije od akutnog epididimitisa).
* Skeletni sistem:
o scintigrafija kosti (metastaze, primarni tumor, vaskularne bolesti, inflamatorne bolesti, metaboličke bolesti, trauma, bolesti zglobova),
o scintigrafija kostne srži (diferencijalna dijagnoza mijeloproliferativnih bolesti, kapacitet hematopoeze).
* Onkologija:
o standarna scintigrafija (scintigrafija tumora različitih lokacija),
o limfoscintigrafija (proširenost karcinoma u regionalnim limfnim žlezdama).
* Jetra i slezina:
o hepatobilijarna scintigrafija (akutni holecistitis, dif. dijagnoza ikterusa, trauma bilijarnog sistema, anomalije, postoperativno ispitivanje),
o scintigrafija krvnog prostora jetre (hemangiom),
o scintigrafija slezine (neoplazme, infarkt, hipoplazija, anomalije, ciste i dr).
* Centralni nervni sistem:
o standardna scintigrafija mozga (primarni tumori, metastaze, infarkt, apsces, hematom),
o perfuziona scintigrafija mozga (cerebrovaskularne bolesti, demencije, epilepsija, trauma, bolesti ekstrapiramidnog sistema).
Scintigrafija je dijagnostička metoda koja se koristi u nuklearnoj medicini za snimanje raspodele radiofarmaka u telu.
Način snimanja
Radiofarmaci su preparati koji sadrže jedinjenja ili biološke elemente obeležene radionuklidima (atomi hemijskog elementa sa nestabilnoim jezgrima koji emituju višak energije iz jezgra). Ispitaniku se daje radiofarmak, obično venskim putem pa se nakon nekog vremena, koliko je potrebno za raspodelu markera po telu, vrši snimanje. Snimanje se obavlja posebnim uređajem koji prati prostornu i vremensku raspodelu radiofarmaka u telu i na taj način se dobija slika određenog organa ili organskog sistema gde se radiofarmak nakupio.a
Osnovni uređaj za izvođenje scintigrafije je gama kamera. Prema tehnici snimanja razlikuju se statička i dinamska scintigrafija.
Statička scintigrafija se izvodi primenom radiofarmaka koje se vezuju u ispitivanom organu. Snimanje se vrši posle određenog vremena od aplikacije, potrebnog za akumulaciju radiofarmaka u ispitivanom organu. Planarna tehnika daje dvodimenzionalnu prikaz distribucije radiofarmaka u celom organu, pa se snimanje vrši u većem broju projekcija (položaja). Tomografskom tehnikom se prevazilazi problem superponiranja i omogućava jasna vizuelizacija promena na scintigramima preseka organa, napravljenim na nivou lezije.
Dinamska scintigrafija se izvodi u jednoj projekciji, gama kamerom, povezanom sa digitalnim računarom. Snimanje počinje istovremeno sa intravenskom aplikacijom radiofarmaka i izvodi se u toku vremenskog perioda koji odgovara ispitivanom fiziološkom procesu. Celokupni period snimanja deli se na vremenske intervale i za svaki interval se dobija po jedan scintigram.
Scintigram
Scintigrafski snimak se naziva scintigram. Scintigram je dvodimenzionalni prikaz raspodele radiofarmaka u određenom delu tela. Snimanje se može obavljati i u tankim slojevima (tomografija) čijom se rekonstrukcijom pomoću računara može dobiti trodimenzionalni prikaz. Raspodela radioaktivnog elementa u telu prikazuje izgled i funkciju ispitivanog organa.
Zaštita
Zbog mogućeg štetnog dejstva, unošenje radionukleida u organizam opravdano je samo kada radionuklidne metode daju kvalitetnije rezultate od drugih metoda. Pri tome treba voditi račuina o polu, starosti i fiziološkom stanju organizma. Posebna opreznost je potrebna za decu i trudnice i u njih radionuklidne metode imaju samo specifične indikacije.
Posle donošenja odluke o primeni radionuklidnih metoda obraća se velika pažnja na izbor radiofarmaka. Prednost imaju čisti gama emiteri, sa selektivnom distribucijom u organizmu i kratkim fizičkim vremenom poluraspada ili brzim izlučivanjem iz organizma. Oni se unose u organizam u najmanjoj aktivnosti koja može da obezbedi željene dijagnostičke informacije. Posle aplikacije radionuklida bolesnici se posebno evidentiraju u medicinskoj dokumentaciji, sa označavanjem vrste radionukida i njegove aktivnosti.
Primena
* Kardiovaskularni sistem:
o perfuziona scintigrafija miokarda (bolest koronarnih arterija, hipertrofija zida, dilatacija šupljine komore),
o scintigrafija infarkta miokarda.
* Respiratorni sistem:
o perfuziona scintigrafija pluća,
o ventilaciona scintigrafija pluća (plućna embolija, opstruktivne bolesti pluća, karcinom bronha, sarkoidoza)
* Endokrini sistem:
o scintigrafija štitaste žlezde (određivanje funkcijskog statusa nodusa, diferencijalna dijagnoza cervikalnih i medijastinumskih masa, metastaze karcinoma štitaste žlezde, rezidualno tkivo posle tireoidektomije),
o scintigrafija kore nadbubrežnih žlezda (adenom, karcinom),
o scintigrafija srži nadbubrežnih žlezda (feohromocitom, metastaze),
o scintigrafija paratireoidnih žlezda (adenom, diferencijalna dijagnoza cervikalnih tumora).
* Urogenitalni sistem:
o dinamska scintigrafija bubrega (ispitivanje vaskularizacije, procena parenhimne funkcije, određivanje brzine drenaže urina i praćenje funkcijskog stanja presađenog bubrega),
o perfuziona scintigrafija bubrega (vaskularne bolesti bubrega, hemodinamika presađenog bubrega i detekcija hirurških komplikacija nastalih na krvno-sudovnom sistemu),
o statička scintigrafija bubrega (anomalije, tarumatska ozleda, infarkt bubrega, pijelonefritična izmenjenost bubrega, rano otkrivanje parenhimnih lezija),
o scintigrafija skrotuma (diferenciranje akutne torzije od akutnog epididimitisa).
* Skeletni sistem:
o scintigrafija kosti (metastaze, primarni tumor, vaskularne bolesti, inflamatorne bolesti, metaboličke bolesti, trauma, bolesti zglobova),
o scintigrafija kostne srži (diferencijalna dijagnoza mijeloproliferativnih bolesti, kapacitet hematopoeze).
* Onkologija:
o standarna scintigrafija (scintigrafija tumora različitih lokacija),
o limfoscintigrafija (proširenost karcinoma u regionalnim limfnim žlezdama).
* Jetra i slezina:
o hepatobilijarna scintigrafija (akutni holecistitis, dif. dijagnoza ikterusa, trauma bilijarnog sistema, anomalije, postoperativno ispitivanje),
o scintigrafija krvnog prostora jetre (hemangiom),
o scintigrafija slezine (neoplazme, infarkt, hipoplazija, anomalije, ciste i dr).
* Centralni nervni sistem:
o standardna scintigrafija mozga (primarni tumori, metastaze, infarkt, apsces, hematom),
o perfuziona scintigrafija mozga (cerebrovaskularne bolesti, demencije, epilepsija, trauma, bolesti ekstrapiramidnog sistema).
Ko ne zna, a misli da zna, budala je, ignorishi ga!!!
-
Dj.Olivera
- Stalni član
- Postovi: 2917
- Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Surutka nova ambalažasanyalica napisao:SURUTKA
Zaštitni sloj na bazi proteina surutke koji bi se koristio za pakovanje prehrambenih proizvoda mogao bi uskoro da zameni delove ambalaže koji se teško recikliraju.
"Folija" od proteina surutke koja bi mogla da se koristi kao sloj prehrambene ambalaže intenzivno se ispituje u nemačkom istraživačkom centru TTZ u Bremerhafenu.
Surutka je nusprodukt proizvodnje sira, a protein dobijen iz nje bi trebalo da predstavlja odličnu zaštitu od prodora kiseonika.
Prema procenama stručnjaka, u Evropskoj uniji godišnje se nakupi 50 miliona tona surutke, a mlekarska industrija je, s obzirom na rastuće troškove proizvodnje mleka, veoma zainteresovana za nove primene.
Korišćenje proteina surutke u industriji prehrambene ambalaže imalo bi uticaja i na ekologiju.
Osnovni sastojci prehrambene ambalaže su polietilen i polipropilen, koji odlično štite od vlage, ali moraju da se laminiraju sintetitičkim polimerima, kao što su etilvinilalkohol (EVOH) i polivinilidenhlorid (PVDC) kopolimeri, koji predstavljaju zaštitu od kiseonika.
Dobijena polimerska struktura efikasno svodi na najmanju meru prodor kiseonika, vlage i mirisa do upakovane hrane.
Nažalost takva ambalaža teško može da se reciklira zbog problema sa razdvajanjem slojeva.
Sloj proteina na bazi surutke preko plastičnih filmova imao bi prednost nad sintetičkim polimerima zbog lakog uklanjanja, bilo hemijskog ili enzimskog jer lastični slojevi potom mogu bez problema da se recikliraju.
-
sludjena mama
- Stalni član
- Postovi: 1893
- Pridružio se: Čet Avg 28, 2008 10:24 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
Sinusitis
Kašljete, kišete, umorni ste i imate glavobolju. Mislite da ste se prehladili. Lijekovi koje ste uzeli da olakšate simptome prehlade ne djeluju pa posjećujete liječnika. Nakon što Vas je saslušao i pregledao, možda načinio rendgensku snimku sinusa, liječnik kaže da imate sinusitis.
Što je to?
Sinusitis je upala sluznice koja oblaže sinuse, a može biti posljedica prehlade, upale ždrijela, ili alergije.
Što su sinusi i kako nastaje upala?
Sinusi su simetrično smješteni zračni prostori u kostima lubanje u području gornjeg dijela lica. Kad ljudi kažu: "Imam upalu sinusa", misle na simptome upale u jednoj ili više od četiri para tih šupljina. Skupni naziv za te šupljine je paranazalni sinusi što označava njihov smještaj u okolini nosa, odnosno nosnih kostiju, a dijele se na:.
* Frontalne sinuse iznad očiju, u području obrva;
* Maksilarne sinuse unutar svake jagodične kosti;
* Etmoidne sinuse iza korijena nosa i između očiju;
* Sfenoidne sinuse iza etmoidnih, u gornjoj regiji nosa i iza očiju.
Svaki sinus ima otvor kojim je spojen s nosnim prolazima i nosnicama, a obložen je sluznicom koja se dalje nastavlja na nosne prolaze, odnosno nosnice. Zbog toga, čimbenici koji uzrokuju upalu i otečenost sluznice nosa (npr. prehlada ili alergija) ili ometaju protok zraka i sekreciju sluzi (polipi u nosu) neizravno ili izravno utječu na funkciju i prohodnost sinusa. Otečena sluznica nosa može zatvoriti otvor sinusa i spriječiti pravilnu ventilaciju i izjednačavanje tlakova u nosu i sinusima. Tako nejednak tlak u sinusu uzrokuje bol. Isto tako sluz, koja se normalno stvara u sinusima i u normalnim uvjetima, služi održavanju vlažnosti sluznice te odstranjivanju bakterija koje se tamo nađu, pa zaostaje u sinusu, stvara pritisak te izaziva bol. Tako sinus ispunjen sluzi, bez mogućnosti čišćenja i izmjene zraka pogodno je mjesto za nastanak infekcije, odnosno naseljavanja bakterija ili umnožavanja onih koje se tamo već nalaze.
Kašljete, kišete, umorni ste i imate glavobolju. Mislite da ste se prehladili. Lijekovi koje ste uzeli da olakšate simptome prehlade ne djeluju pa posjećujete liječnika. Nakon što Vas je saslušao i pregledao, možda načinio rendgensku snimku sinusa, liječnik kaže da imate sinusitis.
Što je to?
Sinusitis je upala sluznice koja oblaže sinuse, a može biti posljedica prehlade, upale ždrijela, ili alergije.
Što su sinusi i kako nastaje upala?
Sinusi su simetrično smješteni zračni prostori u kostima lubanje u području gornjeg dijela lica. Kad ljudi kažu: "Imam upalu sinusa", misle na simptome upale u jednoj ili više od četiri para tih šupljina. Skupni naziv za te šupljine je paranazalni sinusi što označava njihov smještaj u okolini nosa, odnosno nosnih kostiju, a dijele se na:.
* Frontalne sinuse iznad očiju, u području obrva;
* Maksilarne sinuse unutar svake jagodične kosti;
* Etmoidne sinuse iza korijena nosa i između očiju;
* Sfenoidne sinuse iza etmoidnih, u gornjoj regiji nosa i iza očiju.
Svaki sinus ima otvor kojim je spojen s nosnim prolazima i nosnicama, a obložen je sluznicom koja se dalje nastavlja na nosne prolaze, odnosno nosnice. Zbog toga, čimbenici koji uzrokuju upalu i otečenost sluznice nosa (npr. prehlada ili alergija) ili ometaju protok zraka i sekreciju sluzi (polipi u nosu) neizravno ili izravno utječu na funkciju i prohodnost sinusa. Otečena sluznica nosa može zatvoriti otvor sinusa i spriječiti pravilnu ventilaciju i izjednačavanje tlakova u nosu i sinusima. Tako nejednak tlak u sinusu uzrokuje bol. Isto tako sluz, koja se normalno stvara u sinusima i u normalnim uvjetima, služi održavanju vlažnosti sluznice te odstranjivanju bakterija koje se tamo nađu, pa zaostaje u sinusu, stvara pritisak te izaziva bol. Tako sinus ispunjen sluzi, bez mogućnosti čišćenja i izmjene zraka pogodno je mjesto za nastanak infekcije, odnosno naseljavanja bakterija ili umnožavanja onih koje se tamo već nalaze.
Ko ne zna, a misli da zna, budala je, ignorishi ga!!!
-
Dj.Olivera
- Stalni član
- Postovi: 2917
- Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
SAGOREVAČI MASTI
Kako sagorevači masti mogu biti od koristi?
Generalno govoreći, dijeta za smanjenje težine je teška za sprovođenje i održavanje, zato što obično zahteva promene glavnih životnih navika. I posle skidanja prvih nekoliko kilograma postaje sve teže sa nastavljanjem gubljenja kilograma, telo sagoreva manje kalorija jednostavno zato što je manja masa, koje u suprotnom zahteva više kalorija za održavanje tkiva i energiju. Dalje, osobe na dijeti teško održavaju nivo energije zato što se energetske rezerve mnogo teže sagorevaju u poređenju sa energijom uzetom iz ishrane. Proizvodi za dijetu mogu mnogima pomoći da prebrode ove poteškoće, kao i potencijalno skratiti vreme neophodno za ostvarenje smanjenja težine.
Da li postoje različiti tipovi proizvoda za dijetu?
