Evo citam ove poruke, pa kad Evelina spomenu tugu da presvisnes, nadjoh se u tim rijecima. Moja mama ima mikrocelularni Ca pluca, ocu je odstanjen rak grla 2005.godine. Sve do otkrica mamine bolesti nasa briga je bila skoncentrisana na tatu, ide redovno na kontrole, njegov hirurg cesto kaze da je izvukao lutriju, kad je njegovo stanje u pitanju. Medjutim, saznanje da je i mama bolesna i to od najgoreg moguceg Ca, nas je potpuno porazila. Ca je dijagnosticiran u maju prosle godine. Prosla je i hemoterapiju i zracenje, ali samo dva mjeseca nakon toga ponovo je uznapredovao. Propisana joj je hemoterapija ponovo po CAV protokolu, primila je dvije, trecu nije mogla, tada je prestala da jede, i nije vise mogla da ustane na noge od bolova u kicmi. Radjena joj je MR, metastaze nisu nadjene, propisana joj je fizikalna terapija??!! a ona nije u stanju da uopste ne ustane. Sve ovo vrijeme razvijena je citava filozofija da bi ona pojela jedan zalogaj, ali smo je nekako uspjeli odrzati, bila je i u bolnici deset dana. Izuzetno je jaka psihicki, svjesna je tezine situacije, ali se bori, svoju bol i tugu pred nama ne pokazuje. Ja gutam suze, necu da placem pred njom, pricam o nekoj daljoj buducnosti koju cemo zajedno da provedemo. Ne znam niti sta vise da napisem, zaista je tesko opisati situaciju u kojoj se nalazimo, opisati psihičko stanje kroz koje prolazimo moji mladi roditelji, brat i ja. Ni sanjali nismo u sta ce nam se zivoti pretvoriti.
Pozdravljam Vas, citam Evelinine poruke i divim joj se na snazi.
|