Proizvodi za dijetu rade na različite načine. Neki sadrže termogene (generišu toplotu) sastojke sa ciljem da povećaju proizvodnju energije i sagorevanje masti. Drugi koriste "blokatore skroba" i apsorbere masti da prenesu ove nutriente kroz telo, tako oni ne mogu biti u potpunosti svareni i apsorbovani. Drugi opet smanjuju apetit pa tako jedete manje. Ove strategije su nekad kombinovane da povećaju sposobnost tela u gubljenju masti koliko god je moguće.
Koliko treba da uzimam?
Proizvodi za dijetu mogu biti odličan način za mnogo brže dostizanja cilja u gubljenju težine, ali je veoma važno napraviti zdravu dijetu i režim vežbanja, prioritete u bilo kom programu smanjenja težine. Proizvodi za dijetu su namenjeni samo da podrže postignut fit i aktivan način života. Zato što doze variraju od proizvoda do proizvoda važno je da se pažljivo pridržavate uputstva.
Šta još treba da znam o proizvodima za dijetu?
Pre počinjanja programa za skidanje težine i/ili dodavanja suplemenata u program, konsultujte se sa lekarom ili dijetetičarem , naroćito ako imate ili sumnjate da imate zdravstveni problem, uzimate bilo kakve lekove, imate manje od 18 godina, ili ako ste trudnica ili dojilja. Zapamtite, čak i najbezbedniji sastojci mogu izazvati problem ako se uzimaju nepravilno ili od pogrešnih ljudi.
Kako sagorevači masti mogu biti od koristi?
Generalno govoreći, dijeta za smanjenje težine je teška za sprovođenje i održavanje, zato što obično zahteva promene glavnih životnih navika. I posle skidanja prvih nekoliko kilograma postaje sve teže sa nastavljanjem gubljenja kilograma, telo sagoreva manje kalorija jednostavno zato što je manja masa, koje u suprotnom zahteva više kalorija za održavanje tkiva i energiju. Dalje, osobe na dijeti teško održavaju nivo energije zato što se energetske rezerve mnogo teže sagorevaju u poređenju sa energijom uzetom iz ishrane. Proizvodi za dijetu mogu mnogima pomoći da prebrode ove poteškoće, kao i potencijalno skratiti vreme neophodno za ostvarenje smanjenja težine.
Da li postoje različiti tipovi proizvoda za dijetu?
Proizvodi za dijetu rade na različite načine. Neki sadrže termogene (generišu toplotu) sastojke sa ciljem da povećaju proizvodnju energije i sagorevanje masti. Drugi koriste "blokatore skroba" i apsorbere masti da prenesu ove nutriente kroz telo, tako oni ne mogu biti u potpunosti svareni i apsorbovani. Drugi opet smanjuju apetit pa tako jedete manje. Ove strategije su nekad kombinovane da povećaju sposobnost tela u gubljenju masti koliko god je moguće.
Koliko treba da uzimam?
Proizvodi za dijetu mogu biti odličan način za mnogo brže dostizanja cilja u gubljenju težine, ali je veoma važno napraviti zdravu dijetu i režim vežbanja, prioritete u bilo kom programu smanjenja težine. Proizvodi za dijetu su namenjeni samo da podrže postignut fit i aktivan način života. Zato što doze variraju od proizvoda do proizvoda važno je da se pažljivo pridržavate uputstva.
Šta još treba da znam o proizvodima za dijetu?
Pre počinjanja programa za skidanje težine i/ili dodavanja suplemenata u program, konsultujte se sa lekarom ili dijetetičarem , naroćito ako imate ili sumnjate da imate zdravstveni problem, uzimate bilo kakve lekove, imate manje od 18 godina, ili ako ste trudnica ili dojilja. Zapamtite, čak i najbezbedniji sastojci mogu izazvati problem ako se uzimaju nepravilno ili od pogrešnih ljudi.
-
Dj.Olivera
- Stalni član
- Postovi: 2917
- Pridružio se: Ned Jul 20, 2008 12:47 pm
Suplementi bez konfuzije
Čime god da se bavili morate razmisliti kako ćete potrošiti svoj novac za dodatke prehrani. Ukoliko doista želite postići uspjeh, dodaci prehrani su neophodni. Upravo njihov izbor čini razliku - hoćete li zacrtani cilj ostvariti potpuno, djelomično ili ga nećete ostvariti uopće.
Većina od nas nema neograničena financijska sredstva. Život sportaša nije jeftin, stoga mudro utrošena sredstva na jednoj znače manje odricanja na drugoj strani. Odluka sigurno nije jednostavna, naročito kada smo bombardirani ogromnom količinom informacija, često zavodljivih marketinških poruka i friziranih tekstova iz raznih magazina.
U većini slučajeva sportaši, konzumenti uopće, žele jednostavan odgovor na pitanje: koji su dodaci prehrani efikasni u poboljšanju općeg stanja organizma i ostvarivanju očekivanih rezultata? Koji su suplementi dokazano provjereni?
Na žalost, odgovori na ova pitanja rijetko se susreću iz već ranije navedenih razloga, a ovaj članak za cilj ima uputiti na provjerene dodatke prehrani koji DOISTA daju rezultate.
Promišljanje
Dodaci prehrani trebaju uvijek biti - dodaci prehrani, a ne osnova prehrane. Kada se uzimaju pravilno, uz odgovarajuću prehranu i program treninga, dodaci prehrani služe u svrhu poboljšanja performansi, strukture tijela, boljeg i bržeg oporavka.
Svaki čovjek ima jedinstvene potrebe determinirane genetikom i razinom psihofizičke aktivnosti. Stoga ne postoji jednoobrazno pravilo koje će odjednom obuhvatiti sve. Ipak, postoji generalna preporuka za višestruko dokazane dodatke prehrani koje je u odgovarajućim količinama potrebno uklopiti u svaki program.
1. Multi-vitamini i minerali
Na prvom mjestu pri sastavljanju efikasnog plana dodataka prehrani potrebno je izabrati dobre multivitamine i minerale. Njihov izostanak uzrokuje nepravilan rad metabolizma, pad imuniteta i spor napredak. Obratite pažnju na kvalitetu proizvoda i pakiranja, izvor aktivnih supstanci (prirodni ili sintetički), koncetraciju aktivnih tvari i naravno... cijenu!
Iako se o preparatima s vremenskim otpuštanjem i dalje vode debate, čini se da je vrijedno potrošiti nešto više novca za takove preparate. To posebno vrijedi za u vodi topive vitamine poput B vitamina ili askorbinske kiseline. Ti se vitamini ne mogu pohraniti u organizmu i neophodno je neprestano nadopunjavanje.
2. Kreatin monohidrat
Deriviran iz glicina, arginina i metionina, kreatin monohidrat je izuzetno efikasna pomoć ergogenim reakcijama
Naše tijelo proizvodi kreatin monohidrat, točnije proizvode ga gušterača, jetra i bubrezi. Spremljen je u mišićima kao kreatin fosfat i pomaže proizvodnju i cirkulaciju ATP-a, supstance odgovorne za mišićnu kontrakciju. Prema potrebi tijelo povlači kreatin monohidrat, a vježbanje može uzrokovati njegov manjak. Iako je kreatin monohidrat moguće unijeti u tijelo namirnicama, količine potrebne za ozbiljnog sportaša, naročito bodybuildera, bilo bi vrlo nepraktično i skupo namaknuti na taj način.
Suplementacija kreatinom dovodi do povećanja tjelesne težine, nemasne mišićne mase, mišićne snage i izdržljivosti, korisna je za normalno funkcioniranje mozga i sveukupne atletske performanse. Uz to kreatin je efikasan u povećanju mišićne eksplozivnosti, održanju razine slobodnog testosterona i prevenciji katabolizma.
Postostoje izvještaji koji kreatin okrivljuju za zdravstvene tegobe poput grčenja mišića, povećanja rizika od ozljeda, dehidracije, bolova u želucu i tumora. Usprkos medijskom senzacionalizmu, kreatin monohidrat dokazano je siguran i efikasan u povećanju performansi. Bz obzira na medijiske priče, bitno je istaknuti da su istraživanja potvrdila kako kreatin ne može biti uzrokom navedenih problema. Štoviše, istraživanja ukazuju i na njegovo anti-kancerogeno djelovanje.
Kreatin monohidrat vrhunski sportaši uzimaju već gotovo čitavo desetljeće. Siguran je za uzimanje i na "duge staze", neophodan je suplement za svakog atletu koji traži maksimum performansi.
3. L-Glutamin
L-glutamin je esencijalna amino kiselina, u stvari najprisutnija amino kiselina u našem organizmu. Posjeduje kako anabolna tako i anti-katabolna svojstva.
Anabolna funkcija glutamina ogleda se u njegovoj sposobnosti da kao prekursor hormona rasta stimulira hipofizu i poveća razinu hormona rasta u okruženju. Osoba koja ga uzima često gubi na tjelesnoj masnoći, osjeća veću snagu i općenito se osijeća bolje.
Utjecaj glutamina na izostanak katabolizma - gubitka mišića - ogleda se u njegovoj sposobnosti da spriječi glukoneogenezu i očuva dušičnu ravnotežu. Glukoneogeneza - proizvodnja glukoze od amino kiselina iz mišićnog tkiva nastaje kao posljedica nedostatka energije i slobodnih amino kiselina. Kada se slobodne amino kiseline u organizmu (primarno glutamin) uslijed treninga potroši, konvertira u glukozu, gušterača započinje lučenje glukagona i - zbogom amino kiseline iz mišića!
Glukoneogeneza koči normalno funkcioniranje središnjeg živčanog sustava, slabi imunitet i sputava željeni napredak. Istraživanja su demonstrirala da uzimanje glutamina prije i odmah poslije treninga može prevenirati glukoneogenezu i katabolizam održavajući potrebnu razinu slobodnih amino kiselina u organizmu.
Kao anabolički i lipolitički dodatak prehrani glutamin je vrlo efikasan u obnavljanju oštećenog mišićnog tkiva i oporavku imuno sustava. Lipoliza kao rezultat suplementacije glutaminom utječe na razinu hormona rasta i alternira omjer testosterona i estrogena. Ta pojava dodano povećava anabolizam i ubrzava rast i obnavljanje mišića. Viša razina hormona rasta usporava proces starenja, pa tako i povećava prirodnu sposobnmost organizma za obnavljanje. Čitav upravo opisani mehanizam djelovanja produžit će aktivnu karijeru sportaša.
4. BCAA
Proteini su sagrađeni od amino kiselina. Od dvadeset aminokiselina koje sintetiziraju proteine, osam je klasificirano esencijalnim - što znači da ih organizam ne može sam proizvesti i potrebno ih je unijeti prehranom. Od tih osam esencijalnih, leucin, izoleucin i valin poznate su kao amino kiseline umreženog lanca ili BCAA. Od ostalih amino kiselina izdvaja ih njihova znatna prisutnost u mišićnom tkivu.
Određene aminokiseline konvertiraju uslijed dekarboksilacije u biološke amine - povezane kemijske molekule koje utječu na hormonalni profil. Putem tog procesa i drugih metaboličkih aktivnosti koje nastaju kao posljedica, BCAA mogu povećati proteinsku sintezu, ubtrzati gubitak masti, sačuvati glikogen, šparati na glutaminu, spriječiti katabolizam i znatno povećati izdržljivost.
Amino kiseline pomažu održanju dušične ravnoteže - ravnoteže neophodne za zdrav imuno sustav i optimalne performanse. Prevenirajući glukoneogenezu BCAA će spriječiti trošenje proteina iz mišića tijekom vježbanja i potpomoći oporavak poslije treninga.
5.Izolat proteina sirutke
Izolat proteina sirutke je gram-za-gram, jedan od najkvalitetnijih proteina uopće. To je jedini protein koji pokazuje rapidno povećanje punog profila amino kiselina i ubrzava sintezu proteina.
Sadržaj BCAA u izolatu je superioran ostalim proteinima. Iako je kasein bolji od sirutke u prevenciji razgradnje mišića, profil amino kiselina iz sirutke povećava nivo inzulina, a snižava razinu glukagona. To znači da proteini sirutke reduciraju prisustvo hormona mišićne razgradnje i stvaraju okruženje koje potpomaže pretvaranje proteina u novo mišićno tkivo. I za sirutkin protein dokazana su anti-kancerogena svojstva i poboljšanje mentalnih funkcija. Povoljno utječe i na tjelesnu kompoziciju smanjujući udio tjelesne masnoće.
Sirutkin protein probavlja se i iskotrištava bolje od drugih. Izolat sirutkinog proteina probavlja se bolje od koncentrata. Iz svih navedenih razloga sirutkin izolat je idealan izbor za kvalitetan rast mišića.
Zaključak
Stvaranje i implementiranje inteligentnog i efikasnog plana uzimanja suplemenata nije jednostavan zadatak. Prekomjerna količina informacija dostupnih konzumentu često samo izaziva dodatnu konfuziju. Želja je bila navesti suplemente koji bi se generalno trebali ukolopiti u svaki plan. Svaki personalizirani plan nužan za postizanje maksimuma trebao bi u sebi sadržavati i ovdje navedeni generalni, višestruko potvrđeni plan uzimanja dokazano efikasnih suplemenata.
Čime god da se bavili morate razmisliti kako ćete potrošiti svoj novac za dodatke prehrani. Ukoliko doista želite postići uspjeh, dodaci prehrani su neophodni. Upravo njihov izbor čini razliku - hoćete li zacrtani cilj ostvariti potpuno, djelomično ili ga nećete ostvariti uopće.
Većina od nas nema neograničena financijska sredstva. Život sportaša nije jeftin, stoga mudro utrošena sredstva na jednoj znače manje odricanja na drugoj strani. Odluka sigurno nije jednostavna, naročito kada smo bombardirani ogromnom količinom informacija, često zavodljivih marketinških poruka i friziranih tekstova iz raznih magazina.
U većini slučajeva sportaši, konzumenti uopće, žele jednostavan odgovor na pitanje: koji su dodaci prehrani efikasni u poboljšanju općeg stanja organizma i ostvarivanju očekivanih rezultata? Koji su suplementi dokazano provjereni?
Na žalost, odgovori na ova pitanja rijetko se susreću iz već ranije navedenih razloga, a ovaj članak za cilj ima uputiti na provjerene dodatke prehrani koji DOISTA daju rezultate.
Promišljanje
Dodaci prehrani trebaju uvijek biti - dodaci prehrani, a ne osnova prehrane. Kada se uzimaju pravilno, uz odgovarajuću prehranu i program treninga, dodaci prehrani služe u svrhu poboljšanja performansi, strukture tijela, boljeg i bržeg oporavka.
Svaki čovjek ima jedinstvene potrebe determinirane genetikom i razinom psihofizičke aktivnosti. Stoga ne postoji jednoobrazno pravilo koje će odjednom obuhvatiti sve. Ipak, postoji generalna preporuka za višestruko dokazane dodatke prehrani koje je u odgovarajućim količinama potrebno uklopiti u svaki program.
1. Multi-vitamini i minerali
Na prvom mjestu pri sastavljanju efikasnog plana dodataka prehrani potrebno je izabrati dobre multivitamine i minerale. Njihov izostanak uzrokuje nepravilan rad metabolizma, pad imuniteta i spor napredak. Obratite pažnju na kvalitetu proizvoda i pakiranja, izvor aktivnih supstanci (prirodni ili sintetički), koncetraciju aktivnih tvari i naravno... cijenu!
Iako se o preparatima s vremenskim otpuštanjem i dalje vode debate, čini se da je vrijedno potrošiti nešto više novca za takove preparate. To posebno vrijedi za u vodi topive vitamine poput B vitamina ili askorbinske kiseline. Ti se vitamini ne mogu pohraniti u organizmu i neophodno je neprestano nadopunjavanje.
2. Kreatin monohidrat
Deriviran iz glicina, arginina i metionina, kreatin monohidrat je izuzetno efikasna pomoć ergogenim reakcijama
Naše tijelo proizvodi kreatin monohidrat, točnije proizvode ga gušterača, jetra i bubrezi. Spremljen je u mišićima kao kreatin fosfat i pomaže proizvodnju i cirkulaciju ATP-a, supstance odgovorne za mišićnu kontrakciju. Prema potrebi tijelo povlači kreatin monohidrat, a vježbanje može uzrokovati njegov manjak. Iako je kreatin monohidrat moguće unijeti u tijelo namirnicama, količine potrebne za ozbiljnog sportaša, naročito bodybuildera, bilo bi vrlo nepraktično i skupo namaknuti na taj način.
Suplementacija kreatinom dovodi do povećanja tjelesne težine, nemasne mišićne mase, mišićne snage i izdržljivosti, korisna je za normalno funkcioniranje mozga i sveukupne atletske performanse. Uz to kreatin je efikasan u povećanju mišićne eksplozivnosti, održanju razine slobodnog testosterona i prevenciji katabolizma.
Postostoje izvještaji koji kreatin okrivljuju za zdravstvene tegobe poput grčenja mišića, povećanja rizika od ozljeda, dehidracije, bolova u želucu i tumora. Usprkos medijskom senzacionalizmu, kreatin monohidrat dokazano je siguran i efikasan u povećanju performansi. Bz obzira na medijiske priče, bitno je istaknuti da su istraživanja potvrdila kako kreatin ne može biti uzrokom navedenih problema. Štoviše, istraživanja ukazuju i na njegovo anti-kancerogeno djelovanje.
Kreatin monohidrat vrhunski sportaši uzimaju već gotovo čitavo desetljeće. Siguran je za uzimanje i na "duge staze", neophodan je suplement za svakog atletu koji traži maksimum performansi.
3. L-Glutamin
L-glutamin je esencijalna amino kiselina, u stvari najprisutnija amino kiselina u našem organizmu. Posjeduje kako anabolna tako i anti-katabolna svojstva.
Anabolna funkcija glutamina ogleda se u njegovoj sposobnosti da kao prekursor hormona rasta stimulira hipofizu i poveća razinu hormona rasta u okruženju. Osoba koja ga uzima često gubi na tjelesnoj masnoći, osjeća veću snagu i općenito se osijeća bolje.
Utjecaj glutamina na izostanak katabolizma - gubitka mišića - ogleda se u njegovoj sposobnosti da spriječi glukoneogenezu i očuva dušičnu ravnotežu. Glukoneogeneza - proizvodnja glukoze od amino kiselina iz mišićnog tkiva nastaje kao posljedica nedostatka energije i slobodnih amino kiselina. Kada se slobodne amino kiseline u organizmu (primarno glutamin) uslijed treninga potroši, konvertira u glukozu, gušterača započinje lučenje glukagona i - zbogom amino kiseline iz mišića!
Glukoneogeneza koči normalno funkcioniranje središnjeg živčanog sustava, slabi imunitet i sputava željeni napredak. Istraživanja su demonstrirala da uzimanje glutamina prije i odmah poslije treninga može prevenirati glukoneogenezu i katabolizam održavajući potrebnu razinu slobodnih amino kiselina u organizmu.
Kao anabolički i lipolitički dodatak prehrani glutamin je vrlo efikasan u obnavljanju oštećenog mišićnog tkiva i oporavku imuno sustava. Lipoliza kao rezultat suplementacije glutaminom utječe na razinu hormona rasta i alternira omjer testosterona i estrogena. Ta pojava dodano povećava anabolizam i ubrzava rast i obnavljanje mišića. Viša razina hormona rasta usporava proces starenja, pa tako i povećava prirodnu sposobnmost organizma za obnavljanje. Čitav upravo opisani mehanizam djelovanja produžit će aktivnu karijeru sportaša.
4. BCAA
Proteini su sagrađeni od amino kiselina. Od dvadeset aminokiselina koje sintetiziraju proteine, osam je klasificirano esencijalnim - što znači da ih organizam ne može sam proizvesti i potrebno ih je unijeti prehranom. Od tih osam esencijalnih, leucin, izoleucin i valin poznate su kao amino kiseline umreženog lanca ili BCAA. Od ostalih amino kiselina izdvaja ih njihova znatna prisutnost u mišićnom tkivu.
Određene aminokiseline konvertiraju uslijed dekarboksilacije u biološke amine - povezane kemijske molekule koje utječu na hormonalni profil. Putem tog procesa i drugih metaboličkih aktivnosti koje nastaju kao posljedica, BCAA mogu povećati proteinsku sintezu, ubtrzati gubitak masti, sačuvati glikogen, šparati na glutaminu, spriječiti katabolizam i znatno povećati izdržljivost.
Amino kiseline pomažu održanju dušične ravnoteže - ravnoteže neophodne za zdrav imuno sustav i optimalne performanse. Prevenirajući glukoneogenezu BCAA će spriječiti trošenje proteina iz mišića tijekom vježbanja i potpomoći oporavak poslije treninga.
5.Izolat proteina sirutke
Izolat proteina sirutke je gram-za-gram, jedan od najkvalitetnijih proteina uopće. To je jedini protein koji pokazuje rapidno povećanje punog profila amino kiselina i ubrzava sintezu proteina.
Sadržaj BCAA u izolatu je superioran ostalim proteinima. Iako je kasein bolji od sirutke u prevenciji razgradnje mišića, profil amino kiselina iz sirutke povećava nivo inzulina, a snižava razinu glukagona. To znači da proteini sirutke reduciraju prisustvo hormona mišićne razgradnje i stvaraju okruženje koje potpomaže pretvaranje proteina u novo mišićno tkivo. I za sirutkin protein dokazana su anti-kancerogena svojstva i poboljšanje mentalnih funkcija. Povoljno utječe i na tjelesnu kompoziciju smanjujući udio tjelesne masnoće.
Sirutkin protein probavlja se i iskotrištava bolje od drugih. Izolat sirutkinog proteina probavlja se bolje od koncentrata. Iz svih navedenih razloga sirutkin izolat je idealan izbor za kvalitetan rast mišića.
Zaključak
Stvaranje i implementiranje inteligentnog i efikasnog plana uzimanja suplemenata nije jednostavan zadatak. Prekomjerna količina informacija dostupnih konzumentu često samo izaziva dodatnu konfuziju. Želja je bila navesti suplemente koji bi se generalno trebali ukolopiti u svaki plan. Svaki personalizirani plan nužan za postizanje maksimuma trebao bi u sebi sadržavati i ovdje navedeni generalni, višestruko potvrđeni plan uzimanja dokazano efikasnih suplemenata.
-
jesy
- Stalni član
- Postovi: 2010
- Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: tu u vashoj blizini
- Kontakt:
STRAH - SPOLJASHNA I UNUTRASHNJA OPASNOST
U osnovi, postoje dve vrste straha. Strah koji izaziva neka spoljna opasnost i onaj čiji je izvor u nama samima. Prvi se čini po sebi razumljivim, mada ne mora to uvek biti. Ponekad spoljnom opasnošću prikrivamo unutrašnju pretnju. Na primer, osoba koja se boji groma u osnovi strahuje od svoje potrebe da zgromi samu sebe. Strah koji sami stvaramo je zagonetniji, mučniji, suroviji.
Spoljašnji strah ima jasan, određen povod i doživljava se neposredno. Iznutra proizveden strah kao da dolazi niotkuda. Često se javlja bez jasnog povoda. Doživljava se prigušeno, kao neka mučna, tinjajuća uznemirenost, koja ponekad narasta do panike a da se za to ne vidi pravi razlog.
Mnogi ljudi pokušavaju da, naporom volje, iskorene unutrašnje strahove koje smatraju ponižavajućom slabošću. Oni, jednostavno, sebi zabranjuju da se plaše jer je strah dokaz da nisu božanski nedodirljiva i nepovrediva bića, kakvim sebe vole da zamišljaju, već obična i ranjiva ljudska stvorenja.
Drugi, pak, pokušavaju da se oslobode unutrašnjih strahova kljukajući se sredstvima za smirenje.
Treći bi da se reše uznemirenosti kroz aktivnosti koje bi trebalo da ih otupe ili omame.
Ni jedan od ovih načina ne daje prave rezultate jer se svi bave posledicama, zaobilazeći uzrok.
Šta proizvodi strah čiji je izvor u nama samima?
Tu je na delu snažna unutrašnja pretnja čiji je najvažniji uzrok - prezir prema sebi.
Ljudi stvaraju složen sistem unutrašnjih zapovesti i zabrana, često međusobno protivrečnih i neoistvarivih. Sistem onoga što moraju i onoga što ni u kom slučaju ne smeju činiti, a koga su u najboljem slučaju tek delimično i na krajnje maglovit način svesni. Kada prekrše svoje unutrašnje zapovesti ili zabrane, obrušavaju se na sebe silovitim samoprezirom, praćenim potrebom da sebe kazne ili čak unište.
Unutrašnji strah je u osnovi strah od samoprezira i siline samouništvajuće pretnje koju samoprezir sobom nosi.
Povod unutrašnjih strahova najčešće ostaje zamagljen jer je zamagljen čitav sistem unutrašnjih zapovesti i zabrana pa je, bez dodatnog raščlanjivanja, nejasno koja je od zapovesti ili zabrana povređena i na koji način.
Što su zapovesti brojnije i neumoljvije, zabrane kruće i sveobuhvatnije, strahovi su snažniji i stalniji. Događa se da sistem zabrana i zapovesti postane do te mere zahtevan da je prosto nesprovodiv u stvarnom životu. Tada povremene strahove zamenjuje jedna stalno prisutna i, naizgled, zagonetna, ničim izazvana zebnja koja zatim svoje opravdanje pokušava da nađe u spoljašnjim okolnostima.
Šta činiti sa unutrašnjim strahovima?
Besmisleno ih je i uzaludno prigušivati ili pokušavati da se na silu iskorene.
Naprotiv, korisno ih je doživeti u svoj njihovoj snazi a zatim potražiti koja ih je to neispunjena zapovest ili prekršena zabrana izazvala.
Ma koliko mučni bili, unutrašnji strahovi su jedan od važnih putokaza u spoznaji vlastitog bića. Prateći ih, spuštamo se u sopstvene dubine. I tako ih se postepeno oslobađamo. Što smo bliže sebi, to se manje plašimo jer sebe manje preziremo.
U osnovi, postoje dve vrste straha. Strah koji izaziva neka spoljna opasnost i onaj čiji je izvor u nama samima. Prvi se čini po sebi razumljivim, mada ne mora to uvek biti. Ponekad spoljnom opasnošću prikrivamo unutrašnju pretnju. Na primer, osoba koja se boji groma u osnovi strahuje od svoje potrebe da zgromi samu sebe. Strah koji sami stvaramo je zagonetniji, mučniji, suroviji.
Spoljašnji strah ima jasan, određen povod i doživljava se neposredno. Iznutra proizveden strah kao da dolazi niotkuda. Često se javlja bez jasnog povoda. Doživljava se prigušeno, kao neka mučna, tinjajuća uznemirenost, koja ponekad narasta do panike a da se za to ne vidi pravi razlog.
Mnogi ljudi pokušavaju da, naporom volje, iskorene unutrašnje strahove koje smatraju ponižavajućom slabošću. Oni, jednostavno, sebi zabranjuju da se plaše jer je strah dokaz da nisu božanski nedodirljiva i nepovrediva bića, kakvim sebe vole da zamišljaju, već obična i ranjiva ljudska stvorenja.
Drugi, pak, pokušavaju da se oslobode unutrašnjih strahova kljukajući se sredstvima za smirenje.
Treći bi da se reše uznemirenosti kroz aktivnosti koje bi trebalo da ih otupe ili omame.
Ni jedan od ovih načina ne daje prave rezultate jer se svi bave posledicama, zaobilazeći uzrok.
Šta proizvodi strah čiji je izvor u nama samima?
Tu je na delu snažna unutrašnja pretnja čiji je najvažniji uzrok - prezir prema sebi.
Ljudi stvaraju složen sistem unutrašnjih zapovesti i zabrana, često međusobno protivrečnih i neoistvarivih. Sistem onoga što moraju i onoga što ni u kom slučaju ne smeju činiti, a koga su u najboljem slučaju tek delimično i na krajnje maglovit način svesni. Kada prekrše svoje unutrašnje zapovesti ili zabrane, obrušavaju se na sebe silovitim samoprezirom, praćenim potrebom da sebe kazne ili čak unište.
Unutrašnji strah je u osnovi strah od samoprezira i siline samouništvajuće pretnje koju samoprezir sobom nosi.
Povod unutrašnjih strahova najčešće ostaje zamagljen jer je zamagljen čitav sistem unutrašnjih zapovesti i zabrana pa je, bez dodatnog raščlanjivanja, nejasno koja je od zapovesti ili zabrana povređena i na koji način.
Što su zapovesti brojnije i neumoljvije, zabrane kruće i sveobuhvatnije, strahovi su snažniji i stalniji. Događa se da sistem zabrana i zapovesti postane do te mere zahtevan da je prosto nesprovodiv u stvarnom životu. Tada povremene strahove zamenjuje jedna stalno prisutna i, naizgled, zagonetna, ničim izazvana zebnja koja zatim svoje opravdanje pokušava da nađe u spoljašnjim okolnostima.
Šta činiti sa unutrašnjim strahovima?
Besmisleno ih je i uzaludno prigušivati ili pokušavati da se na silu iskorene.
Naprotiv, korisno ih je doživeti u svoj njihovoj snazi a zatim potražiti koja ih je to neispunjena zapovest ili prekršena zabrana izazvala.
Ma koliko mučni bili, unutrašnji strahovi su jedan od važnih putokaza u spoznaji vlastitog bića. Prateći ih, spuštamo se u sopstvene dubine. I tako ih se postepeno oslobađamo. Što smo bliže sebi, to se manje plašimo jer sebe manje preziremo.
U osnovi, postoje dve vrste straha. Strah koji izaziva neka spoljna opasnost i onaj čiji je izvor u nama samima. Prvi se čini po sebi razumljivim, mada ne mora to uvek biti. Ponekad spoljnom opasnošću prikrivamo unutrašnju pretnju. Na primer, osoba koja se boji groma u osnovi strahuje od svoje potrebe da zgromi samu sebe. Strah koji sami stvaramo je zagonetniji, mučniji, suroviji.
Spoljašnji strah ima jasan, određen povod i doživljava se neposredno. Iznutra proizveden strah kao da dolazi niotkuda. Često se javlja bez jasnog povoda. Doživljava se prigušeno, kao neka mučna, tinjajuća uznemirenost, koja ponekad narasta do panike a da se za to ne vidi pravi razlog.
Mnogi ljudi pokušavaju da, naporom volje, iskorene unutrašnje strahove koje smatraju ponižavajućom slabošću. Oni, jednostavno, sebi zabranjuju da se plaše jer je strah dokaz da nisu božanski nedodirljiva i nepovrediva bića, kakvim sebe vole da zamišljaju, već obična i ranjiva ljudska stvorenja.
Drugi, pak, pokušavaju da se oslobode unutrašnjih strahova kljukajući se sredstvima za smirenje.
Treći bi da se reše uznemirenosti kroz aktivnosti koje bi trebalo da ih otupe ili omame.
Ni jedan od ovih načina ne daje prave rezultate jer se svi bave posledicama, zaobilazeći uzrok.
Šta proizvodi strah čiji je izvor u nama samima?
Tu je na delu snažna unutrašnja pretnja čiji je najvažniji uzrok - prezir prema sebi.
Ljudi stvaraju složen sistem unutrašnjih zapovesti i zabrana, često međusobno protivrečnih i neoistvarivih. Sistem onoga što moraju i onoga što ni u kom slučaju ne smeju činiti, a koga su u najboljem slučaju tek delimično i na krajnje maglovit način svesni. Kada prekrše svoje unutrašnje zapovesti ili zabrane, obrušavaju se na sebe silovitim samoprezirom, praćenim potrebom da sebe kazne ili čak unište.
Unutrašnji strah je u osnovi strah od samoprezira i siline samouništvajuće pretnje koju samoprezir sobom nosi.
Povod unutrašnjih strahova najčešće ostaje zamagljen jer je zamagljen čitav sistem unutrašnjih zapovesti i zabrana pa je, bez dodatnog raščlanjivanja, nejasno koja je od zapovesti ili zabrana povređena i na koji način.
Što su zapovesti brojnije i neumoljvije, zabrane kruće i sveobuhvatnije, strahovi su snažniji i stalniji. Događa se da sistem zabrana i zapovesti postane do te mere zahtevan da je prosto nesprovodiv u stvarnom životu. Tada povremene strahove zamenjuje jedna stalno prisutna i, naizgled, zagonetna, ničim izazvana zebnja koja zatim svoje opravdanje pokušava da nađe u spoljašnjim okolnostima.
Šta činiti sa unutrašnjim strahovima?
Besmisleno ih je i uzaludno prigušivati ili pokušavati da se na silu iskorene.
Naprotiv, korisno ih je doživeti u svoj njihovoj snazi a zatim potražiti koja ih je to neispunjena zapovest ili prekršena zabrana izazvala.
Ma koliko mučni bili, unutrašnji strahovi su jedan od važnih putokaza u spoznaji vlastitog bića. Prateći ih, spuštamo se u sopstvene dubine. I tako ih se postepeno oslobađamo. Što smo bliže sebi, to se manje plašimo jer sebe manje preziremo.
U osnovi, postoje dve vrste straha. Strah koji izaziva neka spoljna opasnost i onaj čiji je izvor u nama samima. Prvi se čini po sebi razumljivim, mada ne mora to uvek biti. Ponekad spoljnom opasnošću prikrivamo unutrašnju pretnju. Na primer, osoba koja se boji groma u osnovi strahuje od svoje potrebe da zgromi samu sebe. Strah koji sami stvaramo je zagonetniji, mučniji, suroviji.
Spoljašnji strah ima jasan, određen povod i doživljava se neposredno. Iznutra proizveden strah kao da dolazi niotkuda. Često se javlja bez jasnog povoda. Doživljava se prigušeno, kao neka mučna, tinjajuća uznemirenost, koja ponekad narasta do panike a da se za to ne vidi pravi razlog.
Mnogi ljudi pokušavaju da, naporom volje, iskorene unutrašnje strahove koje smatraju ponižavajućom slabošću. Oni, jednostavno, sebi zabranjuju da se plaše jer je strah dokaz da nisu božanski nedodirljiva i nepovrediva bića, kakvim sebe vole da zamišljaju, već obična i ranjiva ljudska stvorenja.
Drugi, pak, pokušavaju da se oslobode unutrašnjih strahova kljukajući se sredstvima za smirenje.
Treći bi da se reše uznemirenosti kroz aktivnosti koje bi trebalo da ih otupe ili omame.
Ni jedan od ovih načina ne daje prave rezultate jer se svi bave posledicama, zaobilazeći uzrok.
Šta proizvodi strah čiji je izvor u nama samima?
Tu je na delu snažna unutrašnja pretnja čiji je najvažniji uzrok - prezir prema sebi.
Ljudi stvaraju složen sistem unutrašnjih zapovesti i zabrana, često međusobno protivrečnih i neoistvarivih. Sistem onoga što moraju i onoga što ni u kom slučaju ne smeju činiti, a koga su u najboljem slučaju tek delimično i na krajnje maglovit način svesni. Kada prekrše svoje unutrašnje zapovesti ili zabrane, obrušavaju se na sebe silovitim samoprezirom, praćenim potrebom da sebe kazne ili čak unište.
Unutrašnji strah je u osnovi strah od samoprezira i siline samouništvajuće pretnje koju samoprezir sobom nosi.
Povod unutrašnjih strahova najčešće ostaje zamagljen jer je zamagljen čitav sistem unutrašnjih zapovesti i zabrana pa je, bez dodatnog raščlanjivanja, nejasno koja je od zapovesti ili zabrana povređena i na koji način.
Što su zapovesti brojnije i neumoljvije, zabrane kruće i sveobuhvatnije, strahovi su snažniji i stalniji. Događa se da sistem zabrana i zapovesti postane do te mere zahtevan da je prosto nesprovodiv u stvarnom životu. Tada povremene strahove zamenjuje jedna stalno prisutna i, naizgled, zagonetna, ničim izazvana zebnja koja zatim svoje opravdanje pokušava da nađe u spoljašnjim okolnostima.
Šta činiti sa unutrašnjim strahovima?
Besmisleno ih je i uzaludno prigušivati ili pokušavati da se na silu iskorene.
Naprotiv, korisno ih je doživeti u svoj njihovoj snazi a zatim potražiti koja ih je to neispunjena zapovest ili prekršena zabrana izazvala.
Ma koliko mučni bili, unutrašnji strahovi su jedan od važnih putokaza u spoznaji vlastitog bića. Prateći ih, spuštamo se u sopstvene dubine. I tako ih se postepeno oslobađamo. Što smo bliže sebi, to se manje plašimo jer sebe manje preziremo.
-
jesy
- Stalni član
- Postovi: 2010
- Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: tu u vashoj blizini
- Kontakt:
Strah
Strah je primarna emocija koja nastaje usled opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti, ili ozbiljne pretnje. To je urođena, genetski programirana reakcija na preteći ili bolan stimulus.
Na fiziološkom planu, ispoljava se u ubrzanom radu srca, porastu tonusa mišića, povišenom krvnom pritisku, povećanom lučenju adrenalina, ubrzanom disanju, sušenju usta itd. Na planu ponašanja, manifestuje se karakterističnim držanjem tela koje je biološki svrsishodna signalna reakcija na opasnost.
Osim realnog, postoji i neurotični strah, kao što je: strah od ispita, strah od kastracije, komadanja i sl. Strah je jedan od najefikasnijih i naravno najnehumanijih načina upravljanja ljudima i drugim živim bićima.
Strah je primarna emocija koja nastaje usled opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti, ili ozbiljne pretnje. To je urođena, genetski programirana reakcija na preteći ili bolan stimulus.
Na fiziološkom planu, ispoljava se u ubrzanom radu srca, porastu tonusa mišića, povišenom krvnom pritisku, povećanom lučenju adrenalina, ubrzanom disanju, sušenju usta itd. Na planu ponašanja, manifestuje se karakterističnim držanjem tela koje je biološki svrsishodna signalna reakcija na opasnost.
Osim realnog, postoji i neurotični strah, kao što je: strah od ispita, strah od kastracije, komadanja i sl. Strah je jedan od najefikasnijih i naravno najnehumanijih načina upravljanja ljudima i drugim živim bićima.
-
jesy
- Stalni član
- Postovi: 2010
- Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: tu u vashoj blizini
- Kontakt:
Strah od letenja
Statistike pokazuju da je letenje najsigurniji vid saobraćaja. Višestruko sigurniji od putovanja automobilom, na primer. Godišnje se u svetu izvede oko 19 miliona letova. U odnosu na to broj nesreća je veoma mali. Ipak se kod mnogih ljudi javlja strah od letenja (aerofobija, aviofobija) različitog intenziteta, počev od nelagodnosti pa do panične teskobe koja ih sprečava da uopšte uđu u avion. Zašto je to tako?
Avionske nesreće privlače veoma veliku medijsku pažnju. One su udarne vesti informativnih emisija i sadržaj naslovnih novinskih stranica. O njima se govori danima i nedeljama. Medijski su prisutne i naglašene tako da se stvara utisak da ih je više nego što ih stvarno ima. Pomislimo samo kako bi mračno delovao automobliski saobraćaj kada bi sve televizijske stanice i sve novine izveštavale o svakoj automobilskoj nesreći koja se dogodi bilo gde u svetu, i to u udarnim terminima ili na naslovnim stranama.
U avionskim nesrećama uglavnom strada mnogo ljudi. Retko ima preživelih. Uobičajena fraza – „poginuli svi putnici i članovi posade“, daje ovim nesrećama posebno zlokoban vid. To čoveka lišava nade da će nekako biti pošteđen čak iako se dogodi najgore. Što je manja nada u izbavljenje, strah je veći.
Pored ovih očitih razloga, postoje i oni duboki, iracionalni.
Strah od letenja obuhvata više strahova: strah od nekontrolisanog, od nepoznatog, od zatvorenog prostora i od visine.
Radi veće jasnoće, uporedimo letenje i vožnju automobilom.
Kao vozač, čovek u automobilu ima kontrolu nad vozilom kojim upravlja. To ga čini sigurnijim, čak i bez obzira na činjenicu da ne kontroliše druge učesnike u saobraćaju koji mogu predstavljati potencijalnu opasnost.
Putnik u avionu nema ama baš nikakvu kontrolu nad letilicom. U potpunosti je u tuđim rukama.
U automobilu, čak i kada njime ne upravlja, putnik ima pregled situacije. Vidi put kojim ide i njegove potencijalne opasnosti, automobile koji mu dolaze u susret ili ga pretiču, vozača za volanom. Ukratko, zna šta se događa.
Putnik u avionu zna da je u vazduhu ali nema nikakav uvid u ono što se zaista događa. A sve nepoznato mnoge ljude žestoko plaši.
Avion u vazduhu je zatvoren prostor iz koga je nemoguće uteći. Ovo dodatno uvećava osećaj zastrašujuće bespomoćnosti.
Sa predstavom avionskih nesreća usko je povezan strah od propadanja i pada sa visine.
Smatra se da je svojevrsno „pripitomljavanje straha“ najefikasnije sredstvo za prevazilaženje fobija, uključujući i strah od letenja.
Terapija se sastoji od postepenog i ponavljanog izlaganja fobičnim situacijama.
Osoba koja se boji letenja mogla bi najpre razmišljati o letenju, zatim pregledati fotografije aviona, ići na aerodrom, sedeti u avionu i na kraju – leteti.
Savremena informaciona tehnologija tu može mnogo pomoći. Čovek koji pati od aerofobije se može naći u virtuelnim avionima, učestvovati u virtuelnim letovima.
Preporučljivo je da se terapija odvija pod vođstvom stručnjaka koji će odrediti njen tok i tempo.
Međutim, strah od letenja, kao i drugi strahovi, nas može odvesti i dalje. On može biti polazna stanica u našem istraživanju sebe samih.
Ličnost, naime, nije zbir nepovezanih sastavnih delova već celina. Naš život nije zbir pojedinačnih događaja i situacija već celovit tok.
Strahovi koje obuhvata strah od letenja deluju u čitavom životu ličnosti koja od njega pati.
Zašto ne bismo prihvatili izazov? Veoma često smo prinuđeni da se suočimo sa prilikama u kojima nemamo nikakvu ili gotovo nikakvu kontrolu nad onim što se događa. Kako strah od odsustva kontrole utiče na čitav naš život? Zašto se bojimo onoga što ne možemo da kontrolišemo? Možda nemamo poverenja u druge? Ili projektujemo spolja strah od gubitka samokontrole?
Nepoznato je svugde oko nas. Koliko nas ograničava pokušaj da izbegnemo ono što ne poznajemo?
Šta je sa našim strahom od zatvorenih prostora? Gde se i kako sve ispoljava?
Šta je sa našim strahom od pada sa visine? Bojimo li se to samo fizičkog pada? Ili možda i društvenog propadanja? Ili pada sa trona lične izuzetnosti na koji smo sebe postavili?
Nije li i sam strah od letenja avionom metafora nekog drugog straha? Straha od gubitka čvrstog tla pod nogama, na primer? Od poleta i zanosa svake vrste?
Zašto ne bismo postavili sebi ova i slična pitanja?
Uvek smo na dobitku kada o sebi nešto naučimo.
Statistike pokazuju da je letenje najsigurniji vid saobraćaja. Višestruko sigurniji od putovanja automobilom, na primer. Godišnje se u svetu izvede oko 19 miliona letova. U odnosu na to broj nesreća je veoma mali. Ipak se kod mnogih ljudi javlja strah od letenja (aerofobija, aviofobija) različitog intenziteta, počev od nelagodnosti pa do panične teskobe koja ih sprečava da uopšte uđu u avion. Zašto je to tako?
Avionske nesreće privlače veoma veliku medijsku pažnju. One su udarne vesti informativnih emisija i sadržaj naslovnih novinskih stranica. O njima se govori danima i nedeljama. Medijski su prisutne i naglašene tako da se stvara utisak da ih je više nego što ih stvarno ima. Pomislimo samo kako bi mračno delovao automobliski saobraćaj kada bi sve televizijske stanice i sve novine izveštavale o svakoj automobilskoj nesreći koja se dogodi bilo gde u svetu, i to u udarnim terminima ili na naslovnim stranama.
U avionskim nesrećama uglavnom strada mnogo ljudi. Retko ima preživelih. Uobičajena fraza – „poginuli svi putnici i članovi posade“, daje ovim nesrećama posebno zlokoban vid. To čoveka lišava nade da će nekako biti pošteđen čak iako se dogodi najgore. Što je manja nada u izbavljenje, strah je veći.
Pored ovih očitih razloga, postoje i oni duboki, iracionalni.
Strah od letenja obuhvata više strahova: strah od nekontrolisanog, od nepoznatog, od zatvorenog prostora i od visine.
Radi veće jasnoće, uporedimo letenje i vožnju automobilom.
Kao vozač, čovek u automobilu ima kontrolu nad vozilom kojim upravlja. To ga čini sigurnijim, čak i bez obzira na činjenicu da ne kontroliše druge učesnike u saobraćaju koji mogu predstavljati potencijalnu opasnost.
Putnik u avionu nema ama baš nikakvu kontrolu nad letilicom. U potpunosti je u tuđim rukama.
U automobilu, čak i kada njime ne upravlja, putnik ima pregled situacije. Vidi put kojim ide i njegove potencijalne opasnosti, automobile koji mu dolaze u susret ili ga pretiču, vozača za volanom. Ukratko, zna šta se događa.
Putnik u avionu zna da je u vazduhu ali nema nikakav uvid u ono što se zaista događa. A sve nepoznato mnoge ljude žestoko plaši.
Avion u vazduhu je zatvoren prostor iz koga je nemoguće uteći. Ovo dodatno uvećava osećaj zastrašujuće bespomoćnosti.
Sa predstavom avionskih nesreća usko je povezan strah od propadanja i pada sa visine.
Smatra se da je svojevrsno „pripitomljavanje straha“ najefikasnije sredstvo za prevazilaženje fobija, uključujući i strah od letenja.
Terapija se sastoji od postepenog i ponavljanog izlaganja fobičnim situacijama.
Osoba koja se boji letenja mogla bi najpre razmišljati o letenju, zatim pregledati fotografije aviona, ići na aerodrom, sedeti u avionu i na kraju – leteti.
Savremena informaciona tehnologija tu može mnogo pomoći. Čovek koji pati od aerofobije se može naći u virtuelnim avionima, učestvovati u virtuelnim letovima.
Preporučljivo je da se terapija odvija pod vođstvom stručnjaka koji će odrediti njen tok i tempo.
Međutim, strah od letenja, kao i drugi strahovi, nas može odvesti i dalje. On može biti polazna stanica u našem istraživanju sebe samih.
Ličnost, naime, nije zbir nepovezanih sastavnih delova već celina. Naš život nije zbir pojedinačnih događaja i situacija već celovit tok.
Strahovi koje obuhvata strah od letenja deluju u čitavom životu ličnosti koja od njega pati.
Zašto ne bismo prihvatili izazov? Veoma često smo prinuđeni da se suočimo sa prilikama u kojima nemamo nikakvu ili gotovo nikakvu kontrolu nad onim što se događa. Kako strah od odsustva kontrole utiče na čitav naš život? Zašto se bojimo onoga što ne možemo da kontrolišemo? Možda nemamo poverenja u druge? Ili projektujemo spolja strah od gubitka samokontrole?
Nepoznato je svugde oko nas. Koliko nas ograničava pokušaj da izbegnemo ono što ne poznajemo?
Šta je sa našim strahom od zatvorenih prostora? Gde se i kako sve ispoljava?
Šta je sa našim strahom od pada sa visine? Bojimo li se to samo fizičkog pada? Ili možda i društvenog propadanja? Ili pada sa trona lične izuzetnosti na koji smo sebe postavili?
Nije li i sam strah od letenja avionom metafora nekog drugog straha? Straha od gubitka čvrstog tla pod nogama, na primer? Od poleta i zanosa svake vrste?
Zašto ne bismo postavili sebi ova i slična pitanja?
Uvek smo na dobitku kada o sebi nešto naučimo.
-
jesy
- Stalni član
- Postovi: 2010
- Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: tu u vashoj blizini
- Kontakt:
Suženje mitralnog otvora (Stenosis valvulae mitralis)
Mitralni otvor nalazi se između leve pretkomore i leve komore. Kroz njega prolazi arterijska krv, koja je došla iz pluća u levu komoru, da odatle prođe u čitavo telo.
Suženje ovog otvora izaziva smetnju u krvotoku, koja je utoliko veća ukoliko je suženje znatnije. Suženje izaziva u prvom redu proširenje leve pretkomore, a u toku bolesti proširuju se i ostali delovi srca.
Suženje mitralnih zalistaka nastupa najčešće kod devojčica između dvanaeste i petnaeste godine, ali može nastati, naročito posle reumatske groznice, u svim godinama života.
U početku znaci su skoro neprimetni. Obično se deca žale da se ne mogu igrati jer se brzo zaduvaju, pa zato izbegavaju igranje i gimnastiku. Postepeno, znaci se pojačavaju. Penjanje uz stepenice postaje sve teže i teže, a posle toga i hodanje po ravnom putu. Gubitak snage postaje sve primetniji. Pojavljuje se suv kašalj i mršavljenje, što vrlo često dovodi do sumje na tuberkulozu. Roditelji, obično, tek tada dovode dete lekaru.
Posle toga nastaje gotovo stalno otežano disanje, koje postaje još teže pri svakom naporu. Kašalj je stalan. Javlja se iskašljavanje šlajma, koji je ponekad i sukrvičav ili crvenkast. Bolesnici se žale na lupanje srca i bol u leđima, između kičme i lopatice s leve strane.
Posle svakog napora srce ubrzava rad, što se može utvrditi brojanjem bila.
Usled poremećaja u krvotoku, koji počinje mnogo ranije nego što se primeti, razvoj ove dece je mnogo slabiji. Deca su zaostala, mršava, niskog rasta i mirna.
Najčešće se bolest postepeno pogoršava, ređe ostaje ista, dok je izlečenje takoreći nemoguće. Vrlo su česti slučajevi kombinovanog oboljenja zalistaka i otvora, što još više otežava stanje.
U toku života javljaju se komplikacije bilo na plućima, bilo na arterijama, slezini, jetri, mozgu, srčanom mišiću ili drugim organima. Razvoj bolesti zavisi uglavnom od mogućnosti lečenja i zanimanja bolesnika. Pored lečenja srca treba održavati i opšte stanje, pošto su ti bolesnici uvek mršavi, anemični, slabog apetita i loše raspoloženi.
Dijetalnu ishranu određuje lekar ne samo prema stanju srca nego i prema stanju jetre, bubrega i krvnog pritiska. Hrana treba da bude laka, slatka, biljna i mlečna, bez soli i velikih količina tečnosti. Alkohol je zabranjen, a duvan štetan.
Zanimanje ovih bolesnika, ukoliko su sposobni za rad, ne sme da iziskuje fizički napor i mora omogućavati redovan odmor. Popodnevno ležanje je obavezno.
Operacijom na srcu, pomoću kojih se proširuje mitralni otvor poboljšava se krvotok.
Mitralni otvor nalazi se između leve pretkomore i leve komore. Kroz njega prolazi arterijska krv, koja je došla iz pluća u levu komoru, da odatle prođe u čitavo telo.
Suženje ovog otvora izaziva smetnju u krvotoku, koja je utoliko veća ukoliko je suženje znatnije. Suženje izaziva u prvom redu proširenje leve pretkomore, a u toku bolesti proširuju se i ostali delovi srca.
Suženje mitralnih zalistaka nastupa najčešće kod devojčica između dvanaeste i petnaeste godine, ali može nastati, naročito posle reumatske groznice, u svim godinama života.
U početku znaci su skoro neprimetni. Obično se deca žale da se ne mogu igrati jer se brzo zaduvaju, pa zato izbegavaju igranje i gimnastiku. Postepeno, znaci se pojačavaju. Penjanje uz stepenice postaje sve teže i teže, a posle toga i hodanje po ravnom putu. Gubitak snage postaje sve primetniji. Pojavljuje se suv kašalj i mršavljenje, što vrlo često dovodi do sumje na tuberkulozu. Roditelji, obično, tek tada dovode dete lekaru.
Posle toga nastaje gotovo stalno otežano disanje, koje postaje još teže pri svakom naporu. Kašalj je stalan. Javlja se iskašljavanje šlajma, koji je ponekad i sukrvičav ili crvenkast. Bolesnici se žale na lupanje srca i bol u leđima, između kičme i lopatice s leve strane.
Posle svakog napora srce ubrzava rad, što se može utvrditi brojanjem bila.
Usled poremećaja u krvotoku, koji počinje mnogo ranije nego što se primeti, razvoj ove dece je mnogo slabiji. Deca su zaostala, mršava, niskog rasta i mirna.
Najčešće se bolest postepeno pogoršava, ređe ostaje ista, dok je izlečenje takoreći nemoguće. Vrlo su česti slučajevi kombinovanog oboljenja zalistaka i otvora, što još više otežava stanje.
U toku života javljaju se komplikacije bilo na plućima, bilo na arterijama, slezini, jetri, mozgu, srčanom mišiću ili drugim organima. Razvoj bolesti zavisi uglavnom od mogućnosti lečenja i zanimanja bolesnika. Pored lečenja srca treba održavati i opšte stanje, pošto su ti bolesnici uvek mršavi, anemični, slabog apetita i loše raspoloženi.
Dijetalnu ishranu određuje lekar ne samo prema stanju srca nego i prema stanju jetre, bubrega i krvnog pritiska. Hrana treba da bude laka, slatka, biljna i mlečna, bez soli i velikih količina tečnosti. Alkohol je zabranjen, a duvan štetan.
Zanimanje ovih bolesnika, ukoliko su sposobni za rad, ne sme da iziskuje fizički napor i mora omogućavati redovan odmor. Popodnevno ležanje je obavezno.
Operacijom na srcu, pomoću kojih se proširuje mitralni otvor poboljšava se krvotok.
-
jesy
- Stalni član
- Postovi: 2010
- Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: tu u vashoj blizini
- Kontakt:
srčane mane
I na srcu, kao i na ostalim organima, mogu pre porđaja nastati razne greške i deformacije s kojima se dete rađa. Svi uzroci urođenih srčanih mana nisu poznati. Zna se da sifilis, alkoholozam i nervna oboljenja roditelja mogu prouzrokovati deformacije i pogrešan razvoj deteta. U poslednje vreme obraća se posebna pažnja na neka osipna oboljenja (rubeola) u prvim mesecima trudnoće.
Najčešće greške su postojanje otvora između leve i desne komore i između leve i desne pretkomore, što izaziva mešanje arterijske i venske krvi. Greške mogu postojati i na srčanim otvorima i zaliscima, kao i u odnosu na položaj i mesto na kojem se srce nalazi.
Novorođenče s ovakvom srčanom manom vrlo često umire za vreme porođaja ili neposredno posle porođaja, ali događa se i da ostane živo. Takvo dete boluje od takozvane „plave bolesti“ (cijanoze); ona se ispoljava u stalnom ili povremenom modrilu kože i sluzokože koje se pojačava pri svakom naporu. Svaki napor praćen je otežanim disanjem i lupanjem srca.
Koarktacija aorte je, takođe nasledno oboljenje, a potiče od sužavanja aorte kroz koju, zbog toga, teško protiče krv. Dete obolelo od koarktacije srca lako se zamara, pa zato i izbegava igru i fizički rad. Leči se vrlo dobro operacijom.
I na srcu, kao i na ostalim organima, mogu pre porđaja nastati razne greške i deformacije s kojima se dete rađa. Svi uzroci urođenih srčanih mana nisu poznati. Zna se da sifilis, alkoholozam i nervna oboljenja roditelja mogu prouzrokovati deformacije i pogrešan razvoj deteta. U poslednje vreme obraća se posebna pažnja na neka osipna oboljenja (rubeola) u prvim mesecima trudnoće.
Najčešće greške su postojanje otvora između leve i desne komore i između leve i desne pretkomore, što izaziva mešanje arterijske i venske krvi. Greške mogu postojati i na srčanim otvorima i zaliscima, kao i u odnosu na položaj i mesto na kojem se srce nalazi.
Novorođenče s ovakvom srčanom manom vrlo često umire za vreme porođaja ili neposredno posle porođaja, ali događa se i da ostane živo. Takvo dete boluje od takozvane „plave bolesti“ (cijanoze); ona se ispoljava u stalnom ili povremenom modrilu kože i sluzokože koje se pojačava pri svakom naporu. Svaki napor praćen je otežanim disanjem i lupanjem srca.
Koarktacija aorte je, takođe nasledno oboljenje, a potiče od sužavanja aorte kroz koju, zbog toga, teško protiče krv. Dete obolelo od koarktacije srca lako se zamara, pa zato i izbegava igru i fizički rad. Leči se vrlo dobro operacijom.
Poslednja izmena od jesy u Sub Nov 29, 2008 11:12 pm, izmenjeno 1 put ukupno.
-
jesy
- Stalni član
- Postovi: 2010
- Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: tu u vashoj blizini
- Kontakt:
STARENJE I ZNACI STARENJA
Starenje izaziva u organizmu promene koje se razvijaju progresivno i neprimetno. Znaci starenja se ne javljaju odmah čim proces starenja počne da se razvija. Oni se ne javljaju ni kod svih osoba u isto životno doba, jer ni starenje ne počinje kod svih osoba u isto vreme. Osobe koje žive urednim životom, hrane se umereno, dosta se kreću i rade, ne piju alkoholna pića, ne puše i ne uzbuđuju se lako, sporije stare i duže žive nego osobe koje postupaju suprotno. Kod njih se starenje, a i znaci starenja javljaju kasnije.
Ni svi organi jedne iste osobe nisu zahvaćeni starenjem u isto vreme. Može se reći da starenje počinje između tridesete i četrdesete godine, vidni znaci starenja počinju da se primećuju između pedesete i šezdesete, a krajem šezdesetih godina može se kod mnogih osoba već govoriti o starosti.
Arterioskleroza je jedan od prvih znakova starenja. Zato se i kaže da je čovek onoliko star koliko su mu stari krvni sudovi.
Prvi vidljivi znaci starenja primećuju se po smanjenoj pokretljivosti pogođenih osoba. Zatim se znaci starenja počnu primećivati na koži. Koža više nije tako glatka i sjajna kao ranije, postaje malo rapava, suva i na izloženim mestima istanjena. Pod istanjenom kožom poleđine šake i gornje strane stopala vide se jače istaknute proširene vene. Oko očiju i usana, na čelu i vratu javljaju se bore, kojih pre toga nije bilo ili nisu bile tako izražene. Na poleđini šaka i na licu izbijaju malo-pomalo tamne mrlje, koje su već dobro izražen znak starenja (staračka pigmentacija).
Kosa počinje da sedi i da se proredjuje. Kod izvesnog broja žena pojačava se maljavost, a kod muškaraca lice postaje oštrije, grublje, ćoškasto.
Na mišićima, kostima i zglobovima javljaju se isto izvesne promene. Mišići omlitave, postaju slabiji i teže pokretljivi, pogotovo kod osoba koje se i inače malo kreću. Kosti gube kalcijum, njihovo tkivo se razređuje postaju krte i lako se lome, a prelomi im teško zarašćuju. Nesigurne na nogama, takve osobe lako padaju i često lome vrat butne kosti, što mnogim starim osobama zagorčuje život. Zglobovi počinju da se deformišu, postaju čvornovati i kvrgavi, usled čega je hod otežan. U nekim slučajevima se zglobovi okoštavaju, naročito na kičmi koja postaje ukočena, iskrivljena i savijena napred. Osobe sa takvom kičmom hodaju manje ili više pogurene. Usled sasušivanja pojedinih organa i smanjenja njihovog obima (atrofija), kod nekih osoba se smanjuje u izvesnoj meri i njihova visina.
Broj moždanih i drugih nervnih ćelija smanjuje se a ne obnavlja. Mozak više nije u stanju da shvata i rešava probleme kao ranije. Javljaju se i izvesni duševni, psihički poremećaji (zaboravnost, slabljenje pamćenja itd.) Karakteristično za stare osobe je da pamte i sećaju se dobro događaja i doživljaja iz detinjstva, a teško se ili nikako ne sećaju onoga što je nedavno bilo. Takve osobe su krute u svom shvatanju i držanju.
Na plućima, naročito kod pušača, pokazuju se znaci proširenja pluća sa hroničnim bronhitisom i upornim kašljem. Organi za varenje ne funkcionišu uredno. Apetit i čitav metabolizam je poremećen. Kod žena usled slabljenja funkcija polnih žlezda javljaju razne tegobe (klimakterijum).
Proces starenja zahvata i pojedina čula, naročito čulo vida i čulo sluha.
Sa svima ovim i drugim promenama, koje starenje donosi sa sobom, ulazi se polako ali sigurno u doba starosti
Starenje izaziva u organizmu promene koje se razvijaju progresivno i neprimetno. Znaci starenja se ne javljaju odmah čim proces starenja počne da se razvija. Oni se ne javljaju ni kod svih osoba u isto životno doba, jer ni starenje ne počinje kod svih osoba u isto vreme. Osobe koje žive urednim životom, hrane se umereno, dosta se kreću i rade, ne piju alkoholna pića, ne puše i ne uzbuđuju se lako, sporije stare i duže žive nego osobe koje postupaju suprotno. Kod njih se starenje, a i znaci starenja javljaju kasnije.
Ni svi organi jedne iste osobe nisu zahvaćeni starenjem u isto vreme. Može se reći da starenje počinje između tridesete i četrdesete godine, vidni znaci starenja počinju da se primećuju između pedesete i šezdesete, a krajem šezdesetih godina može se kod mnogih osoba već govoriti o starosti.
Arterioskleroza je jedan od prvih znakova starenja. Zato se i kaže da je čovek onoliko star koliko su mu stari krvni sudovi.
Prvi vidljivi znaci starenja primećuju se po smanjenoj pokretljivosti pogođenih osoba. Zatim se znaci starenja počnu primećivati na koži. Koža više nije tako glatka i sjajna kao ranije, postaje malo rapava, suva i na izloženim mestima istanjena. Pod istanjenom kožom poleđine šake i gornje strane stopala vide se jače istaknute proširene vene. Oko očiju i usana, na čelu i vratu javljaju se bore, kojih pre toga nije bilo ili nisu bile tako izražene. Na poleđini šaka i na licu izbijaju malo-pomalo tamne mrlje, koje su već dobro izražen znak starenja (staračka pigmentacija).
Kosa počinje da sedi i da se proredjuje. Kod izvesnog broja žena pojačava se maljavost, a kod muškaraca lice postaje oštrije, grublje, ćoškasto.
Na mišićima, kostima i zglobovima javljaju se isto izvesne promene. Mišići omlitave, postaju slabiji i teže pokretljivi, pogotovo kod osoba koje se i inače malo kreću. Kosti gube kalcijum, njihovo tkivo se razređuje postaju krte i lako se lome, a prelomi im teško zarašćuju. Nesigurne na nogama, takve osobe lako padaju i često lome vrat butne kosti, što mnogim starim osobama zagorčuje život. Zglobovi počinju da se deformišu, postaju čvornovati i kvrgavi, usled čega je hod otežan. U nekim slučajevima se zglobovi okoštavaju, naročito na kičmi koja postaje ukočena, iskrivljena i savijena napred. Osobe sa takvom kičmom hodaju manje ili više pogurene. Usled sasušivanja pojedinih organa i smanjenja njihovog obima (atrofija), kod nekih osoba se smanjuje u izvesnoj meri i njihova visina.
Broj moždanih i drugih nervnih ćelija smanjuje se a ne obnavlja. Mozak više nije u stanju da shvata i rešava probleme kao ranije. Javljaju se i izvesni duševni, psihički poremećaji (zaboravnost, slabljenje pamćenja itd.) Karakteristično za stare osobe je da pamte i sećaju se dobro događaja i doživljaja iz detinjstva, a teško se ili nikako ne sećaju onoga što je nedavno bilo. Takve osobe su krute u svom shvatanju i držanju.
Na plućima, naročito kod pušača, pokazuju se znaci proširenja pluća sa hroničnim bronhitisom i upornim kašljem. Organi za varenje ne funkcionišu uredno. Apetit i čitav metabolizam je poremećen. Kod žena usled slabljenja funkcija polnih žlezda javljaju razne tegobe (klimakterijum).
Proces starenja zahvata i pojedina čula, naročito čulo vida i čulo sluha.
Sa svima ovim i drugim promenama, koje starenje donosi sa sobom, ulazi se polako ali sigurno u doba starosti
-
jesy
- Stalni član
- Postovi: 2010
- Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: tu u vashoj blizini
- Kontakt:
Srčani udari
Što je srčani udar?
Tko je u opasnosti?
Kako smanjiti štetu na srcu?
Dodatno potražite obavijesti na:
Hitna pomoć
Narodni zdravstveni list (HRVATSKI CRVENI KRIŽ, PRVA POMOĆ, PRIRUČNIK)
Što je srčani udar?
Srce radi 24 sata na dan, pumpajući krv bogatu kisikom i hranjivim tvarima kroz tijelo. Samo srce se snabdjeva krvlju kroz svoje srčane arterije. Kod bolesti srčanog krvožilnog sistema stvaraju se naslage kamenca i masnih tvari duž nutarnjih stijenki arterija. Kamenac privlači i krvne komponente koje se također talože na tkivo stijenki. Nazvan atheroskleroza proces se razvija postupno, tokom mnogo godina. Često započinje vrlo rano u životu, čak u djetinjstvu.
Masne naslage ili kamenac, mogu se odlomiti i dovesti do stvaranja krvnih ugrušaka. Ugrušak smanjuje protok krvi. Ciklusi stvaranja masnih naslaga, odlamanja i stvaranja ugrušaka uzrokuju suženje srčanih arterija, smanjujući protok krvi.
Preživjeli ste prvi srčani udar? Uz umjereno vježbanje imate 60% više šanse da ne doživite drugi srčani udar. Stanje kada do srca dopire premalo krvi naziva se ishemija. Moguća je bol u grudima ili angina. Bol se može javljati različito, te biti blaga i povremena, ili izraženija i postojana. Može biti dovoljno oštra da onemogućava normalan svakodnevni život. Isto to stanje nedovoljne opskrbljenosti srca krvlju može i biti bez ikakvih simptoma, stanje koje se naziva tiha ishemija.
Ako ugrušak iznenada prekine veći dio ili cijelo snabdjevanje srca krvlju, dolazi do srčanog udara. Stanice srčanog mišića koje ne dobijaju dovoljno kisika putem krvi počnu odumirati. Što je duže vrijeme bez postupka koji bi omogućio ponovo uspostavljanje protoka krvi, veće je oštećenje srca.
Tko je u opasnosti?
Srčani udari napadaju i muškarce i žene podjednako. Ipak neke osobe su izloženije od drugih zbog "faktora rizika". Faktori rizika su oblici ponašanja ili uvjeti koji povećavaju mogućnost razvoja bolesti. Neki su van vaše kontrole dok većinu njih možete mjenjati te smanjiti rizik prvog ili ponovljenog srčanog udara.
Faktori koji povećavaju rizik srčanog udara
Faktori koje ne možete kontrolirati
Postojeće bolesti srca, uključujući angioplastiku ili kirurške zahvate na srci ili anginu.
Životna starost. U muškaraca se rizik povećava nakon 45. godine, dok u žena se rizik povećava nakon 55. godine života.
Obiteljska povijest ranih srčanih oboljenja - otac lili brat prije 45. godine, majka ili sestra prije 55. godine života.
Faktori koje možete kontrolirati
Pušenje
Povišeni krvni pritisak
Povišeni kolesterol u krvi
Pretjerana tjelesna težina
Tjelesna neaktivnost
Dijabetes
Stres
Posljedice faktora rizika se ne zbrajaju jednostavno jedne na druge, već međusobno povećavaju svoja djelovanja. Zato je vrlo važno sprečavati i kontrolirati faktore rizika za koje je to moguće. Ako postoji jedan ili više tih faktora savjetujte se sa svojim liječnikom o tome kako smanjiti rizik prvog ili ponovljenog srčanog udara.
Da li ste znali?
Oko trećine srčanih udara završava smrću, sat vremena nakon pojave prvih simptoma. Na sreću svatko može poduzeti korake da zaštiti svoje srce i svoj život.
Kako smanjiti štetu na srcu?
Postoje postupci koji se primjenjuju prilikom srčanog udara kojima se otvaraju blokirane krvne žile kako bi se obnovio dotok krvi što prije. Time se sprečava ili ograničava oštećenje srčanog mišića i smanjuje mogućnost ponavljanja srčanog udara. Glavni postupak je trombolitička terapija kojom se nastoje razbiti ugrušci. Osim toga rabe se i angioplastika, te kirurški postupci premošćenja začepljene srčane arterije.
Da bi bili efektni sa tim postupcima se mora započetu najkasnije 1 sat nakon početka prvih simptoma. Brzo brzo reagiranje vam može spasiti život i ograničiti oštečenja srca.
Ispitajte da li kod vas postoji rizik srčanog udara!.
Što je srčani udar?
Tko je u opasnosti?
Kako smanjiti štetu na srcu?
Dodatno potražite obavijesti na:
Hitna pomoć
Narodni zdravstveni list (HRVATSKI CRVENI KRIŽ, PRVA POMOĆ, PRIRUČNIK)
Što je srčani udar?
Srce radi 24 sata na dan, pumpajući krv bogatu kisikom i hranjivim tvarima kroz tijelo. Samo srce se snabdjeva krvlju kroz svoje srčane arterije. Kod bolesti srčanog krvožilnog sistema stvaraju se naslage kamenca i masnih tvari duž nutarnjih stijenki arterija. Kamenac privlači i krvne komponente koje se također talože na tkivo stijenki. Nazvan atheroskleroza proces se razvija postupno, tokom mnogo godina. Često započinje vrlo rano u životu, čak u djetinjstvu.
Masne naslage ili kamenac, mogu se odlomiti i dovesti do stvaranja krvnih ugrušaka. Ugrušak smanjuje protok krvi. Ciklusi stvaranja masnih naslaga, odlamanja i stvaranja ugrušaka uzrokuju suženje srčanih arterija, smanjujući protok krvi.
Preživjeli ste prvi srčani udar? Uz umjereno vježbanje imate 60% više šanse da ne doživite drugi srčani udar. Stanje kada do srca dopire premalo krvi naziva se ishemija. Moguća je bol u grudima ili angina. Bol se može javljati različito, te biti blaga i povremena, ili izraženija i postojana. Može biti dovoljno oštra da onemogućava normalan svakodnevni život. Isto to stanje nedovoljne opskrbljenosti srca krvlju može i biti bez ikakvih simptoma, stanje koje se naziva tiha ishemija.
Ako ugrušak iznenada prekine veći dio ili cijelo snabdjevanje srca krvlju, dolazi do srčanog udara. Stanice srčanog mišića koje ne dobijaju dovoljno kisika putem krvi počnu odumirati. Što je duže vrijeme bez postupka koji bi omogućio ponovo uspostavljanje protoka krvi, veće je oštećenje srca.
Tko je u opasnosti?
Srčani udari napadaju i muškarce i žene podjednako. Ipak neke osobe su izloženije od drugih zbog "faktora rizika". Faktori rizika su oblici ponašanja ili uvjeti koji povećavaju mogućnost razvoja bolesti. Neki su van vaše kontrole dok većinu njih možete mjenjati te smanjiti rizik prvog ili ponovljenog srčanog udara.
Faktori koji povećavaju rizik srčanog udara
Faktori koje ne možete kontrolirati
Postojeće bolesti srca, uključujući angioplastiku ili kirurške zahvate na srci ili anginu.
Životna starost. U muškaraca se rizik povećava nakon 45. godine, dok u žena se rizik povećava nakon 55. godine života.
Obiteljska povijest ranih srčanih oboljenja - otac lili brat prije 45. godine, majka ili sestra prije 55. godine života.
Faktori koje možete kontrolirati
Pušenje
Povišeni krvni pritisak
Povišeni kolesterol u krvi
Pretjerana tjelesna težina
Tjelesna neaktivnost
Dijabetes
Stres
Posljedice faktora rizika se ne zbrajaju jednostavno jedne na druge, već međusobno povećavaju svoja djelovanja. Zato je vrlo važno sprečavati i kontrolirati faktore rizika za koje je to moguće. Ako postoji jedan ili više tih faktora savjetujte se sa svojim liječnikom o tome kako smanjiti rizik prvog ili ponovljenog srčanog udara.
Da li ste znali?
Oko trećine srčanih udara završava smrću, sat vremena nakon pojave prvih simptoma. Na sreću svatko može poduzeti korake da zaštiti svoje srce i svoj život.
Kako smanjiti štetu na srcu?
Postoje postupci koji se primjenjuju prilikom srčanog udara kojima se otvaraju blokirane krvne žile kako bi se obnovio dotok krvi što prije. Time se sprečava ili ograničava oštećenje srčanog mišića i smanjuje mogućnost ponavljanja srčanog udara. Glavni postupak je trombolitička terapija kojom se nastoje razbiti ugrušci. Osim toga rabe se i angioplastika, te kirurški postupci premošćenja začepljene srčane arterije.
Da bi bili efektni sa tim postupcima se mora započetu najkasnije 1 sat nakon početka prvih simptoma. Brzo brzo reagiranje vam može spasiti život i ograničiti oštečenja srca.
Ispitajte da li kod vas postoji rizik srčanog udara!.
-
jesy
- Stalni član
- Postovi: 2010
- Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: tu u vashoj blizini
- Kontakt:
SRCHANI UDAR-KAKO PREZHIVETI
Kako preživjeti srčani udar? Brzo djelovanje je vaše najbolje oružje protiv srčanog udara.
Zašto? Jer lijekovi za razbijanje ugrušaka i ostali postupci otvaranja arterija mogu prekinuti infarkt koji je u toku. Oni mogu spriječiti ili ograničiti štetu na srcu, ali sa njima treba započeti odmah po pojavi prvih simptoma. Što se prije počne sa tim postupcima veča je mogućnost preživljavanja i potpunog oporavka. Da bi bile najefikasnije najbolje bi bilo započeti unutar 1 sat od početka simptoma infarkta.
Nesigurnost je normalna
Očekivanja često ne odgovaraju stvarnosi kad se radi o srčanom udaru. Očekujemo nešto poput filmskog infarkta kad se osoba uhvati za grudi i padne. Zbog takve predodžbe nismo sigurni da li zaista se radi o srčanom udaru i odlučujemo pričekati dok nismo sigurni umjesto da odmah zovemo službu hitne pomoći. To se događa i osobama koje su već imale srčani udar. Slijedeći srčani udar može imati potpuno različite simptome
Naučite prepozanti znakove srčanog udara, ali uvijek budite svijesni: čak i ako niste sigurni da se radi o srčanom udaru, morate provjeriti.
Odgađanje može biti smrtonosno
Većina osoba koje imaju srčani udar čekaju predugo i prekasno zatraže liječničku pomoć. To može biti kobna greška. Kašnjenje poziva hitne pomoći je najčešći uzrok kašnjenja pravodobne pomoći - puno češći nego kašnjenje u dolasku službe hitne pomoći ili kašnjenje u bolnici pri prijemu.
Ljudi se često odluče za "pričekati da se vidi" pristup jer:
ne poznaju simptome srčanog udara i zamjenjuju ih za nešto drugo
boje se i nisu voljni priznati da simptomi mogu biti nešto ozbiljno
ne žele "napraviti scenu" i otići u bolnicu i ustanoviti da je lažna uzbuna
ne razumiju u čemu je važnost što hitnijeg odlaska u bolnicu
Neki pacijenti češće nego drugi otežu sa odlaskom u bolnicu. Među njima su najčešće žene, starije osobe i pripadnici manjina.
Većina žrtava srčanog udara čeka dva ili više sati nakon početka simptoma prije nego li potraže liječničku pomoć. To kašnjenje može uzrokovati smrt ili trajno oštečenje srca - oštečenje koje utječe na normalno obavljanje svakodnevnih poslova
Zovite 94
Prvi što treba napraviti kada dođe do srčanog udara je zvati 94 - službu hitne pomoći - bez obzija da li ste sigurni ili niste da se radi o srčanom udaru.
Tko god pokazuje simptome srčanog udara mora primiti liječničku pomoć odmah. Ne čekajte duže od par minuta - najviše pet minuta - prije poziva 94.
Najbolji način da stignete na vrijeme u bolnicu je poziv na 94 - službu hitne pomoći. Osoblje hitne službe može započeti sa postupkom liječničke pomoći i prije dolaska u bolnicu.
Za vrijeme srčanog udara srce može prestati kucati. Osoblje hitne službe je osposobljeno za pomoć u takvom slučaju i da ponovo pokrenu srce koje ne kuca.
Osobe koje doveze hitna služba obično brže primaju pravi tretman po dolasku u bolnicu.
Ako imate simptome srčanog udarra i ne možete iz bilo kojeg razloga pozvati 94, zamolite nekoga da vas odveze u bolnicu. Ni u kom slučaju ne vozite sami, osim ako baš nemate drugog izbora.
Osoblje hitne pomoći
Poziv na 94 je poput dovođenja bolničke hitne službe do svojih vrata. Zašto?
Osoblje hitne službe može izmjeriti sve vaše vitalne znakove, ustanoviti vaše medicinsko stanje i ako je potrebno poduzeti dodatnu brigu.
Na mnogim mjestima kola hitne službe su povezana sa odjelom u bolnici i mogu prenijeti podatke o vašem stanju. Tako se u bolnici samo nastavljaju započeti postupci.
Osoblje hitne službe može započeti sa različitim vrstama liječenja već na licu mjesta zahvaljujući raznim aparatima i lijekovima koje uvijek imaju sa sobom.
Planirajte unaprijed
Napravite plan što ćete raditi u slučaju srčanog udara. Tako se štedi vrijeme i pomaže spasiti živote.
Da biste planirali unaprijed:
naučite znakove srčanog udara
razmislite što biste uradili da imate simptome srčanog udara - u slučaju da ste kod kuće, na poslu, usred noći ili na nekom mjesti ili situaciji koa zahtjeva planiranje unaprijed.
odlučite tko će se brinuti za djecu ili starije osobe o kojima normalno vi brinete. Osoblje hitne službe može kontaktirati vaše prijatelje ili rodbinu.
Razgovarajte sa obitelji i rodbinom o znakovima srčanog udara i važnosti ranog pozivanja hitne pomoći. Objasnite prednosti poziva 94 nad vlastitim prevozom do bolnice.
Govorite sa svojim liječnikom o srčanom udaru i što možete poduzeti da smanjite rizik.
Savjetujte se sa liječnikom što trebate napraviti ako ossjetite neki od simptoma srčanog udara.
Prikupite važne podatke koje trebate ponijeti u bolnicu sa sobom. Pripremite plan preživljavanja srčanog udara. Ispunite obrazac, isprintajte ga i držite kopiju uvijek u svojoj blizini - u novčaniku ili torbi.
Što ako ste sami?
Bez pomoći, osoba kojoj je srce prestalo normalno kucati i koja osjeća da počinje gubiti svijest, ima oko 10 sekundi prije nego li potpuno izgubi svijest.
Jedan način kojim si možete pomoći je ponovljeno i vrlo snažno kašljanje. Potrebno je duboko udahnuti prije svakog kašlja i kašalj mora biti dubok i produžen, kao kad pokušavate nešto iskašljati iz dubine grudi. Udah i kašalj moraju biti ponovljeni svake dvije sekunde bez prestanka sve dok ne stigne pomoć, ili dok srce ne počne ponovo normalno udarati.
Duboki udah unosi kisik u pluća, a pokreti kašljanja stišću srce i održavaju krvotok. Stiskanje srca pomaže mu da ponovo dobije normalni ritam. Na taj način žrtve srčanog infarkta mogu stići do bolnice.
Tokom kašljanja morate dozvati pomoć na bilo koji način.
Navedenu metodu sam našao na Internetu i liječnički komentar na nju nije bio ni pozitivan ni negativan. Nije službeno preporučena od strane medicinske struke, ali nije ni zabranjena kao škodljiva. Zapravo u tom trenutku nema puno toga što vam još može naškoditi. Umirete, zar ne? Pokušajte si ovako pomoći. Najgore što vam se može dogoditi da zadnjih desetak sekundi života provedete jako kašljući. A možda i pomogne...
Kako preživjeti srčani udar? Brzo djelovanje je vaše najbolje oružje protiv srčanog udara.
Zašto? Jer lijekovi za razbijanje ugrušaka i ostali postupci otvaranja arterija mogu prekinuti infarkt koji je u toku. Oni mogu spriječiti ili ograničiti štetu na srcu, ali sa njima treba započeti odmah po pojavi prvih simptoma. Što se prije počne sa tim postupcima veča je mogućnost preživljavanja i potpunog oporavka. Da bi bile najefikasnije najbolje bi bilo započeti unutar 1 sat od početka simptoma infarkta.
Nesigurnost je normalna
Očekivanja često ne odgovaraju stvarnosi kad se radi o srčanom udaru. Očekujemo nešto poput filmskog infarkta kad se osoba uhvati za grudi i padne. Zbog takve predodžbe nismo sigurni da li zaista se radi o srčanom udaru i odlučujemo pričekati dok nismo sigurni umjesto da odmah zovemo službu hitne pomoći. To se događa i osobama koje su već imale srčani udar. Slijedeći srčani udar može imati potpuno različite simptome
Naučite prepozanti znakove srčanog udara, ali uvijek budite svijesni: čak i ako niste sigurni da se radi o srčanom udaru, morate provjeriti.
Odgađanje može biti smrtonosno
Većina osoba koje imaju srčani udar čekaju predugo i prekasno zatraže liječničku pomoć. To može biti kobna greška. Kašnjenje poziva hitne pomoći je najčešći uzrok kašnjenja pravodobne pomoći - puno češći nego kašnjenje u dolasku službe hitne pomoći ili kašnjenje u bolnici pri prijemu.
Ljudi se često odluče za "pričekati da se vidi" pristup jer:
ne poznaju simptome srčanog udara i zamjenjuju ih za nešto drugo
boje se i nisu voljni priznati da simptomi mogu biti nešto ozbiljno
ne žele "napraviti scenu" i otići u bolnicu i ustanoviti da je lažna uzbuna
ne razumiju u čemu je važnost što hitnijeg odlaska u bolnicu
Neki pacijenti češće nego drugi otežu sa odlaskom u bolnicu. Među njima su najčešće žene, starije osobe i pripadnici manjina.
Većina žrtava srčanog udara čeka dva ili više sati nakon početka simptoma prije nego li potraže liječničku pomoć. To kašnjenje može uzrokovati smrt ili trajno oštečenje srca - oštečenje koje utječe na normalno obavljanje svakodnevnih poslova
Zovite 94
Prvi što treba napraviti kada dođe do srčanog udara je zvati 94 - službu hitne pomoći - bez obzija da li ste sigurni ili niste da se radi o srčanom udaru.
Tko god pokazuje simptome srčanog udara mora primiti liječničku pomoć odmah. Ne čekajte duže od par minuta - najviše pet minuta - prije poziva 94.
Najbolji način da stignete na vrijeme u bolnicu je poziv na 94 - službu hitne pomoći. Osoblje hitne službe može započeti sa postupkom liječničke pomoći i prije dolaska u bolnicu.
Za vrijeme srčanog udara srce može prestati kucati. Osoblje hitne službe je osposobljeno za pomoć u takvom slučaju i da ponovo pokrenu srce koje ne kuca.
Osobe koje doveze hitna služba obično brže primaju pravi tretman po dolasku u bolnicu.
Ako imate simptome srčanog udarra i ne možete iz bilo kojeg razloga pozvati 94, zamolite nekoga da vas odveze u bolnicu. Ni u kom slučaju ne vozite sami, osim ako baš nemate drugog izbora.
Osoblje hitne pomoći
Poziv na 94 je poput dovođenja bolničke hitne službe do svojih vrata. Zašto?
Osoblje hitne službe može izmjeriti sve vaše vitalne znakove, ustanoviti vaše medicinsko stanje i ako je potrebno poduzeti dodatnu brigu.
Na mnogim mjestima kola hitne službe su povezana sa odjelom u bolnici i mogu prenijeti podatke o vašem stanju. Tako se u bolnici samo nastavljaju započeti postupci.
Osoblje hitne službe može započeti sa različitim vrstama liječenja već na licu mjesta zahvaljujući raznim aparatima i lijekovima koje uvijek imaju sa sobom.
Planirajte unaprijed
Napravite plan što ćete raditi u slučaju srčanog udara. Tako se štedi vrijeme i pomaže spasiti živote.
Da biste planirali unaprijed:
naučite znakove srčanog udara
razmislite što biste uradili da imate simptome srčanog udara - u slučaju da ste kod kuće, na poslu, usred noći ili na nekom mjesti ili situaciji koa zahtjeva planiranje unaprijed.
odlučite tko će se brinuti za djecu ili starije osobe o kojima normalno vi brinete. Osoblje hitne službe može kontaktirati vaše prijatelje ili rodbinu.
Razgovarajte sa obitelji i rodbinom o znakovima srčanog udara i važnosti ranog pozivanja hitne pomoći. Objasnite prednosti poziva 94 nad vlastitim prevozom do bolnice.
Govorite sa svojim liječnikom o srčanom udaru i što možete poduzeti da smanjite rizik.
Savjetujte se sa liječnikom što trebate napraviti ako ossjetite neki od simptoma srčanog udara.
Prikupite važne podatke koje trebate ponijeti u bolnicu sa sobom. Pripremite plan preživljavanja srčanog udara. Ispunite obrazac, isprintajte ga i držite kopiju uvijek u svojoj blizini - u novčaniku ili torbi.
Što ako ste sami?
Bez pomoći, osoba kojoj je srce prestalo normalno kucati i koja osjeća da počinje gubiti svijest, ima oko 10 sekundi prije nego li potpuno izgubi svijest.
Jedan način kojim si možete pomoći je ponovljeno i vrlo snažno kašljanje. Potrebno je duboko udahnuti prije svakog kašlja i kašalj mora biti dubok i produžen, kao kad pokušavate nešto iskašljati iz dubine grudi. Udah i kašalj moraju biti ponovljeni svake dvije sekunde bez prestanka sve dok ne stigne pomoć, ili dok srce ne počne ponovo normalno udarati.
Duboki udah unosi kisik u pluća, a pokreti kašljanja stišću srce i održavaju krvotok. Stiskanje srca pomaže mu da ponovo dobije normalni ritam. Na taj način žrtve srčanog infarkta mogu stići do bolnice.
Tokom kašljanja morate dozvati pomoć na bilo koji način.
Navedenu metodu sam našao na Internetu i liječnički komentar na nju nije bio ni pozitivan ni negativan. Nije službeno preporučena od strane medicinske struke, ali nije ni zabranjena kao škodljiva. Zapravo u tom trenutku nema puno toga što vam još može naškoditi. Umirete, zar ne? Pokušajte si ovako pomoći. Najgore što vam se može dogoditi da zadnjih desetak sekundi života provedete jako kašljući. A možda i pomogne...
-
jesy
- Stalni član
- Postovi: 2010
- Pridružio se: Uto Apr 01, 2008 6:10 pm
- Koliki je zbir brojeva cetiri i pet: 5
- Lokacija: tu u vashoj blizini
- Kontakt:
Smanjiti opasnost od infarkta
Možete smanjiti rizik od srčanog udara - čak i ako imate bolest srčanih krvnih žila ili ste imali srčani udar.
Šest ključnih koraka za smanjenje rizika od srčanog udara:
Prestanite pušiti
Smanjite visoki krvni pritisak
Smanjite previsoki kolesterol
Dovedite tjelesnu težinu u normalne granice
Kontrolirajte dijabetes
Poduzimanje ovih koraka značajno će smanjiti rizik srčanog udara.
Prestanite pušiti cigarete
Pušenje cigareta uvelike povečava rizik srčanih udara i kod muškaraca i kod žena. Također povečava rizik ponovljenih srčanih udara kod ljudi koji su ih već ranije preživjeli. Žene koje puše i uzimaju tablete za kontracepciju, još su u većoj opasnosti nego samo pušaći. Dobra novost je da se prestankom pušenja vrlo brzo smanjuje rizik. Godinu dana nakon prestanka pušenja rizik pada na polovicu rizika pušača i po tom pada dalje do normalnog rizika nepušača. Čak i među osobama koje imaju srčane bolesti rizik opada oštro nakon godinu dana po prestanku pušenja i postupno se dalje smanjuje.
Smanjite visoki krvni tlak
Srce je prisiljeno na teži rad kod osoba koje imaju visoki krvni tlak. To povečava rizik razvoja bolesti srca kao i bolesti bubrega.
Krvni tlak se bilježi sa dva broja - sistolički (srce se steže) i dijastolički (srce se opušta) - npr. 120/80 mmHg (milimetara stupca žive).
Normalni krvni tlak je manje od 130 mmHg sistoličkog i manje od 85 mmHg dijastoličkog. Idealni pritisak je 120/80 mmHg. Rezultati mjerenja koji često prelaze 140/90 mmHg ili više, smatraju se visokim krvnim tlakom.
Da bi Kontrolirali visoki krvni tlak morate:
izgubiti višak tjelesne težine
postati tjelesno aktivni
slijediti zdravu prehranu
uzimati hranu sa manje soli
ograničiti uzimanje alkohola
redovno uzimati lijekove ako su prepisani
Najvažniji tipovi lijekova za visoki krvni tlak su: diuretici, beta-blokatori, inhibitori ACE, angiotensin antagonisti, blokatori kacija, alfa blokatori, alfa-beta blokatori, inhibitori nervnog sistema i vazodilatori.
(diuretics, beta-blockers, angiotensin converting enzyme (ACE) inhibitors, angiotensin antagonists, calcium channel blockers, alpha blockers, alpha-beta blockers, nervous system inhibitors, and vasodilators)
Smanjite visoku razinu kolesterola
Razina kolesterola u krvi uvelike utječe na rizik razvoja srčanih bolesti. Što je razina viša, viši je i rizik od srčanih oboljenja ili srčanog udara.
Zašto? Kolesterol je tvar slična masti koja se taloži po stijenkama krvnih žila. S vremenom talog toliko naraste da smanjuje ili potpuno prekida tok krvi. Ako se potpuno prekine dotok krvi u dio srca, dolazi do srčanog udara.
Razni faktori utiču na razinu kolesterola: dijeta, težina, fizička aktivnost, starost, spol i nasljeđe.
Visoka razina kolesterola sama po sebi nema simptoma, zato je važno kontrolirati razinu kolesterola kod liječnika. Osobe starije od 20 godina bi trebale kontrolirati kolesterol barem svakih 5 godina. Najbolje je obaviti test koji se zove lipoprotein profil. Njime se mjeri ukupni kolesterol, "dobri" kolesterol i "loši" kolesterol, kao i trigliceridi, još jedan oblik masti u krvi.
Visoki kolesterol se kntrolira promjenama u načinu života, zdravom prehranom, fizičkom aktivnošću, gubitkom viška težine, te ako to nije dovoljno i lijekovima. Lijekovi uključuju: statine, bile acid sequestrants, nicontinic acid, and fibric acids.
Postignite idealnu težinu
Idealna težina je presudna za dug i zdrav život. Pretjerana težina povečava rizik od srčanog udara. Isto tako povećava rizik od povišenog kolesterola, visokog tlaka i dijabetesa, što svako ponaosob dodatno poveća mogućnost srčanog udara. Ako imate preveliku tjelesnu težinu, čak i mali gubitak od samo 10% značajno će smanjiti rizik bilo koje od tih bolesti.
Budite fizički aktivni svaki dan
Tjelesna aktivnost smanjuje rizik od srčanih problema, uključujući srčani udar, poboljšava razinu kolesterola, pomaže pri kontroli povišenog krvnog tlaka i dijabetesa i regulira tjelesnu težinu. Također povečava tjelesnu spremnost, potiče psihičku stabilnost i samopouzdanje, te smanjuje depresije i napetosti.
Oni koji su već imali srčani udar također imaju koristi od tjelesne aktivnosti. Mnoge bolnice imaju program srčanog oporavka.
Da biste zaštitili svoje srce dovoljno vam je 30 minuta tjelesne aktivnosti tokom dana. Ako osjećate da vam je to previše odjednom možete rasporediti u periode ne manje od barem 10 min.
Ako ste bili duže vremena neaktivni, počnite polako povećavati tjelesnu aktivnost.
Ako imate srčanu bolest, provjerite sa svojim liječnikom prije nego li započnete sa programom tjelesnih aktivnosti. To je posebno važno ako ste stariji od 55 god., niste bili aktivni neko vrijeme ili imate dijabetes ili neku drugu bolest. Liječnik vam može savjetovati kako naporna smije biti vaša tjelesna aktivnost.
Dijabetes
Oštečuje krvne žile uključujući srčane arterije. Kod 75% ljudi sa dijabetesom razvijaju se bolesti srca i krvnih žila. Dijabetes može također uzrokovati udar, zatajenje bubrega i druge probleme.
Do dijabetesa dolazi kad tijelo nije u stanju upotrijebiti šećer kao što bi trbalo, za rast i razvoj. Tijelo dobija šećer kad mijenja hranu u glukozu (vrstu šećera). Hormon zvan inzulin je potreban da bi tijelo upotrijebilo glukozu.
Simptomi dijabetesa su povečana žeđ i mokrenje, gubitak tjelesne težine, magljenje vida, glad, umor, česte infekcija i sporo zacjeljivanje rana i ozljeda.
Postoje dva tipa dijabetesa: tip 1, ovisan o inzulinu ili tip 2 neovisan o inzulinu. Tip 1 se obično pojavljuje nenadano prije dobi od 30 god. Tip 2 se razvija postepeno najčešće kod osoba starijih od 40 god. Tip 2 obuhvača 95% oboljelih. Imate puno veću mogućnost da obolite od dijabetesa ako ste debeli posebno u struku, preko 40, imate visoki krvni tlak i obiteljsku povijest dijabetesa. Zbog povezanosti sa srčanim oboljenjima, važno je da osobe koje naginju dijabetesu kontroliraju i ostale faktore rizika.
Na sreću, nova istraživanja pokazuju da isti koraci koji smanjuju rizik od srčanih bolesti, također smanjuju i rizik oboljenja od dijabetesa tipa 2. Kod ljudi koji već boluju od dijabetesa ti koraci zajedno sa propisanim lijekovima mogu odgoditi ili spriječiti razvoj komplikacija dijebatesa kao što su bolesti očiju ili oštečenje živčanog sustava.
Prema istraživanjima gubitak od 7% tjelesne težine i 150 min. umjerene tjelesne aktivnosti tjedno smanjuju mogućnost razvoja dijabetesa za 58% kod osoba visokog rizika. Promjene načina života smanjuju rizik razvoja dijabetesa tipa 2 bez obzira na starost, spol ili tjelesnu težinu.
Da biste smanjili rizik od razvoja dijabetesa i srčanih bolesti trebate:
sljedite program zdrave prehrane - što manje zasićenih masti i kolesterola, te umjerenost u ukupnoj masti.
težiti normalnoj tjelesnoj težini
biti fizički aktivni svaki dan. Barem 30 min. umjerene aktivnosti, poput žustrog hoda, svakog dana.
ne pušite
sprečite i kontrolirajte povišeni kolesterol
Ako već imate dijabetes, usporite ili sprečite njegov razvoj:
jedite jela svaki dan u isto doba dana
provjerite sa svojim liječnikom koje su fizičke aktivnosti najbolje za vas
uzimajte lijekove svaki dan u isto doba dana
provjeravajte razinu šećera u krvi. Javite se liječniku ako je previsoka ili preniska u periodu od 2-3 dana
provjeravajte stopala da li postoje ogrebotine, žuljevi, otekline, crvenilo ili urezani nokti.
četkajte zube i desni svaki dan
provjerite sa liječnikom uzimanje aspirina svaki dan ako imete srčano oboljenje
Možete smanjiti rizik od srčanog udara - čak i ako imate bolest srčanih krvnih žila ili ste imali srčani udar.
Šest ključnih koraka za smanjenje rizika od srčanog udara:
Prestanite pušiti
Smanjite visoki krvni pritisak
Smanjite previsoki kolesterol
Dovedite tjelesnu težinu u normalne granice
Kontrolirajte dijabetes
Poduzimanje ovih koraka značajno će smanjiti rizik srčanog udara.
Prestanite pušiti cigarete
Pušenje cigareta uvelike povečava rizik srčanih udara i kod muškaraca i kod žena. Također povečava rizik ponovljenih srčanih udara kod ljudi koji su ih već ranije preživjeli. Žene koje puše i uzimaju tablete za kontracepciju, još su u većoj opasnosti nego samo pušaći. Dobra novost je da se prestankom pušenja vrlo brzo smanjuje rizik. Godinu dana nakon prestanka pušenja rizik pada na polovicu rizika pušača i po tom pada dalje do normalnog rizika nepušača. Čak i među osobama koje imaju srčane bolesti rizik opada oštro nakon godinu dana po prestanku pušenja i postupno se dalje smanjuje.
Smanjite visoki krvni tlak
Srce je prisiljeno na teži rad kod osoba koje imaju visoki krvni tlak. To povečava rizik razvoja bolesti srca kao i bolesti bubrega.
Krvni tlak se bilježi sa dva broja - sistolički (srce se steže) i dijastolički (srce se opušta) - npr. 120/80 mmHg (milimetara stupca žive).
Normalni krvni tlak je manje od 130 mmHg sistoličkog i manje od 85 mmHg dijastoličkog. Idealni pritisak je 120/80 mmHg. Rezultati mjerenja koji često prelaze 140/90 mmHg ili više, smatraju se visokim krvnim tlakom.
Da bi Kontrolirali visoki krvni tlak morate:
izgubiti višak tjelesne težine
postati tjelesno aktivni
slijediti zdravu prehranu
uzimati hranu sa manje soli
ograničiti uzimanje alkohola
redovno uzimati lijekove ako su prepisani
Najvažniji tipovi lijekova za visoki krvni tlak su: diuretici, beta-blokatori, inhibitori ACE, angiotensin antagonisti, blokatori kacija, alfa blokatori, alfa-beta blokatori, inhibitori nervnog sistema i vazodilatori.
(diuretics, beta-blockers, angiotensin converting enzyme (ACE) inhibitors, angiotensin antagonists, calcium channel blockers, alpha blockers, alpha-beta blockers, nervous system inhibitors, and vasodilators)
Smanjite visoku razinu kolesterola
Razina kolesterola u krvi uvelike utječe na rizik razvoja srčanih bolesti. Što je razina viša, viši je i rizik od srčanih oboljenja ili srčanog udara.
Zašto? Kolesterol je tvar slična masti koja se taloži po stijenkama krvnih žila. S vremenom talog toliko naraste da smanjuje ili potpuno prekida tok krvi. Ako se potpuno prekine dotok krvi u dio srca, dolazi do srčanog udara.
Razni faktori utiču na razinu kolesterola: dijeta, težina, fizička aktivnost, starost, spol i nasljeđe.
Visoka razina kolesterola sama po sebi nema simptoma, zato je važno kontrolirati razinu kolesterola kod liječnika. Osobe starije od 20 godina bi trebale kontrolirati kolesterol barem svakih 5 godina. Najbolje je obaviti test koji se zove lipoprotein profil. Njime se mjeri ukupni kolesterol, "dobri" kolesterol i "loši" kolesterol, kao i trigliceridi, još jedan oblik masti u krvi.
Visoki kolesterol se kntrolira promjenama u načinu života, zdravom prehranom, fizičkom aktivnošću, gubitkom viška težine, te ako to nije dovoljno i lijekovima. Lijekovi uključuju: statine, bile acid sequestrants, nicontinic acid, and fibric acids.
Postignite idealnu težinu
Idealna težina je presudna za dug i zdrav život. Pretjerana težina povečava rizik od srčanog udara. Isto tako povećava rizik od povišenog kolesterola, visokog tlaka i dijabetesa, što svako ponaosob dodatno poveća mogućnost srčanog udara. Ako imate preveliku tjelesnu težinu, čak i mali gubitak od samo 10% značajno će smanjiti rizik bilo koje od tih bolesti.
Budite fizički aktivni svaki dan
Tjelesna aktivnost smanjuje rizik od srčanih problema, uključujući srčani udar, poboljšava razinu kolesterola, pomaže pri kontroli povišenog krvnog tlaka i dijabetesa i regulira tjelesnu težinu. Također povečava tjelesnu spremnost, potiče psihičku stabilnost i samopouzdanje, te smanjuje depresije i napetosti.
Oni koji su već imali srčani udar također imaju koristi od tjelesne aktivnosti. Mnoge bolnice imaju program srčanog oporavka.
Da biste zaštitili svoje srce dovoljno vam je 30 minuta tjelesne aktivnosti tokom dana. Ako osjećate da vam je to previše odjednom možete rasporediti u periode ne manje od barem 10 min.
Ako ste bili duže vremena neaktivni, počnite polako povećavati tjelesnu aktivnost.
Ako imate srčanu bolest, provjerite sa svojim liječnikom prije nego li započnete sa programom tjelesnih aktivnosti. To je posebno važno ako ste stariji od 55 god., niste bili aktivni neko vrijeme ili imate dijabetes ili neku drugu bolest. Liječnik vam može savjetovati kako naporna smije biti vaša tjelesna aktivnost.
Dijabetes
Oštečuje krvne žile uključujući srčane arterije. Kod 75% ljudi sa dijabetesom razvijaju se bolesti srca i krvnih žila. Dijabetes može također uzrokovati udar, zatajenje bubrega i druge probleme.
Do dijabetesa dolazi kad tijelo nije u stanju upotrijebiti šećer kao što bi trbalo, za rast i razvoj. Tijelo dobija šećer kad mijenja hranu u glukozu (vrstu šećera). Hormon zvan inzulin je potreban da bi tijelo upotrijebilo glukozu.
Simptomi dijabetesa su povečana žeđ i mokrenje, gubitak tjelesne težine, magljenje vida, glad, umor, česte infekcija i sporo zacjeljivanje rana i ozljeda.
Postoje dva tipa dijabetesa: tip 1, ovisan o inzulinu ili tip 2 neovisan o inzulinu. Tip 1 se obično pojavljuje nenadano prije dobi od 30 god. Tip 2 se razvija postepeno najčešće kod osoba starijih od 40 god. Tip 2 obuhvača 95% oboljelih. Imate puno veću mogućnost da obolite od dijabetesa ako ste debeli posebno u struku, preko 40, imate visoki krvni tlak i obiteljsku povijest dijabetesa. Zbog povezanosti sa srčanim oboljenjima, važno je da osobe koje naginju dijabetesu kontroliraju i ostale faktore rizika.
Na sreću, nova istraživanja pokazuju da isti koraci koji smanjuju rizik od srčanih bolesti, također smanjuju i rizik oboljenja od dijabetesa tipa 2. Kod ljudi koji već boluju od dijabetesa ti koraci zajedno sa propisanim lijekovima mogu odgoditi ili spriječiti razvoj komplikacija dijebatesa kao što su bolesti očiju ili oštečenje živčanog sustava.
Prema istraživanjima gubitak od 7% tjelesne težine i 150 min. umjerene tjelesne aktivnosti tjedno smanjuju mogućnost razvoja dijabetesa za 58% kod osoba visokog rizika. Promjene načina života smanjuju rizik razvoja dijabetesa tipa 2 bez obzira na starost, spol ili tjelesnu težinu.
Da biste smanjili rizik od razvoja dijabetesa i srčanih bolesti trebate:
sljedite program zdrave prehrane - što manje zasićenih masti i kolesterola, te umjerenost u ukupnoj masti.
težiti normalnoj tjelesnoj težini
biti fizički aktivni svaki dan. Barem 30 min. umjerene aktivnosti, poput žustrog hoda, svakog dana.
ne pušite
sprečite i kontrolirajte povišeni kolesterol
Ako već imate dijabetes, usporite ili sprečite njegov razvoj:
jedite jela svaki dan u isto doba dana
provjerite sa svojim liječnikom koje su fizičke aktivnosti najbolje za vas
uzimajte lijekove svaki dan u isto doba dana
provjeravajte razinu šećera u krvi. Javite se liječniku ako je previsoka ili preniska u periodu od 2-3 dana
provjeravajte stopala da li postoje ogrebotine, žuljevi, otekline, crvenilo ili urezani nokti.
četkajte zube i desni svaki dan
provjerite sa liječnikom uzimanje aspirina svaki dan ako imete srčano oboljenje